Svjedočenje Ivana Jalševca iz Topolovca kraj Siska, priča je o bespoštednoj borbi za goli život, ali i potvrda da niti pri spašavanju ljudskih života nema bilo jednakosti među bogatima i siromašnima.
Potonuće »Titanica« – najvećeg, najluksuznijeg i najsigurnijeg broda za transatlantska putovanja onog vremena, i to na prvom putovanju preko oceana, uz goleme ljudske žrtve od samog je početka, pa sve do danas izazivalo golem interes medija i njihove publike, s obje strane Atlantika. Iako su, logično, u izvještavanju o nesreći i njenim tragičnim posljedicama prednjačili američki, posebice newyorški mediji, o pomorskoj nesreći opširno je i u okvirima tadašnjih mogućnosti, detaljno svoje čitatelje izvještavao i Novi list.
Koristeći te 1912. godine najsuvremenije komunikacijske tehnologije poput telegrafa i telefona, naš je list u danima nakon potonuća broda Riječanima svakodnevno donosio najnovije vijesti o pomorskoj nesreći, zajedno sa svjedočenjima preživjelih, njihovih spasitelja, ali i analizama uzroka tako velikog stradanja putnika i posade, od kojih su neke pisali tadašnji pomorci.
Prvu vijest pod naslovom »Nezgoda najvećeg parobroda« Riečki Novi list objavio je u utorak 16. travnja 1912., no iz nje se još nije dalo naslutiti da je riječ o jednoj od do tad najvećih, a kasnije, sve do danas i najpoznatijoj pomorskoj nesreći svih vremena. U toj se kratkoj vijesti navodi telegramska poruka iz New Yorka koja kaže da su svi putnici spašeni, te ona iz Motreala koja je navodila da Titanic i dalje plovi, prema Halifaxu.
Živa riječ
Zbunjujuće vijesti prvog dana ne trebaju čuditi, jer u tom trenutku nitko nije znao što se točno dogodilo, a još manje koliko je ljudi stradalo. No, potvrda da je Titanic potonuo objavljena je u Novom listu već idućeg dana, 17. travnja, nakon čega je uslijedilo svakodnevno objavljivanje tekstova o tragediji. Zanimljivo, već u petak 19. travnja objavljen je tekst u kojemu se upozorava da je na brodu bilo premalo čamaca za spašavanje, kao i na zastarjele i neadekvatne propise koji reguliraju sigurnosna pitanja na putničkim brodovima.
Zaredali su nakon toga u našem listu brojni tekstovi s kratkim izvacima svjedočenja preživjelih, kao i o istrazi američke senatske komisije o uzrocima tragedije, no među najzanimljivijima je sigurno svjedočenje jednog od preživjelih Hrvata na brodu, s kojim su razgovarali njujorški novinari »Hrvatskog svieta«, a u Novom je listu preneseno 5. svibnja 1912. Priča je to koja se u velikoj mjeri razlikuje od slavljenja hrabrih muškaraca koji su žrtvovali svoje živote za spas drugih, posebno žena i djece, kakvo su, s pravom, veličali gotovo svi svjetski mediji tog vremena. Svjedočenje Ivana Jalševca iz Topolovca kraj Siska, priča je o bespoštednoj borbi za goli život, ali i potvrda da niti pri spašavanju ljudskih života nema bilo jednakosti među bogatima i siromašnima, što potvrđuju i brojke spašenih putnika iz prve, druge i treće klase, od kojih se iz prve spasilo više od dvije trećine, dok je u trećoj jedva svaki peti putnik preživio potonuće.
Čovjek brzo misli
Svjedočanstvo Ivana Jalševca, kojeg novinar »Hrvatskog svieta« opisuje širokim i plećatim poput »gora junačke mu domovine«, prenosimo u cijelosti.
– Ja sam baš bio spavao, pripovijeda naš Ivan, kada orijaški parobrod udari u ledenu goru. Dakako u prvi mah nije nitko znao, što se to dogodilo. Mirno se odjenuh i zapalih cigaretu, te podjoh gori, da vidim koji je to belaj. Kažem vam pravo, nijesam se bojao baš nimalo. Vidjeh strku i navalu ljudi, smadjoh se odmah i pomislih u sebi: U najgorem slučaju neće biti druge, nego da u more skočim i plivam. A za to ću se već sam misliti. I padu mi na pamet oni moji u kraju, djeca, žena, braća i sestre pa i otac. Povratih se nazad po kufer, ali o njemu ne bilo već govora – bio je jur u vodi. Skočih onda natrag, odlučan da se proturam do čamca. Ali eto nevolje: po stubama ne dadu do mjesta gori, na kojemu se sabrala gospoda putnici prvog razreda. Znate, u takvim časovima čovjek brzo misli i brzo se odlučuje. Tako je i sa mnom bilo: vrgoh se poput vjeverice na konope po strani i bacih se gori na prvo mjesto. Tuj mi pomogoše, vidite, jake mišice: turah i turah desno i lijevo, dok se ne proturah do kraja palube, a onda – pljus – pa u čamac koji su baš spuštali. Tako sam bio spašen! Tu mi se desila mala neprilika. Pri padu skočim na rame jednoj ženskoj koja zacvili, a ja je stadoh milušiti po licu i tješiti, kako sam najbolje znao i umio.
