U hladnoj noći između 14. i 15. travnja 1912. godine »Titanic« se sudario s ledenim brijegom, na sjeveru Atlantskog oceana, na putovanju što je glamurom trebalo ostati zapamćeno za sva vremena.
Najveća tragedija u povijesti svjetskog pomorstva. Tragedija, ne brodolom, previše je to blag izraz. Najveća mirnodopska nesreća. Takvom je ocijenjena u vremenu ondašnjem, a dogodila se na današnji dan prije točno 100 godina. Takvom se tretira i danas, iako je u minulom vremenu bilo pomorskih nesreća s više i puno više ljudskih žrtava. Nijedna, međutim, nije pobudila toliku medijsku pozornost i nikad nije prestala intrigirati svekoliku svjetsku javnost. Kroz minule godine gotovo da je jednako plijenila pažnju, nametala mnoštvo pitanja i neusporedivo više odgovora, otvarala mnoge teorije i različita objašnjenja. Zašto i kako, uvijek se postavljalo pitanje, a valjanog odgovora nema. Za sva vremena krije ga mračna dubina na dnu oceana.
U hladnoj noći između 14. i 15. travnja 1912. godine, nakon sudara s ledenim brijegom, na sjeveru Atlantskog oceana potonuo je velebni putnički brod »Titanic«. Ponos britanske flote odnio je sa sobom u plavu grobnicu više od tisuću putnika i članova posade. Puno više od jedne tisuće. Potonuo je »Titanic« na svojoj prvoj plovidbi preko Atlantika, prvom putovanju iz Europe u Ameriku. Putovanju što je glamurom trebalo ostati zapamćeno za sva vremena. I ostalo je, uistinu nikada nije zaboravljeno, i neće biti, ali zapisano u crnim analima svjetskog pomorstva i plovidbe. Umjesto blistave »karijere«, nepotopiv brod prebrzo je okončao plovidbu, našao se u poziciji i stanju kakvo nitko nije mogao zamisliti ni u najcrnjem scenariju.
Kobne noći odigravala se teška drama na Atlantiku, gore na njegovu sjeveru, oko 650 kilometara istočno od obala Newfoundlanda u Kanadi. »Titanic« se sudario s ledenom santom i ubrzo potonuo. Prvo putovanje pompozno je najavljivano i pripremano, za putnike je predstavljalo pitanje društvenog prestiža, posebno za one iz elitnog prvog razreda. Usprkos svemu tome, na prvu plovidbu »Titanic« je isplovio poluprazan. Znakovito, komentirali su mnogi, onda i desetljećima kasnije. Pokazalo se to dobrim, jer žrtava je moglo biti puno više.
Naj za sva vremena
»Titanic« je potonuo prije stotinu godina. Čitavo stoljeće leži na morskom dnu, na velikoj, čovjeku nedostupnoj dubini. Nedostupnoj da bi do njega zaronio, ušao u njegove odaje, pokušao otkriti kakav trag iz posljednjih trenutaka života broda i ljudi na brodu, nešto što bi moglo poslužiti za rekonstrukciju tih posljednjih tragičnih trenutaka. Pomoću suvremene tehnike i tehnologije zaronio je čovjek do »Titanica« – prvi put 1985. godine, snimio i osmotrio njegovu olupinu, ali nije uspio otkriti tajne njegove unutrašnjosti, niti pronaći skriveno blago što je desetljećima raspirivalo maštu avanturista željnih slave i bogatstva.
U vremenu prije plovidbe »Titanicu« je pripisivano sve naj što se za jedan brod moglo izreći – najveći putnički brod onog vremena, najljepši, najelegantniji, najskuplji, najluksuzniji… Po mnogo čemu naj… za sva vremena. Pa i po tome koliko je trajala njegova plovidba.
Teško je danas, nakon čitava stoljeća, o »Titanicu« nešto novog napisati, a da to ne bude ponavljanje i prepisivanje. Slobodno se može konstatirati – sve znamo, svaki detalj poznat je najširoj javnosti širom svijeta. Uostalom, tko bi mogao prepričati sve što se događalo na tako velikom brodu, posebno u onim dramatičnim posljednjim trenucima. Na vječnom počivalištu, iz velike dubine »Titanic« i danas budi maštu, sjećanja i polemike.
Graditelji i vlasnici »Titanica« isticali su da je brod nepotopiv. Tako je, očito, razmišljao i njegov prvi, i posljednji, zapovjednik – kapetan Edward John Smith. Zato, čini se, nije do kraja ozbiljno primao upozorenja što su mu upućivana s kopna, a koja su govorila o velikom broju ledenih santi što plutaju sjevernim Atlantikom.
