Da li ste ikada puštali zmaja ?
Ja sam prvi put u životu u svojoj 35-oj .Neprocjenjivo.
Dok sam bila u posjetu mužu u Imperiji se održavalo međunarodno natjecanje u puštanju zmajeva i to na njihovoj velikoj pješčanoj plaži uz muziku uživo , puno vitra, talijanskog šušura, predivne valove, surfere na tirkiznim valovima i mnoštvo publike. Na nagovor sina i ja sam se odvažila. Dječica su trčkarala sa zmajevima u rukama, tate zdušno pomagale ali iako izgleda jednostavno nije ga lako vinuti put visina. Nakon prvog uslijedio je drugi pa treći pa pitaj Boga koji po redu bezuspješni pokušaj. Kad sam na kraju prestala brojati odjednom se podigao dovoljno visoko da sam lagano počela odmotavati onaj tanki konop. Stajao je tako gore visoko, svi smo gledali u njega i bili jednostavno sretni kao da smo mi gore.
Koji predivan osjećaj slobode proizašao iz dječje igre.
Joj da mi je poletjeti i napraviti sve ono što sam shvatila da želim. Potpuno slobodna, a ne stalno srezanih krila obvezama koje život nosi tj.onim obvezama koje su nam nametnute, koje smo naslijedili i koje smo si sami nametnuli (ova zadnja kategorija mi je nekako najbliža).
Istina je da se ljudi osjećaju sigurno u svojim čahurama i ne vole mijenjati ništa jer za promjene ipak treba puno hrabrosti pa izaberu liniju manjeg otpora po principu “ Ne diraj ništa! Dok traje dobro je.“ i u takvom plutanju zaborave tko su zapravo , da mogu puno više i bolje i postaju ono što se od njih očekuje. Pun život obveza i problema, a ništa se ne događja i stojiš na mjestu. Svaki otpor postaje uzaludna borba koja završava porazom pobunjenog i pobjedom naviknutih (ovo je za majke ,žene i sve one kojma se šef popeo na zadnju moždanu vijugu).Nemoguća misija 3976 I tu nije kraj.
Za vrijeme mog boravka na brodu svakodnevno su pred brod dolazili momci, cure, muškarci i žene sa svojim CV -ovima koje su ostavljali nekom od posade ili jednostavno ispod tepiha kojeg svaka jahta ima ispred pasarele.
U potrazi za poslom, stjuardese, mornara, časnika palube i stroja dolaze iz JAR, Novog Zelanda. Afrike zapravo sadrugog kraja svijeta i s nešto malo novca u džepu zajedno s još nekoliko prijatelja iznajmljuju male stanove u tim turističkim središtima i kreču u potragu za poslom doslovno živući iz dana u dan i sa veeeeeeeeeeelikom nadom da će pronaći barem day- work posao. Ako im i ponestane novca nade imaju u izobilju i da je mogu na banci unovčiti i oročiti živjeli bi od kamata.
Nasmiješena lica s fotografija koja u superlativima govore o sebi i svojim sposobnostima sa samo jednom željom da pronađu svoje mjesto pod suncem u jahting industriji. I uspijeva im vjerovali ili ne. Nemaju strah od letenja.
Mene je odgojilo da budem pravi šljaker i uz parolu da je u radu spas (ponekad mi dođe da rođenu mater zadavim golim rukama) ali isto tako i da posao u državnoj firmi čuvam kao zjenicu oka svog . Kao takvoj trebalo mi je poprilično vremena da prožvačem i probavim tu njihovu životnu filozofiju života iz dana u dan, ali ipak uz muža pomorca pogled na svijet odavno je znatno drugačiji, a pojam slobode gledam iz više kantuna. Još uvijek nemam tu hrabrost koju imaju moji prijatelji pomorci ali Kornijevim korakom ideja o slobodi izbora sve mi više iskri iznad glave.
Shvatila sa zapravo da je ono na čemu pomorcima najviše zavide je sloboda izbora i hrabrost koju imaju da prihvate i nauče uspješno živjeti s prvim i svetim pravilom u pomorstvu koje glasi : U POMORSTVU JE SIGURNO DA NIŠTA NIJE SIGURNO.
„Što ga prije prihvatis stara moja lakše ćes opstati “ prosvijetlila me mudra glava morskog pasa na dvije noge.
Taj moj zmaj bio je nesto posebno, jedna iskra i trenutak spoznaje da treba raširiti krila bez straha i pustiti se kada se i nema baš puno hrabrosti za uèiniti korak dalje i uhvatiti najbolji vjetar da te vine u visine tvojih želja, ali opet u skladu sa svojim mogućnostima da se ne ostvari poslovica o visokom letu I niskom padu..
Dobar vitar u krila vam želim i mirno more života!
