Stanje posade na brodu »Katina« zadržanom i usidrenom u vodama Jemena već devet mjeseci, sve je teže, a mjeseci života u uvjetima koje sami nazivaju gorima nego u zatvoru počeli su uzimati sve veći danak na njihovom zdravlju, fizičkom i psihičkom. Samo u zadnjih pet dana dva su člana posade završila u bolnici jemenskog grada Hodeidah, ispred kojeg je brod, zbog dugova vlasnika prisilno usidren. Prvo je u srijedu hospitaliziran upravitelj stroja, filipinski državljanin, da bi u petak u bolnici završio i Riječanin Branko Mičetić, prvi časnik palube kojemu je iznenada pozlilo.
Iz pakla »Katine« u posljednji se čas, kako sam kaže, izvukao brodski električar Denis Malnar koji je kući, u Rijeku stigao prije četiri dana. Dugotrajni boravak na brodu bez normalne prehrane, vode za pranje, struje i općenito minimalnih uvjeta za normalan život i na njemu je ostavio posljedice. Smršavio je 26 kilograma, a čitavo mu je tijelo prekriveno osipom zbog čega ovih dana obavlja intenzivne liječničke preglede. Život na »Katini« uspoređuje s onim u konc-logorima, pa strahuje za sudbinu kolega koji su ostali na brodu.
Kada je odlazio na brod, ni u snu, kaže, nije očekivao da bi se mogle dogoditi sve strahote koje su zadesile posadu.
Drvo i riža
– Iz Rijeke sam krenuo u nedjelju, 17. srpnja prošle godine. Da sam znao što me čeka, ostao bih doma, no tko je ovo sve mogao predvidjeti. Brod kao i svaki drugi, mislio sam. U početku je tako i bilo. Stigao sam na »Katinu« 18. srpnja, a otprilike tjedan dana nakon mene na brod su stigli i zapovjednik Davor Brozičević te prvi časnik Branko Mičetić. Već u Singapuru smo morali čekati da na brod stigne novac za isplatu Filipinaca koji su se tamo iskrcali, ali ipak još nije bilo naznaka onoga što nas je čekalo. U Singapuru smo i ukrcali teret za Jemen, drvo i rižu, te isplovili prema Adenu, kaže Malnar, dodajući kako je u to vrijeme na brodu s opskrbom hranom, higijenskim i drugim potrepštinama, te općenito životnim uvjetima, bilo sve u redu. U Aden su stigli prvog dana rujna prošle godine, ne sluteći da je to ujedno i prvi dan agonije koja traje do danas.
– U Adenu smo iskrcali dio drva s palube, predviđenog za iskrcaj u jemenskoj luci Hodeidah, kako bismo mogli iskrcati teret iz štiva. Nakon toga drvo je vraćeno natrag na brod, a »barba« je sazvao sastanak u brodskom salonu. Tada nas je obavijestio da je brod, zbog dugova prema tvrtki koja nam je isporučivala gorivo, dobio zabranu isplovljavanja te da je cijela posada uhapšena. Iako nas je ta vijest šokirala, ni tada nismo mislili da će se rješavanje problema ovoliko otegnuti. Brod je iz luke premješten na vanjsko sidrište, oko 15 nautičkih milja od obale, gdje smo proveli gotovo mjesec dana, priča pomorac. Iako monoton, život na sidrištu u Adenu je, kaže, bio podnošljiv jer na brodu je bilo dovoljno zaliha goriva, hrane, vode i ostalog, a posada je vrijeme uglavnom kratila – ribolovom, čime su osiguravali i nadopunu jelovnika svježom ribom.
Ribe i lignje
– Tamo ima puno ribe. Lovili smo i lignje, osobno sam ulovio najveću lignju u životu. Vrijeme je nekako prolazilo, no problem je bila neisplata plaća i novca na brodu. Kapetan je, koliko znam, u Adenu dobio gotovinu od agenta, ali posadi nije podijelio ništa. Šibenska tvrtka Brodarstvo ni na račune u banci nije nam uplaćivala ništa, priča Malnar o počecima nevolja na brodu koje su rezultirale ne samo teškim životnim uvjetima pomoraca na brodu, nego i golemim financijskim problemima njihovih obitelji kod kuće.
Sa sidra u Adenu brod je još jednom ušao u luku, kako bi iskrcao ostatak tereta, a nakon toga pod oružanom je pratnjom krenuo prema luci Hodeidah, gdje je trebao iskrcati ostatak tereta.