Drugi iz serije
»Titanic« je bio drugi iz serije od tri broda što ih je britanska kompanija White Star Line početkom 20. stoljeća izgradila u Belfastu, u brodogradilištu Harland and Wolff. Tim brodovima namjeravali su preuzeti primat u prekooceanskoj putničkoj plovidbi što ga je tada držala, također britanska, kompanija Cunard Line. Ni slutili nisu na koji način će ih ubrzo sudbina povezati, iskazati ljudsku veličinu i dobro poznatu pomoračku solidarnost u pogibelji. Samo, te kobne noći svi pomorci na Atlantiku nisu se takvima pokazali.
Ljudi od struke, nema sumnje, o »Titanicu« mnogo znaju. Mi ostali manje, puno manje i malo. Mnogi su najviše saznali iz, Oscarima nagrađenog, istoimenog filma. A, dobro je znano – film nije ni život, ni stvarnost. Iako, snaga mu je velika… U prigodi stote obljetnice tragičnog događaja vrijedi ponoviti osnovne činjenice. Za čitatelje koji ih ne znaju, kao i za one koji su ih zaboravili. U izboru podataka koristili smo informacije dobro poznate u pomoračkom svijetu i nebrojeno puta objavljene na svim mogućim jezicima. Logično je početi s polaganjem kobilice jer sveukupna povijest »Titanica« izuzetno je kratkog vijeka, o samoj plovidbi da ne govorimo. Nasuprot tome, čitavo stoljeće traje priča o »Titanicu« a, nema sumnje, s jednakim žarom prenosit će je i buduća pokoljenja.
Gradnja »Titanica« počela je 31. ožujka 1909. godine, a porinut je 31. svibnja 1911. Bio je dugačak 269 i širok 28 metara. Gaz mu je bio 10,5 metara, visina od kobilice do zapovjednog mosta 32, a do vrha njegovih četiriju dimnjaka 56 metara. Imao je devet paluba. Nosivost »Titanica« bila je 46.000 bruto registarskih tona. Maksimalna brzina iznosila je 25 čvorova. Pokretan je s tri propelera maksimalnom snagom od 51.500 KS. Projektiran i građen najnaprednijom tehnologijom onog vremena proglašen je najsigurnijim brodom na svijetu. Kapacitet mu je bio 3.547 putnika.
Svečani ispraćaj
Činovnički rečeno, u službu je stupio 10. travnja 1912. godine, kad je isplovio na prvo i posljednje putovanje. Svečano ispraćen isplovio je iz Southamptona, točno u podne. U nastavku plovidbe, što kroničari rjeđe spominju, najprije se zaputio prema luci Cherbourg, na sjeveru Francuske, koju je napustio istog dana. Posljednja luka u koju je pristao bio je Queenstown u južnoj Irskoj na rijeci Lee (danas se luka zove Cobh). Ta činjenica manje je zanimljiva široj javnosti, budući da se tu uglavnom ukrcavalo manje imućno iseljeništvo, putnici trećeg razreda. Tek potom – 11. travnja pramac je usmjeren preko Atlantika.
Početak putovanja bio je idealan, s mnogo glamura i zabave u odajama elitnog prvog razreda. Trajalo je tako do kobne noći, 14. travnja. Tijekom dana »Titanic« je dobio više upozorenja o santama leda u sjevernom Atlantiku. Zapovjednik ih, čini se, nije ozbiljno prihvaćao, pa je nastavio plovidbu ne smanjujući brzinu koja je dostigla 21,5 čvorova. Tek malo promijenio je rutu i spustio se nešto južnije. Malo prije ponoći iznenada se pred brodom pojavio ledeni brijeg, na udaljenosti manjoj od pola milje. Bilo je to u području Great Banksa, blizu Newfoundlanda. U trenu je poduzeto sve da bi se izbjegao izravni sudar, ali manevar nije do kraja uspio. U 23.40 sati »Titanic« je desnim bokom snažno udario u ledenu santu.
