Hrvatski čarter dobio je još jednog pravog kapitalca u svoju flotu kojega se ne bi postidjele ni najjače zemlje svijeta u nautičkom biznisu. Riječ je 37-metarskom jedrenjaku “Navilux” obitelji Ercegović iz Krila Jesenica koja je javnosti, domaćim i stranim čarter-agentima predstavljena na Četvrtom međunarodnom sajmu nautike u Šibeniku. Ovaj pravi ponos obitelji Ercegović, koja ima sedam generacija dugu pomorsku tradiciju, na vezu za megajahte u D-Marini Mandalina promovirali su 84-godišnji morski vuk Ante, njegov sin i kapetan jahte Eugen te unuk, 21-godišnji Ante, student treće godine Pomorskog fakulteta u Splitu.
– S razlogom smo ponosni ne samo što nastavljamo dugu tradiciju svoje obitelji već i zbog činjenice da je ovaj luksuzni motorni jedrenjak u cijelosti hrvatski proizvod. Po nacrtima projektanata Ive Sišula iz Rijeke i njegove tvrtke “Simtec Marine”, te Dušana Rebernika iz crikveničke “Ultramarine”, jedrenjak “Navilux” je za nepune dvije godine izgrađen u kaštelanskom brodogradilištu “Porta” Mirka Purića. Za izradu luksuznih interijera bili su zaduženi Slovenci jer, nažalost, u Hrvatskoj danas ne postoji tvrtka koja može udovoljiti tako visokim zahtjevima.
Jedino je zapovjednički most jedrenjaka izradila tvrtka “Velum Nautika” iz Omiša vlasnika Renata Franića. Što se tiče 30 i 32-metarskih jarbola, njih je gradio “Đuro Đaković” iz Slavonskoga Broda. Razvijena jedra imaju 450 kvadrata, a kada fali vjetra, tu su na raspolaganju dva daewoo motora od po 265 konjskih snaga – otkriva nam detalje unuk Ante koji sebe uskoro vidi na zapovjedničkome mostu “Naviluxa” odakle će, “po prirodi stvari”, kao školovan pomorac potisnuti svojeg 51-godišnjeg oca Eugena.
Luksuz za duboki džep
Djed i unuk Ante Ercegović To je razlog što je Eugen već u startu prepustio sinu Anti da nas i provede kroz odaje “Naviluxa”. Pokazuje nam tako brojne zajedničke sadržaje, salone, kabine, kuhinju, separee na sunčanoj palubi, jacuzzi za šest osoba, jet-ski, gumenjake koji gostima služe za zabavu…
– Imamo sve što će gostima učiniti krstarenje nezaboravnim. U šest kabina jedrenjak može primiti 12 putnika, a o njima se brine sedam članova posade. I ono što javnost najviše zanima, sedmodnevni najam stoji 50 tisuća eura – kaže Ante.
Unatoč toj, na prvi pogled paprenoj cijeni, nema “zime” da će jedrenjak ljeto provesti na vezu.
– Još nismo napravili sve potrebne propagandne materijale za agente, a već smo do sada za ovo ljeto bukirani sedam tjedana. Pored ostalog, na “Naviluxu” će Jadranom krstariti gosti iz Južnoafričke Republike, Australije, Saudijske Arabije, Libanona i Rusije. Što se tiče ruta, one se utvrđuju prema želji putnika. Uglavnom, ukrcavamo se u Splitu i najčešće ćemo ići na jug do Porto Montenegra u Crnoj Gori, a spremni smo krenuti i na sjever sve do Venecije – kaže nam središnja agentica Helena Ćatipović iz splitske tvrtke “Fortuna Crusing”.
Ercegovići uistinu ne kriju zadovoljstvo što su se među prvima našli na vezu u modernoj marini za megajahate u Šibeniku. No, put do toga bio je ne samo dug već i trnovit, da ne kažemo žuljevit. Detalje nam otkriva 84-godišnji Ante, koji je, po svoj prilici, prvi na hrvatskom dijelu Jadrana još daleke 1958. otisnuo u čarter.
– Na nagovor jednog lučkog kapetana, Valenta, kod kojeg sam došao po plovidbenu dozvolu za brod “Orkan”, kojim sam prevozio salbun, prihvatio sam da to ljeto u spartanskim uvjetima s dvije austrijske obitelji krenem u 14-dnevno krstarenje Kornatima. S njima u društvu bio je i Petar Mardešić, akademik koji je napisao “Enciklopediju pomorstva”. Nisam imao ni kreveta, niti bilo što za pružanje takvih usluga. Tek sam dobro oprao pod od pijeska. Austrijanci su donijeli madrace. I umjesto 14 dana, u Kornatima smo proboravili čak 18 dana. Već iduće godine imao sam buking četiri puta po dva tjedna i tako sam polako počeo mijenjati profesiju. Zapravo, ljeti sam vozio turiste, a zimi pijesak – kaže Ante.
Njegova priča ima bogatu pretpovijest bez koje, vjerojatno, danas ne bi bilo ni “Naviluxa”.
– Moj čukundjed plovio je na “Loydu”, pradjed Frane imao je mali brod od 15 tona koji je naslijedio moj djed Antun. On je nakon povratka iz vojske, u kojoj je proveo čak sedam godina, 1913. sagradio 30-tonski brod i nazvao ga “Gospe od Začeća”. Njegova tri sina, Ivan, Frane i Mate, nastavili su tu tradiciju, vozeći na jedra i vesla vino na sjever do Trsta. Prije Drugoga rata prodali su i kupili veći brod “Ime Isusovo” od 40 tona. Pred rat su i njega prodali te sagradili brod od 70 tona. Nazvali su ga “Bogu hvala”, ali su ih vlasti natjerale da promijene ime u “Kaštriotić”. koji je u ratu stradao u splitskoj luci.
Poslije rata otac Frane je krenuo sam u taj biznis i kupio brod “Bože, pomozi” koji je preimenovaso u “Bok”. Tri godine kasnije kupio je 50-tonsku “Novu Viktoriju” koju je potom 1963. zamijenio 70-tonskim “Ribićem”, a 1981. “Stobrečom” koji sam u Betini preuredio za kružna putovanja. I napokon, 26-metarski jedrenjak “Petra”, koji je mogao primiti 28 putnika, potisnuo je “Stobreč” i prokrčio put “Naviluxu”, kratko nas je provodao kroz obiteljsku pomorsku tradiciju barba Ante.
– Ovo je divno. Ponosan sam. No, mislio sam malo uživati, ali, kako sada stvari stoje, za mene nema mjesta. Na krstarenje ne mogu ni kao član posade, jer sam prestar, niti mogu kao putnik. To me žalosti i zato sam sada došao u Šibenik da osjetim miris mora i ovog luksuza o kojem nikada nisam mogao bi sanjati, kaže barba Ante.
‘My’Joyme’ Philipa Zepptera – veća, luksuznija i skuplja
Najozbiljna konkurencija “Naviluxu” u domaćoj čarter-floti svakako je 50-metarski “MY’JOYME” Philipa Zepptera. I ne samo da je veća, luksuznija i skuplja nego je, kao i “Navilux”, djelo hrvatskih brodogradilišta: izgrađena je u Kraljevici, a “našminkana” u šibenskom NCP-u.
Unuka Ivana dala ime ‘Navilux’
Za ime “Navilux” glavni krivac je unuka Ivana koja je skovala ovu “kovanicu” od imena koja u sebi krije navigavanje i luksuz.
slobodnadalmacija.hr
