Oružano privođenjem talijanskoga parlamentarnog zastupnika Francesca Biave ratnim brodom u Vis ima više elemenata farse nego incidenta, bilo kriminalnoga, bilo diplomatskoga. U utorak je Ministarstvo obrane Republike Hrvatske na svom portalu objavilo da je za „provedbe redovite zadaće nadzora mora u području otoka Palagruža brod Hrvatske ratne mornarice ‘Hrvatska Kostajnica’ zatekao (…), u utorak, 21. kolovoza, državljanina Republike Italije u ribolovu bez potrebne dozvole. Naime tijekom provjere dokumentacije utvrđeno je da državljanin Republike Italije nema potrebnu dozvolu za ribolov u teritorijalnom moru RH te da brodica nije registrirana.” Zbog više prekršaja koji su se stekli, „obaviještena je Ribarska inspekcija i Nacionalni centar za prikupljanje podataka MUP-a u Zadru, te je u koordinaciji s njima dogovoreno da se isti preprati do Visa gdje su djelatnici Policijske postaje Vis u popodnevnim satima izdali obavezni prekršajni nalog po zakonu o morskom ribarstvu, a od strane Lučke kapetanije Vis navedeni je kažnjen zbog prekršaja iz Pomorskog zakonika, Uredbe o dolasku i boravku stranih jahti po članku 12. stavak 1 i 2.”
Što se, zapravo zbilo?
Kako smo doznali, „Hrvatska Kostajnica” , koja obavlja zadatke Obalne straže, naišla je kod Palagruže na motornu jahtu. Ne bi hrvatski mornari vjerojatno ništa poduzeli, da nisu uočili da je jahta bez zastave. Valjda su „nanjušili” „crni charter” (dnevni najam takve jahte je oko 1000 eura, a i država bi svoj porezni ujam). Tek potom su uočili muškarca kako lovi ribu malo dalje, prema obali. A onda su na gumenjaku opazili nekoliko štapova za pecanje i veoma skup echosonder, zaista posve nepotreban za sportsko pecanje.
Muškarac, koji se kvalificirao kao talijanski državljanin (ali je pažljivo prešutio svoju političku funkciju) otežao je bitno svoj položaj kad je izjavio da je gumenjak njegovo privatno vlasništvo, a da je posadu jahte zamolio da ga iz usluge prebaci do Palagruže. Naime, da je jahtu unajmio na crno, vlasnik bi odgovarao. S druge strane, da je gumenjak pomoćno plovilo na jahti („batelina” ili „bajbot”) ne bi mu trebala nikakva registracija – ali ako je on samostalno plovilo, tada je registracija nužna.
Talijan je, očito, imao razloga zanijekati vezu s jahtom.
Nije baš vjerojatno da je potegao iz Visa do Palagruže samo da bi lovio na štap (ili panulu, svejedno). „Hrvatska Kostajnica” nema ronioce, nije mogla provjeriti što je bilo u podmorju zašto mu je trebao echosonder, da li za jastoge (hm) ili za nešto čvršće (hm, hm).
Da je platio dozvolu za gumenjak i dozvolu za ribarenje – i jedno i drugo bagatela za zastupnika s plaćom većom od 10.000 eura mjesečno – prošao bi „lišo”. Ovako je platio globu, pazeći da ne kaže da je zastupnik, ukratko: dižući što manju buku. Štoviše, nije se javio talijanskome Konzulatu u Splitu, nije zatražio pomoć.
Stoga ni u Ministarstvu vanjskih poslova u Rimu nisu ništa mogli reći o toj rutinskoj kontroli koja se pretvorila u nesvakodnevan slučaj koji će, vjerojatno, privući i talijanska glasila – zahvaljujući tome što je netko u Visu shvatio i javio dalje koga je to ulovila Hrvatska ratna mornarica.
I tako je jedan naizgled beznačajan prekršaj postao slučaj.
Francesco Biava je, naime, perspektivni političar Berlusconijeva Puka sloboda, član postfašističkog krila te stranke, veoma blizak rimskome gradonačelniku Gianniju Alemannu, kome je bio šef kabineta dok je Alemanno bio ministar poljodjelstva i prehrane.
Kažu, u udžbenicima novinarstva, da treba pratiti trag novca. Ovdje je jasno da je Biava potrošio novac nerazmjeran dvjema-trima ribicama da bi s echosoberom pohodio Palagružu. Ali i Hrvatska ratna mornarica je potrošila novac nerazmjeran vrijednosti naplaćene globe – koji bi mogao biti opravdan ako se malo pročešlja točka mora gdje je zastupnik zatečen.