U prvom trenutku oštećenja se nisu činila velikima i pogibeljnima za »nepotopiv« brod. Probijeno je šest komora u prednjem dijelu. Po proračunima, »Titanic« se trebao održati na površni, ali nije… Uslijedila su dramatična događanja. Svim mogućim sredstvima odašiljani su pozivi u pomoć. U hladnoj i tamnoj noći na atlantskoj pučini ona nije pristizala dok je »Titanic« tonuo. Za sva vremena ostalo je zapisano da je blizu »Titanica« prošao brod »Californian« s kojeg su vidjeli rakete ispaljene s tonućeg broda, ali nisu promijenili kurs plovidbe i krenuli u pomoć brodolomcima. Agonija je kratko trajala. Nakon što je more preplavilo strojarnicu, uvidjevši da brod tone, a pomoći nema, na »Titanicu« je naređena evakuacija putnika, najprije žena i djece. U 2.40 sati »Titanic« se prepolovio i zauvijek nestao u dubini oceana.
Stiže »Carpathia«
Drugi dio tragične priče predstavlja spašavanje brodolomaca, u čemu su značajan doprinos dali naši ljudi, Primorci i Istrani. U tome se proslavio brod »Carpathia« što je plovio pod zastavom konkurentske, također britanske kompanije Cunard Line. »Carpathia« se ničim nije mogla uspoređivati s »Titanicom«. Starija, manja, sporija, održavala je neatraktivnu liniju na kojoj je najviše prevozila siromašne iseljenike i povratnike koji su se vraćali u rodni kraj.
»Carpathia« je građena u Newcastleu, zaplovila je 1905. godine. Dugačka 170 metara, široka 20, s maksimalnom brzinom od 15 čvorova. Kapacitet – 100 putnika u prvom razredu, 200 u drugom, te 2.000 u trećem. To dovoljno govori kome je bila namijenjena. Imala je oko 300 članova posade. Od 1905. godine plovila je na liniji New York – Rijeka. Preko oceana, ali u suprotnom smjeru i »Carpathia« je isplovila 11. travnja, iz New Yorka na redovitoj liniji prema Rijeci. Ukrcala je nešto više od 700 putnika, najvećim dijelom u trećem razredu. Brodom je zapovijedao kapetan Arthur Rostron.
Plovidba je bila uobičajena, monotona, sve do noćnih sati 14. travnja. Iako nisu bili najbliži »Titanicu«, ispostavilo se da su na »Carpathiji« prvi čuli poziv za pomoć. Radiotelegrafist na »Carpathiji« Harold Cottam s nevjericom je slušao dramatičan poziv s »Titanica«. Naprosto nije vjerovao da tone brod o čijoj se nepotopivosti tih mjeseci mnogo pričalo u pomoračkim krugovima. Zatražio je ponavljanje poziva, pa tek onda probudio zapovjednika Rostrona.
Poziv s »Titanica« primljen je dvadesetak minuta nakon ponoći kad se dežurni radiotelegrafist spremao na spavanje. U biti, radilo se o čudnom spletu burnih događanja te noći. Radiotelegrafist s »Carpathije« pozvao je kolegu na »Titanicu«, budući da su njemu dolazili telegrami namijenjeni većem i slavnom brodu. I, tada je začuo dramatičan poziv – »Titanic« tone!
Pomorska solidarnost
Istinski pomorac kapetan Arthur Rostron u trenu je reagirao. Usmjerio je brod prema poziciji javljenoj s »Titanica«, naredio buđenje kompletne posade i poduzimanje svih mjera za spašavanje i prihvat brodolomaca. Ništa nije prepustio slučaju, predvidio je i osobno brinuo o svakoj sitnici, sve s ciljem da što prije dođu na mjesto udesa te da se spasi što više ljudi. Od »Titanica« su bili udaljeni 58 milja. Zapovjednik je naredio plovidbu maksimalnom brzinom, čak je isključio grijanje i toplu vodu da bi se svu paru usmjerilo na pokretanje strojeva. Pričalo se da je »Carpathija« tom prilikom dostigla brzinu od 17 čvorova što nikad, prije ni poslije, nije uspjelo ni jednom brodu te klase.
Na mjesto tragedije »Carpathija« je doplovila u 4.10 sati. Među santama leda plutale su brodice za spašavanje s »Titanica«, s putnicima kojima je uspjelo u njih se ukrcati. Akcija spašavanja trajala je četiri sata, do jutra. Tijekom noći prema »Titanicu« je zaplovilo još nekoliko brodova, a prvi je doplovio »Californian« u trenucima kad je »Carpathia« završila sa spašavanjem. »Carpathia« se s brodolomcima zaputila natrag, prema New Yorku gdje je doplovila 18. travnja u večernjim satima. Iskrcala je preživjele i – odmah počela pripreme za nastavak plovidbe na redovitoj liniji. Nakon obnove zaliha goriva i hrane, novo isplovljenje prema Sredozemlju uslijedilo je 20. travnja u 16 sati.
