Jedna sam od onih koja još uvijek vjeruje da u svakom postoji malo dobrote koja se skriva bez obzira što se vrlo često nakon dugog traženja razočaram. Oduševe me situacije kada slučajno naiđem na nebrušeni dijamant koji mi vrati vjeru u ljude.
Još uvijek vjerujem da za sve što radimo postoji dobar razlog. Nitko ne bježi od dobra koje ga okružuje i svatko zna svoje, a samo Bog zna svačije. Ono što me plaši više od života kontra svih regula je činjenica da je sumnjičavost u ljudima poprimila pandemijske razmjere i da se naiva još može pronaći samo u dječjem vrtiću. Osjećam se često kao neka djevojčica sa kikicama i lakiranim cipelicama iz predškolske grupe. Nisam baš potpuni naivac iz jaslica ali nisam ni daleko pobjegla.
Da li je traženje dobra u ljudima znak gluposti, i da li su sumnjičavost i nepovjerljivost nasljedna osobina, posljedica iskustva ili naprosto kombinacija jednog i drugog???? Rodi li se čovjek sa ugrađenim čipom za nepovjerljivost ili nam ga usade sve one toljage razočaranja koje nam se obiju o glavu pa prestanemo vjerovati svima oko sebe.
Često je lakše pronaći manu onom nasuprot nego se potruditi cijeniti njegove vrline. Kad nekom želiš pronaći manu sigurno ćeš je naći jer nitko nije bez mana. Lakše je mrziti nego voljeti. Mržnja ne zahtjeva nikakav trud. Nasuprot tomu ljubav ma koje vrste bila zahtjeva žrtvu i odricanje. Zabranjena ljubav za svoju posljedicu ima patnju u kojoj je tuga stavljena pod jezik. Voljeti samo riječima postalo je normala, podnošenje bilo kakvih žrtvi, pokazivanje ljubavi i poštovanja djelima smatra se glupošću i još češće šijunom u glavi. Samoljubivost i škrtost postale su vrline kojima se teži i sve su zapakirane u objašnjenje da je to jedini način za preživljavanje u ovom okrutnom sve siromašnijem svijetu. Vlastiti odraz u ogledalu postala je jedina slika kojoj se divi. Samokritičnost se izgubila pod naletom samodopadnosti. Lakše je sve oko sebe proglasiti ludim nego pronaći normalne oko sebe.
A tko je stvorio ovakav svijet nego upravo mi sami. Sad se spašavamo od sebe samih zatvoreni među zidovima koje smo sami podigli da nitko ne pređe prag i ne unese nemir našu prividnu idilu.
Nitko nije bez mana. Svi smo mi zemaljski i svima treba pasti, ali kad bi se unatoč svojim grijesima koje svjesno i nesvjesno radimo trudili sve ostalo raditi dobro iskreno vjerujem da bi svijet bio bolji. Nastavit ću tražiti dobro u ljudima i to ne iz gluposti nego iz straha da ne postanem emocionalno tupa i osakaćena osoba. Radije ću i odbolovati svoje nego doći u fazu da mrzim sve redom ili ne osjećam ništa. To nas ljude razlikuje od virusa, bakterija , parazita, ameba jer životinje su sasvim druga priča koju bi ponovo trebali početi čitati ispočetka i učiti od njih. Priča o Rodanu i Malenoj nije bajka o Snjeguljici i princu već stvarnost iz našeg dvorišta , samo treba pogledati dalje od svog nosa i uperiti pogled prema krovu i dimnjaku.
Mirno Vam more života