– Na toj plovidbi pratilo nas je osam naoružanih čuvara. Ne zato da nas čuvaju od somalskih pirata koji otimaju brodove na tom području, nego zato da spriječe naš eventualni bijeg. U Hodeidah-i je teret riže pregledan, pronađene su nekakve mušice, pa se morala obaviti fumigacija, što je trajalo oko pet dana, a teret smo iskrcali tek nakon toga. Već prilikom tog iskrcaja upravitelj stroja je najavio kako neće dopustiti da se sav teret iskrca, odnosno da će isključiti struju i dizalice dok njemu i ostalim Filipincima ne budu isplaćene zaostale plaće. No kapetan ga je ipak uspio nagovoriti da se predomisli pa je teret iskrcan. Zapovjednik Brozičević je nakon iskrcaja sazvao novi sastanak, te nas obavijestio da je brod pod još jednim »arestom«, zbog neplaćenih troškova fumigacije. Isplovili smo na sidrište, na poziciju šest milja od obale gdje je brod sve do danas, kaže Malnar. Život na brodu od tog je trenutka bivao sve gori i gori. Iako je šibensko »Brodarstvo« tada još opskrbljivalo brod hranom, isporuke su bivale sve rjeđe, hrana lošija, a opskrba gorivom u potpunosti je prekinuta.
Uginule i kokice
– Zbog nedostatka goriva pogon je ugašen 25. studenog prošle godine i od tada smo struje i vode za pranje imali samo jednom do dva puta tjedno, po nekoliko sati, tek toliko da se napune baterije mobitela i da se možemo istuširati. Od tog je trenutka na brodu postalo užasno. U kabinama je temperatura bila preko 35 stupnjeva, danju i noću. Vrućina je bila takva da su nam i kokice, koje dobili žive i pokušali ih hraniti na brodu kako bi imali barem nešto svježeg mesa, uginule. Večeri smo provodili u mraku. Nemaš što raditi ili se bilo kako zabaviti u potpunoj tmini, u kabinama se od vrućine nije moglo spavati, a da bi se koliko-toliko oprali morali smo ručno tegliti vodu iz tankova. Morali smo pobacati svu hranu, mesu, ribu i ostalo što je bilo u frizeru. Frižideri ne rade, tako da se meso, povrće, voće, da smo ga i dobivali, nije moglo čuvati na brodu. Užas jedan. Povrh toga kapetan je naručivao stalno jednu te istu hranu, pa smo jeli isključivo paštu, krumpir, rižu i nekakve konzerve slične mesnom doručku, kaže Malnar.
Vrlo brzo nakon nestanka struje brodska je hijerarhija također gotovo nestala, posada se podijelila u tabore, prema nacionalnosti, a većina članova posade prestala je izvršavati svoje brodske dužnosti, među njima i kuhar pa je hranu spremao svatko za sebe.
Golo preživljavanje
– Kuhar je prestao kuhati zbog neisplaćenih plaća, što je rezultiralo time da su Filipinci počeli kuhati za sebe, Mianmarci isto tako, dvojica mehaničara i ja imali smo svoju »kuhinju«, kao i kapetan i prvi časnik. Napravili smo nekakve improvizirane štednjake na palubi. Život na brodu sveo se na golo preživljavanje. Vrućine su bile užasne, a dani su prolazili beskrajno sporo. Dnevni ritam svaki dan isti – ujutro se digneš, sjediš, ćakulaš, ne znaš gdje sam sa sobom. Onda odeš pripremiti taj bijedni, nazovi ručak. Popodne se uglavnom kako znaš i umiješ skrivaš od sunca i vrućine i predvečer, kad sunce malo popusti, prošetaš po palubi. Navečer – mrkli mrak, ne možes spavati od vrućine, a ne možeš ništa raditi jer nema struje. Komunikacija s obitelji i prijateljima svedena je na tu i tamo poneku sms poruku jer nitko nije imao novca za kupovinu kartica. U zatvoru je, siguran sam bolje nego što je ljudima tamo. U zatvoru bar imaš struju, tuš, hranu, možeš se javiti svojima. Mi ništa od toga nismo imali, a nismo mogli nikud ni otići. Možete zamisliti očaj svih nas, kad su Mianmarci u jednom trenutku čak pokušali zapaliti brod, samo da se s njega izvuku, opisuje grozote života na »Katini« Mlanar.
Od kraja veljače, brodar ih je prestao opskrbljivati vodom i hranom, ostavivši ih na milost i nemilost potencijalnom kupcu broda, s kojim se vode pregovori oko otkupa trideset godina stare »Katine« za staro željezo. Uvjeti života dodatno se pogoršavaju, a mjeseci agonije ostavljaju sve više traga na članovima posade. Više njih, među kojima i Malnar, razvijaju simptome teškog kožnog osipa, praćenog nepodnošljivim svrbežom i bolnim oteklinama, no šibensko Brodarstvo im odbija organizirati odlazak liječniku.