Doček u Rijeci
O njihovu velikom djelu u međuvremenu su pisale sve svjetske novine. Odvažnom zapovjedniku Rostronu i njegovoj posadi ukazivane su počasti na čitavoj ruti plovidbe, najprije u Gibraltaru, gdje ih je 29. travnja dočekalo deset britanskih ratnih brodova, pa do uplovljenja u Rijeku i veličanstvenog dočeka 5. svibnja. Uslijedila su svečana primanja za zapovjednika i časnike, dodjela priznanja i odlikovanja. Između ostalih, primili su ih nadvojvoda Josip te ministar predsjednik ugarske vlade. Bilo bi još puno takvih čestitanja, ali nije za sve bilo vremena, trebalo je pripremiti brod i nastaviti plovidbu. Nakon pet dana, opet prema New Yorku.
Na »Titanicu« je plovilo 30 putnika s prostora današnje Hrvatske. Uglavnom su to bili ljudi s područja Like, i nekolicina iz Slavonije, putnici u Ameriku, u traženju zarade i boljeg života. Većina njih skončala je u oceanskim dubinama, spašena su samo trojica. Životna sudbina i tu je tragično umiješala prste. Prilikom spašavanja prednost pri ukrcaju u brodice imale su žene i djeca, ali najprije putnici prvog razreda, potom drugog i – na kraju trećeg, ako se za njih nađe mjesta. Naša sirotinja putovala je najjeftinije što se moglo, u trećem razredu.
Među članovima posade na »Titanicu« Hrvata nije bilo. Zato ih je mnogo bilo ukrcano na »Carpathiji« – 56, i to iz Istre i Hrvatskog primorja. Naši su ljudi na brodu uglavnom obavljali slabije plaćene i manje odgovorne poslove, nije ih bilo u časničkom sastavu. Najviše je bilo konobara i ložača, neki su bili mazači, mornari, stjuardi i stjuardese, prevedeno na današnji rječnik sobari i sobarice. Na listi poslova hrvatskih pomoraca još se navode – vatrogasac, punjač kotlova, bolnički stjuard, glavni stjuard trećeg razreda, skladištar.
Primorci i Istrani na »Carphatiji«
U popisu članova posade »Carphatije« uz imena naših ljudi kao zemlja iz koje dolaze navode se Ugarska ili Austrija. Usprkos tome, lako je otkriti prezimena iz naših krajeva, ne mogu ih sakriti tuđa transkripcija i imena prevedena na talijanski. Navodimo ih abecednim redom – Battelic Giaccomo, Blascovic Giovanni, Buricic Antonio, Car Giuseppe… Sljedi jedna žena – Candrlic Jozefine, a to je prezime, s kvačicama na prvom i zadnjem slovu, iz Šmrike. Naša prezimena dalje su Cernyul, Cersavanic, Chrevatin, Chircosic, Clapcic, Claspcis, Cnapic, Comandic, Danicic, Devanic, Elic, Franclic, Francovic, Fucak, Fuckeack Stanko, Glibnic, Javanovic (vjerojatno Jovanović) Milan, Kovacevic, Kukina, Kukac Velko, Kumbotovic, Limpic, Ljubnic, Lubicic, Lustovic, Matkovic, Melgatic, Milotic, Nacinovic, Novakovic, Persic, Persusic, Perusic, Pesko, Potocnyak, Rakamaric, Serkulj, Skerl, Slagiaric, Smojver Miladin, Sparozic, Zgaliardic, Zupisic, Zustovic. Također, nalazimo talijanska prezimena kojih ima u Istri i na nekim otocima – Crognaz, Desanti, Donato, Faraguna, Kreglia, Salamon, Santalesa, Segnan, Sirola, Vosilla i Vossilla, Vretenar, Zuliani. Margan Dragutin vjerojatno je bio iz Kostrene.
