Lipi moji, nadam se da u ovim ljetnim praznicima uživate cijelim svojim bićem i da vam je osmijeh na licu od uha do uha, a onima koji su tamo negdje, i daleko od obitelji želim da sljedeću godinu provedu uživajući u ljetu.
Nema portala bez svojih kolumnista. Mnogo je žena koje komentiraju trenutnu situaciju pod lancunom, za špakerom, u salonu, na štekatu, na pijaci, i sad se negdje trebam i ja uklopiti, na jednom specifičnom forumu, a da ne falin cili fuzbal kao što je Goluža falija s Balićem i da me ne pošaljete kvragu pa adio Mare tj. Ivana.
Naći temu, a da nije suhoparna i izlizana, već dovoljno životna i specifična za pomorski život i nije baš tako lako, a na ovu današnju ponukao me razgovor s moje dvije kolegice. Jedna mlada, tek počela raditi i druga, poput mene sa zavidnim radnim stažem. Ova prva kao da ima parezu facijalisa obostrano. Obješene usne prema dolje, i ne da izvući osmijeh na lice ni pod prijetnjom puške. Štoviše, uvjerena je da osmijeh na licu čak i kad ti se ne smije, nije ništa drugo nego odraz gluposti ili duševne bolesti, a kamoli da je to samo neverbalna gesta pristojnosti, kolegijalnosti i pokušaja pojedinca da i najbezvezniji dan učini ljepšim.
Ova druga, u bolovima, razbijenih bubrežnih kamenaca koji su zapeli na pola puta pa ni naprijed ni nazad, s osmijehom na licu, i između tableta i injekcija, komentira svoju situaciju i osvrće se na temu mladih kolegica. U zadnje vrijeme puno se više druži s knjigom nego s kolegicama jer druženje s njima postalo je više nalik hodanju po miniranom terenu. Nagazne mine svuda oko nas. Prisjećamo se vremena kada smo radile u smjenama po 12 sati, sa dežurstvima. Izračunale smo da u bolnici godišnje provedemo više od 3 puna mjeseca. U tim smjenama s istom kolegicom, zbog manjka osoblja, znalo se neprekidno raditi, i po 15 mjeseci. To više nije kolega, to ti je član obitelji, dijeliš dobro i zlo. Kao familija.
Tako je i vama pomorcima. Ako su kolege nalik na prvu osobu iz prethodnog ulomka, i samim svojim bićem odašilju negativu energiju, nije lako. Odlazak na posao pretvori se u odsluživanje kazne. Želiš pobjeći…..ali di ćeš pobjeći s broda?????
Obzirom na moje radno mjesto, a radim sa svim dobnim skupinama, nisam mogla ne primijetiti kako se nove generacije kolega i kolegica sve manje smiju, ili se uopće ne smiju. OK, situacija u državi i globalno nije baš bajna, ali ni to nije razlog da s lica lipih, mladih cura iščezne osmijeh i nestane šarm. Sva ta ljepota postane nevidljiva, a lica predivnih cura postaju bezlična. Mnogima od njih, reklo bi se, ne fali ništa. To su mlade cure, zaposlene cure, imaju sve, ali su opet nezadovoljne, a da ni same ne znaju zbog čega. Nitko s nikim ne želi raditi pa je sastaviti smjenu postalo pravo umijeće onog tko piše raspored. Čini mi se da je ovo neki novi sindrom…”sidrom Victoria Beckham” ili nadr…n od rođenja.
Budimo iskreni, ima dana kada nam nije do smijeha, ali tko sam ja da sa svojom musavom facom trujem sve oko sebe. Svaki se posao može odraditi i s osmjehom na licu, na opće zadovoljstvo. Uz osmijeh se problemi čine manji, i lakše se s njima nositi.
Starije kolegice žale za dobrim starim vremenima kada smo kuhali, smijali se, i plesali, dočekivali Nove godine, činili dišpete starim i novim kolegama, ali opet radili jako puno.
Slušajući priče pomoraca, isti problem proteže se i na brodovima. I zato moliš Boga da naletiš na pravu ekipu, jer em, što je posao težak em, još moraš trpjeti nekog tko ti otežava život samo zato što je tu. Na kraju, pomorac ostaje „osuđen” na 4 zida svoje kabine, na laptop i na knjigu. Da se odmah razumijemo, nije to loše, ali ljudi su ipak društvena bića.
I evo sad unatrag par godina odjednom navire jedna nova generacija musavaca koji su upućeni u sva svoja prava, ali ne i dužnosti i obveze. Generacija koja do podne mrzi sebe, a iza podne sve oko sebe. Nemoćne pred navalom takvih mladih snaga starije kolegice nemoćno sliježu ramenima i jedino što im preostaje je tuga za prošlim, ne tako davnim, vremenima.
Jer osmijeh više nije in.
Pogled s visoka, i namrgođenog lica postaje must have attitude onih koji nisu ni svjesni da im takav look nije odraz, unatoč njihovom mišljenju, intelektualne nadmoći, već odraz praznine njihove duše i nesposobnosti da shvate da je divno već što postoje.
U svijetu punom tuge, bola, siromaštva i otuđenosti, osmijeh je najbolje što možete odjenuti na sebe i uljepšati svijet svojim postojanjem, a BTW, potpuno je besplatan.
Nisam se niti okrenula, a patike mog sina postale su mi taman. Sad je već 4 broja iznad mog. Život prolazi brzo, ali prolazi puno ljepše ako koračate kroz njega sa osmijehom.
Mirno vam more života.
