Norveška je i dalje jedna od najznačajnijih zemalja-izvoznica nafte i plina i zauzima sedmo mjesto na svjetskoj ljestvici. Ali od kako je pronađena nafta pred obalom Norveške sredinom sedamdesetih, Norveška zapravo izvozi sve manje nafte, a sve više plin. Tako je prošle godine uspjela izvući oko dva milijuna barela na dan – što su još samo dvije trećine onoga što je eksploatirala u rekordnoj, 2001. godini.
Otkriće nafte je zapravo tek prvi korak i potrebno je još mnogo investicija kako bi se i iz ovih novih nalazišta moglo izvlačiti “crno zlato” koje bi moglo dospjeti do benzinskih crpki tek koncem ovog desetljeća. Upravo zbog golemih troškova u pronalaženju i eksploataciji nafte, u tom projektu je norveški Statoil morao naći pomoć drugih kompanija pa sad tako i mora dijeliti nađene resurse. Polovica od pronađenog ostaje Statoilu, 30 posto pripada talijanskom koncernu Eni, a ostatak norveškom državnom koncernu Petoro.Iako pronalazak novog naftnog polja i naznake da bi tamo moglo biti još nafte svakako raduju, oni nas ne bi trebali odvratiti od ideje da hitno potražimo neku alternativu. Jer i tih, po procjenama Statoila, od 400 do 600 milijuna barela nafte koliko leži u poljima Skrugard i Havis, nisu baš puno u usporedbi sa zalihama polja Statfjord koje je otkriveno 1974. Ono je izvorno sadržavalo oko 3,6 milijardi barela nafte, ali se već više od tri desetljeća neumorno eksploatira.
Štoviše, s obzirom na sve veću potražnju nafte u “novim” industrijskim velesilama, stručnjaci procjenjuju kako bi mogli biti razmjerno mirni tek ako bi se negdje pronašla čak dva Saudijska poluotoka. Ali o takvim golemim i nepoznatim zalihama možemo samo sanjati.
dw.de