Nesretna klasa
Zlosretna sudbina pratila je i »Titanicove« brodove blizance iz klase nazvane Olympic-Titanic, klase najvišeg luksuz. Njen prvijenac bio je »Olympic«, porinut 20. listopada 1910. On je na prvo putovanje prema New Yorku zaplovio 14. lipnja 1911., zanimljivo, zapovjednik mu je bio Edward John Smith koji je zapovijedao i »Titanicom«. Prvu havariju imao je 20. rujna 1911. kada se sudario s britanskom krstaricom. Iako nije imao velikih oštećenja, na njemu je nakon toga obavljen veliki remont. U Prvom svjetskom ratu prevozio je vojnike, imao bliski susret s njemačkom podmornicom, izbjegao njen torpedo i potom je napao. Nakon rata vraća se u komercijalnu službu i opet plovi preko oceana. Sve je bilo u redu do 15. svibnja 1934. kada se sudario s brodom-svjetionikom. Tom prilikom poginulo je sedam ljudi. Godinu dana kasnije »Olympic« je okončao plovidbu i otpremljen u rezalište.
Posljednji brod iste klase bio je »Britannic«. Porinut je 26. veljače 1914. a na prvu plovidbu krenuo 13. studenog 1915. Odmah ga je rekvirirala vojska i pretvorila u ploveću bolnicu za prijevoz ranjenika s fronte. I njegov životni vijek bio je kratak – 21. studenoga 1916. naletio je na minu u Egejskom moru i brzo potonuo. U trenutku nesreće na brodu nije bilo ranjenika, pa su stradali samo članovi posade.
Najviše žrtava
U širokoj javnosti potonuće »Titanica« smatra se najvećom pomorskom tragedijom. U povijesti svjetskog pomorstva bilo je, međutim, mirnodopskih brodoloma s više ljudskih žrtava. Na čelu crne liste nalazi se brod »Dona Paz« što je plovio pod filipinskom zastavom. Na njemu je 1987. godine stradao 4.341 putnika i članova posade. »Titanic« je šesti na toj listi, a ispred njega još su »Kiangya« (Kina), 1948., između 2.750 i 320 mrtvih, »Mont Blanc« (Kanada), 1917., oko 2.000 žrtava, »La Joola« (Senegal), 2002., 1.800 poginulih i »Tek Sing« (Kina), 1822., 1.600 mrtvih.
Najviše ljudskih žrtava – oko 9.000 – bilo je prilikom potonuća njemačkog broda »Wilhelm Gustloff«, u siječnju 1945. godine. Njega je u Baltičkom moru torpedirala sovjetska podmornica.
Nekvalitetne zakovice!
U minulih stotinu godina svjetskoj su javnosti ponuđene mnoge teorije, i zablude, o stradavanju »Titanica«. Jedna je od njih da je zapovjednik želio već za prve plovidbe osvojiti »plavu vrpcu« za najbržu plovidbu preko Atlantika, što pomorski stručnjaci odbacuju. Zanimljiva je i priča o gradnji broda i korupciji ondašnjeg vremena. Prema njoj, umjesto najkvalitetnijih zakovica, s kojima su u ono vrijeme spajani limovi brodskog trupa, poduzetnik iz kruga političkog utjecaja za istu je cijenu naručio zakovice od svog rođaka. Taj se obogatio, a nekvalitetne zakovice bile su razlog pucanja konstrukcije broda prilikom bočnog naslona o santu leda.
Različite brojke
Koliko je ljudi plovilo na »Titanicu«, koliko je bilo stradalih, koliko spašenih. U jednom izvoru podataka pročitao sam da je lista putnika pedantno izrađena te da se na putovanje preko Atlantika zaputio se s 1.316 putnika i 891 članom posade. U literaturi i na »sveznajućem« internetu otkrio sam različite podatke o broju žrtava brodoloma – 1.495, 1.514, 1.517, 1.523… Također i o broju spašenih – 706, 710 te da je »Carpathia« spasila 716 brodolomaca, od kojih je četvero umrlo na brodu, za plovidbe do New Yorka.
Zamolio sam za pomoć kolegu Danila Prestinta, vrsnog poznavatelja svjetskog pomorstva i njegove povijesti. Prema njegovu kazivanju, teško je reći koja je brojka točna. Precizan je popis putnika ukrcanih u Southamptonu, putnici ukrcani u Cherbourgu i Queenstownu vjerojatno su bili upisani u brodske knjige, a one su na dnu mora. On je ponudio procjenu iz engleskih izvora da je na brodu bilo 2.228 putnika i članova posade te da je stradalo 1.517 osoba. Po tome ispada da je spašenih 711.
Pouzdano se zna da među stradalima ima 27 putnika s teritorija današnje Hrvatske. Većina su bili mladi, između 18 i 30 godina. Ukupno, bilo ih je 30, trojica su spašena.
novine.novilist.hr