Noćima bez spavanja
– To je bio najgori dio priče. Osip mi se pojavio negdje početkom travnja i nezaustavljivo se proširio po čitavom tijelu. Na onim vrućinama, čim bih se malo oznojio, to bi se sve upalilo i počelo svrbiti. Počele su mi se stvarati i bolne otekline, ponekad nisam mogao zaspati noćima zaredom. Tražili smo liječnika, slali poruke direktoru Brodarstva Vitomiru Juragi, no sve bez uspjeha. Mjesec dana sam molio da me pošalju ili doktoru ili kući. Više nisam mogao izdržati to stanje. Nakon što je priča objavljena u Novom listu stupio sam u kontakt s tajnikom Sindikata pomoraca Predragom Brazzodurom i pomoćnikom ministra mora Nikolom Mendrilo, pa sam i od njih tražio pomoć. Na koncu su Sindikat pomoraca i ITF platili moj povratak kući. Mislim da sam se izvukao u zadnjem trenutku, ne znam koliko bih još izdržao. Ne znam ni koliko će još moći izdržati ljudi koji su tamo ostali. Većina ih je u lošem stanju i svaki dan na brodu nova je opasnost za sve njih. Prije odlaska iz Jemena razgovarao sam s agentom i pitao ga kad bi brod mogao biti prodan i posada poslana kući, na što mi je odgovorio da će proći još barem mjesec do dva prije nego pregovori s kupcem budu okončani. Bojim se da bi za neke to moglo biti prekasno. Treba ih svih pod hitno iskrcati i poslati kući jer više nije važna ni isplata plaća ni brod, nego da ljudi izvuku žive glave. Strah me je i da se ne desi neko zlo među posadom, jer ljudi su u takvoj situaciji spremni na sve, zaključuje Malnar.
Na pragu smo raspleta
Našoj redakciji jučer se javio i Vitomir Juraga, koji kaže da će prvi časnik Mičetić, nakon što se obave sve pretrage i njegovo stanje stabilizira biti će repatriran.
– Očekujemo da će se u međuvremenu riješiti i pitanje plaća i repatrijacije ostalih članova posade kućama. Na pragu smo raspleta kompletne situacije, međutim kako rasplet ne ovisi samo o nama već i drugim strankama uključenim u ovaj slučaj želimo biti oprezni u bilo kakvim izjavama.Također, morate znati da se veći dio posade ne želi iskrcati bez potpune isplate što je na neki način i razumljivo. Međutim, kako se nizom neočekivanih okolnosti sve ovo prolongiralo zapovjednika smo obavijestili da je naša namjera, ukoliko se ponovo odgodi isplata posade iz bilo kojeg razloga – kojeg u ovom trenutku ne vidimo – da sva posada mora biti repatrirana, a brod arestiran za iznos njihovih potraživanja, kako bi se naplatili po prioritetnoj osnovi u slučaju sudske prodaje. Očekujemo da se ovaj scenarij neće dogoditi, te da će se repatrijacija i isplata izvršiti u vrlo kratkom periodu, kazao je Juraga.
Juraga samo obećavao
Šibensko Brodarstvo i direktor Vitomir Juraga bili su, kaže Malnar, čitavo vrijeme upoznati s nevoljama svojih pomoraca, ali ništa nisu poduzeli da se situacija riješi.
– On je samo obećavao, govorio da će brod svakog trena biti prodan, a mi otići kući. Sve je ostalo na riječima. Taj nas je čovjek držao kao robove, tražio sam još prošle jeseni iskrcaj nakon isteka ugovora, u listopadu, a on se na to potpuno oglušio. Obavijestio sam ga da mi banka prijeti ovrhom zbog neplaćenih kredita, kao i drugim članovima posade, ali nije ništa poduzeo. Samo je slao poruke i obećanja, ali ništa nije napravio. Noštromu s Filipina supruga je imala prometnu nesreću, leži kući jer nema novca za bolnicu. Djecu mora ispisati iz škole, jer nema novca za školarinu. To su strašne životne drame koje posada i njihove obitelji proživljavaju zahvaljujući neodgovornosti i bahatosti Vitomira Jurage. Kada smo se razbolili od tog osipa on je tvrdio da nam nije ništa i na brod poslao nekakvu Bepanten mast, da se njome mažemo pa će nam osip nestati. Zamislite taj bezobrazluk. Nadam se da će ipak odgovarati za sve što nam je učinio, a i osobno ću to putem suda tražiti, zbog svega što smo proživjeli, ako uopće svi prežive taj užas, rekao je Malnar.
novine.novilist.hr