U čamcu nas je bilo 45, četiri samo muška, sve ostalo ženske. A bio je to predzadnji čamac koji se od broda pustio. Morao sam pomagati voziti. U čamcu je bilo sve kao mrtvo, nitko ni da bi jedne rekao. Kada smo bili kojih 30 fati daleko od »Titanica«, vidjeh kako se naginje sa kljunom u vodu, a čuo sam do dva tri puta, da je nešto jeknulo poput eksplozije. Brod se dobro nadigne na nos i ponjuri u vodu posve. Nakon što ono nešta na brodu jeknulo, vidio sam u zraku kako tjelesa lete.
Kapa spasila život
Tako ostadosmo sami u čamcu. Pravo vam kažem, da sam s početka mislio da ću sretno do suha preplivati, ali sada bilo posve drugačije: okretah se posvuda, sve naokolo i svuda voda, samo voda, zemlje nigdje na domak. I rekoh u sebi: Tu ti plivanje pomoglo ne bi! A onda me stala mučiti misao: Hoće li stići koji parobrod, da nas spasi?
Jest, teške su to ure bile, ali eto, hvala bogu, iz daleka odjednom ugledasmo tanko svetlo, izgledalo poput zvezde, a onda je raslo i raslo dok najzad ne upoznasmo, da je to brod, koji nas dolazi spasiti. Bila je to »Carpathia«, na koju nas pomalo izvukoše. A tuj nas pazili ko rodjene svoje: tko ne imao odijela, a bilo tih mnogo, odmah ga dobio, liepo nas sušili, nahranili i napili da je bilo milina. I tako nas dovedoše u New York. Tuj nas čekali dobri ljudi, koji nas posadiše u automobile, pa s nama u St. Vincent u bolnicu. I tuj nas lijepo bratski dočekaše. Dvorile nas sestre Poljkinje, a nije bilo no kazati, što ti treba, i odmah ti donosile.
Za moga druga Nikolu Lukića moram kazati, da se još nekud smješnije spasio. Znate, nikako mu ne dalo naprvo. Vidjev se u stisci, moj ti Nikola zgrabi jednom mornaru s glave njegovu kapu i sebi je natisne. Pod tom kapom prolaz mu bio slobodan i tako se on spasi.
Ja sam išao sa Draženovićem i Stankovićem, koji su već prije bili u Americi, ali eto jadni ostaviše kape i glave u vodi. Ja imam ovdje u Americi brata već od četiri godine, pa će te mi ga vi potražiti kroz »Hrvatski sviet«, neka znade da sam se spasio i neka mi se javi – završio je svoju priču sretni brodolomac s »Titanica«.
RAZGOVOR S BRODSKIM LIJEČNIKOM »TITANICA« DR. VICTOROM RISCIATOM
Američki novinari nudili su tisuću dolara za intervju
Posebna je pozornost u Novom listu bila posvećena povratku »Carpathie«, parobroda Cunard line-a na liniji Rijeka New York koji je pokupio sve preživjele s Titanica , u riječku luku. Tako je 9. svibnja, uz zanimljiva razmatranja jednog pomorca o uzrocima tragedije – prije svega o utrci kompanija za rekordima u brzom prelasku Atlantika i žrtvovanju sigurnosne opreme na račun luksuza za najbogatije putnike, objavljena i vijest da je »Carpathia« stigla u Rijeku. Povrh svega, istog dana, dakle samo dan nakon uplovljavanja broda u luku, objavljen je i opširan razgovor s brodskim liječnikom, dr. Victorom Risciatom koji je skrbio za spašene s »Titanica«.
I taj razgovor koji opisuje spašavanje putnika iz prve ruke, prenosimo u cijelosti.
– Ja sam upravo u neprilici – reče dr. Risciatto – što da vam rečem. Vi ste novinari o svemu još bolje upućeni nego mi ovdje na brodu, jer su vam već poznate ne samo naše izjave nego i izjave brodolomaca, koje su oni dali pred iztražiteljima u Americi. Izvolite me pitati što želite znati, ja ću vam drage volje odgovoriti.
Kada ste vi, gospodine doktore, bili obaviješteni o katastrofi.
