Mara, Nikola i Ivan napustili su Titanic između 1.30 i 1.50 sati, pola sata prije nego što je brod potonuo. Za razliku od njih, 27 njihovih sunarodnjaka nije bilo te sreće.
Na Titanicu se među 2209 putnika i članova posade, koji su krenuli u Ameriku u potrazi za boljim životom, našlo i 30 putnika iz Hrvatske. Nažalost, preživjelo ih je samo troje i to pravim čudom budući da su svi bili putnici trećeg razreda te su imali male šanse za spas. Najviše Hrvata bilo je iz Like, njih 18, i to osam iz Široke Kule kod Gospića koji su svi poginuli. Spasio se samo Nikola Lulić iz Konjskog Brda kod Perušića.
Vodio sumještane u Ameriku pa jedini od njih preživio
Lulić kojeg su svi zvali Draja tada je imao 29 godina i to mu je bilo treći put da plovi preko ‘Velike bare’. Naime, on je 1902., kao 19-godišnjak, dezertirao iz vojske i pobjegao u Ameriku gdje se zaposlio u rudniku Alpena Mine u mjestu Chishohn u Minnesoti. U jesen 1911. se vratio iz SAD-a na šest mjeseci u Liku, kako bi posjetio suprugu i djecu. Kada je u proljeće 1912. odlučio ponovno otputovati u Ameriku, sa sobom je poveo zemljake koji su mu financirali kartu.
Budući da je već godinama živio u Americi, te je nekoliko puta preplovio Atlantik i dobro vladao engleskim jezikom, dobio je poseban status – vođa puta. On je brinuo o svojim zemljacima koji su prvi put kretali preko bare i nisu poznavali jezik, objašnjavao im što ih sve čeka na putu, imao je ulogu prevoditelja i pomagao kada i gdje je nešto trebalo pomoći. Zbog toga mu je svaki iseljenik plaćao određenu svotu i od tog je financirao svoje putovanje. Njegova karta, koju je kupio preko agencije Johann Isidor Büchel, stajala je 170 švicarskih franaka (u današnjoj protuvrijednosti oko 4.000 kuna).
Havariju je preživio zahvaljujući svojoj snalažljivosti. Iako do broda nisu puštali muškarce nego samo žene i djecu, on je zgrabio kapu jednog od mornara i stavio je na glavu. Tako se uspio kroz gužvu probiti do čamaca za spašavanje. Poslije je sam Lulić prepričavao kako je skočio u ledenu vodu i plivao do čamca. Naišao je nepoznato dijete koje je primio za pojas i dovukao do čamca te se tako uspio ukrcati unutra. No, vjerojatnije je da se Lulić nekako prešvercao u čamac, no to nije htio priznati jer su prije 100 godina čast i obraz bili vrlo važni, a napustiti brod dok su još stotine žena i djece na njemu bio bi kukavičluk.
Nakon brodoloma Nikola je putova po Americi držeći predavanja o tragediji na Titanicu. Organizatori priredbi na plakatima su pisali da nude 1000 dolara onima koji dokažu da Nikola nije bio na brodu u vrijeme katastrofe.
– Bio je bez novaca, nije imao povratnu kartu i morao je nešto zaraditi. Ljude je ta priča oko Titanica fascinirala i on je želio iskoristiti tu plimu interesa – rekao je za 24Express Nikolin praunuk Hrvoje Hećimović.
Lulić se u Hrvatsku vratio nakon Prvog svjetskog rata.
– Otac mi je pričao da se Nikola potpuno promijenio. Da je tragedija na Titanicu ostavila na njega traga – rekao je za 24Express Mile Lulić (50), unuk Nikolina brata Ivana.
Htjeli ga izbaciti iz čamca, ali on je počeo veslati
Sličnu priču o svom spašavanju pričao je i drugi preživjeli Hrvat iz Topolovca, Ivan Jalševac. On je, također kao 29-godišnjak, odlučio potražiti bolji život u New Yorku, gdje mu je već živio brat Mato. Za kartu trećeg razreda izdvojio je 250 franaka (danas oko 5.800 kuna).
Kako se spasio nije točno jasno jer je iznosio više verzija događaja. Pričao je kako je skočio u ledenu vodu i plivao do čamca. Primili su ga unutra i tako se spasio. Kasnije je rekao kako je s Titanica skočio u čamac koji je taman bio spušten u vodu. Rekao je da su ga htjeli izbaciti van, ali nije se dao. Primio je vesla i počeo snažno veslati. Ta druga verzija događaja vjerojatno je bliža istini.
Došavši u Ameriku, Jalševac je neko vrijeme živio kod Slovenca koji se također spasio s Titanica. Slovenac je u Americi držao javnu kuhinju te je pomagao ljudima s ovih prostora da se snađu kad dođu “preko bare”. Nakon samo četiri tjedna se vratio u Hrvatsku. A kad se vratio u rodno mjesto svi su bili iznenađeni, ali i sretni što se vratio, što ipak nije poginuo.
– Kad sam se vratio obolio sam na živce. Nisam smio vidjeti vodu, jer bi me spopao čudan osjećaj. Trzao bih se prestrašeno i pred očima bi mi lebdio nagnuti Titanic, a u ušima bi mi odzvanjali krikovi nesretnika, napisao je poslije Jalševac.
Na ruke stavila dvije tikve i skočila u ledeno more?
I treća preživjela hrvatska putnica tvrdila je da je skočila u ledeni ocean. Mara Osman Banski je u vrijeme tragedije imala 31 godinu. Bila je udana za Miška Banskog koji je još 1906. otišao u Ameriku. Nakon što je uštedio dovoljno novca kupio je supruzi kartu za Titanic. Njihova tri sina trebala su doći kasnije.
– Mare je bila šnajderica i u Americi ju je čekao suprug Miško Banski. Njezini su se u Vagovini bavili poljoprivredom, ali teško se živjelo – priča njezina pranećakinja Anđelka Vinceković koja danas živi Vagovini kraj Čazme.
Nakon što je preživjela Titanic prepričavala je kako se spasila. Navodno je baš plesala i zabavljala se kada je brod udario u santu leda. Nije paničarila već je za ruke zavezala dvije tikve, uzela dvoje djece i skočila u hladno more. Spasili su je iz vode iz nekog čamca za spašavanje.
Mara se više nije vratila u Hrvatsku. Nakon brodoloma je dugo provela u bolnici. Oporavljala se od tragedije, a navodno joj je kosa otpala od stresa. Poslije se oporavila i preudala za Amerikanca porijeklom iz Hrvatske.
Zanimljivo da su svi troje pričali da su skočili u vodu, a nitko nije spominjao kako je bilo u mokroj odjeći na -2 °C satima čekati spas koji je stigao s brodom Carpathia. Još jedna činjenica nikako ne ide u prilog njihovim pričama – evidentirano je kako je iz mora izvučeno samo četvero ljudi. Među njima nije bio niti jedan putnik iz Hrvatske.
Bilo kako bilo Mara, Nikola i Ivan napustili su Titanic između 1.30 i 1.50 sati, pola sata prije nego što je brod potonuo. Za razliku od njih, 27 njihovih sunarodnjaka nije bilo te sreće.
Mara Osman Banski (kasnije preudana Kolić) umrla je u SAD-u 1930. godine, a druga dvojica preživjelih Hrvata, Ivan Jalševac i Nikola Lulić, vratila su se u Hrvatsku. Jalševac je umro u srpnju 1945. u rodnom selu kraj Siska, a Lulić u 81. godini 1962. u Lici.
24sata.hr