– Vijest o nesreći »Titanica« stigla je »Carpathiji« oko ponoći, 10 časaka iza sudara. Pošto je sa »Titanica« bilo javljeno da se nalazi u velikoj pogibelji, to je naš parobrod odmah krenuo prema mjestu katastrofe. Odmah se na našem parobrodu probudilo svu momčad, da se pripravi za spasavanje. Mene su probudili oko 12.45, kad je već naš parobrod plovio prema Titanicu. Malo prije sam bio pošao spavati pa me začudilo, što me probudiše, tim više, što je drndanje parobroda bilo tako silno kao nikada. Parobrod je plovio najvećom brzinom i zato se tako tresao. Ja sam u prvi mah, osjetiv neobično drndanje, mislio da se je našem parobrodu desila nezgoda. Ali kad mi rekoše, da Titanic tone, gotovo u to niesam vjerovao. Ta tko bi mogao misliti, da će najveći parobrod na svietu, nepotopivi parobrod, potonuti! Momčad se je budilo oprezno, da ju se ne impresijonira i da se ne uznemiruje putnike. Noć je bila hladna i duvao je jako mrzli vjetar. Prema jutru vjetar je prestao, a i more je bilo posve mirno, gladko kao ploča.
Nije li bilo pogibeljno ploviti onako velikom brzinom radi iceberga?
– Plovilo se oprezno, a pogotovo onda, kad se je naš parobrod približio mjestu katastrofe. Još je bila noć, pa se je sa našeg parobroda bacalo u zrak rakete, da tako upozorimo brodolomce na naš dolazak. Čamci sa brodolomcima bili su raštrkani, nekoji od nas preko 10 milja, pa ih niesmo ni opazili nego tek onda kad se razdanilo.
Kako su bili odjeveni brodolomci?
– Većina njih su bili podpuno odjeveni, a nekoji baš nikako. Zima je bila užasna. Kako se brodolomce diglo na naš parobrod, tako ih se odmah zavilo u pokrivače i odvelo u I., II., i III., salon. Više žena i djece bilo je na pol smrznuto.
Vi ste, gospodine doktore, imali pune ruke posla, jelde?
– Ja i moja dva druga osobito smo imali posla sa ženama . Nekoje su bile kao sulude, uzrujane, uplašene. Trebalo im je pravit injekcije za umirenje živaca.
A jesu li se oporavile na putu do New Yorka?
– Da, da, mnogima je već bilo mnogo bolje, a nekoji su se već i šalili, zadovoljni, što su se spasili.
Kako su se ponašali brodolomci kada su se svi skupa sastali na »Carpathiji«?
– Bilo je dirljivih prizora, potresnih momenata. Nekoji roditelji su tražili svoju djecu, supruzi svoje žene, ove svoje muževe, rodjaci rodjake. Bilo je djece kojoj se nije znalo za roditelje. Bilo je tu plača, naricanja, traženja, izpitivanja. A mi smo ih tješili, kako smo bolje znali. Mnogi su se bili odmah sprijateljili sa sudbinom i ne odavahu vanjskog izražaja svojim mislima i čuvstvima.
Što se čulo kod brodolomaca o samom potonuću Titanica?
– Žene se niesu mogle dosta nahvaliti srčanosti, hladnokrvnosti i kavalirštie muškaraca. Pripovjedahu, da su Amerikanci i Englezi na Titanicu bili mirni, skoro ravnodušni, te da su se najviše brinuli za žene i djecu. Medju putnicima bilo je mnogo Francuza, pa spašene žene pripovjedahu da su se oni najviše iztakli brigom da se spase žene i djeca. Bilo bi se još više ljudi spasilo da se Titanic nije naglo prehitio i tako sobom u dubinu povukao mnogo ljudi.
A što se čulo o zapovjedniku Smithu?
– Nekoji su razglasili da se on ustrielio, ali to ne će biti istina. Meni je jedna pouzdana osoba s Titanica pripovjedala, da je vidjela Smitha, kako je plivao opasan pojasom za spasavanje, noseći jedno dijete. Kad se je približio čamcu za spasavanje, najednom ga je – ne zna se kako – nestalo sa morske površine.
A kakav ste doček imali u New Yorku?
– O tom vam valjda ne trebam govoriti. Tamo tri dana i noći ljudi niesu spavali, u očekivanju našeg dolazka. Pa kad smo stigli u New York, dočekali su nas sa mnogo liesova – mislili su da će na parobrodu biti mnogo mrtvaca.
A američki novinari?
– Možete si misliti! Mene su upravo htjeli raznesti. Najviše su se brinuli za svoje milijardere i milijunaše. Za jedan intervju nudili su mi po 1.000 dolara, ali ja sam odbijao novac i, što sam im rekao, učinio sam to jedino za to da se ne pretjerava i izmišlja u novinama.
novine.novilist.hr
