Zamislimo da se uspnemo na vrh, i onako puni sebe, okrenemo se, pa pogledamo nizbrdo i divimo se sami sebi kako smo na vrhu brda. A vrh osamdesetih za našu brodogradnju bio je koban, to samodivljenje, nadutost i nepromišljenost srozala nas je sa treće svjetske brodograđevne sile i odvela nas je nizbrdo skoro do dna. Pametan čovjek se nikada ne divi sebi i gleda nizbrdo, pametan čovjek gleda novi vrh da se popne. Sad je kasno, ali ne i prekasno za povratak uzbrdo.
Naša brodogradnja ima golemi potencijal, tu su nam još uvijek fakulteti, instituti, brodogradilišta, ljudi što u Hrvatskoj, što vani po svjetskim brodogradilištima.
U brodu je cijena rada oko 30 posto od ukupne vrijednosti, dok energija i još neke stvari dodane u brodogradilištu vrijede oko deset posto, a ostalih 60 je materijal.
Evo jedne činjenice, kad se govori da je naš rad skup, varioc sa 10 godina radnoga staža u Korejskom “Hyundai Mipo Dockyard” ima 25,000 kuna plaće mjesečno netto.
Naš rad je jeftin, ali je neznanje, lupeština, aljkavost, šlamperaj, nemar, lijenost, pametovanje, države, partije, stranke, sistemi, ratovi, nevjerojatno skupo i to nas košta i košta…
Prikazani troškovi financiranja gradnje obično uključuju dodatne nevidljive troškove, poput kamata i premija osiguranja uključenih u cijenu materijala isporučenog uz odgodu plaćanja, ili pak troškova kupca na ime povećanja ili produženja angažiranja uplaćenog avansa. Ovi posljednji se najčešće nadoknade sniženjem prodajne cijene ili povećanjem opsega isporuke. Ukupni utjecaj ovih povećanja na formiranje stvarnih troškova financiranja izgradnje u hrvatskim brodogradilištima je velik, te se trošak financiranja izgradnje na kraju obično kreće oko 12,75 % (procijenjeni dodatni troškovi su: financiranje u cijeni dobavljača oko 1,25 %, te trošak povećanja avansa oko 6 %).
Malo humora, u Travnju 1994 godine Fond za privatizaciju je angažirao konzultantsku kuću Roedl & Partner da napravi projekt restrukturiranja hrvatske brodogradnje, a Roedl & Partner posao dao inženjeru agronomije da napravi plan restrukturiranja hrvatske brodogradnju, i čovjek ga napravio!
Malo žalosti, katastrofalna situacija u hrvatskoj brodogradnji nije od jučer, Hrvatska država je od bivše Juge preuzela brodogradnju s gubicima od oko 500 milijuna USD, koji su nastali u osamdesetim godinama radi tzv. ‘malog deviznog zakona’ (povećanje troškova financiranja proizvodnje za oko 12%), te krajem osamdesetih radi Markovićevog tečaja USD (preko noći je mjesečna masa za plaće za isti broj zaposlenih u “3. maju” narasla s 1,8 milijuna USD na 9 milijuna USD), pa su brodogradilišta čak tužila bivšu državu za učinjenu štetu.
No međutim, iako je rečeno i napisano tone i tone materijala o tome kako spasiti i restrukturirati hrvatsku brodogradnju, ništa se nije dogodilo, samo smo je prodali ko’ staru kurvu, koja je svima služila i po kojoj su svi skakali, a sad nikome ne treba, sad je svakome na teret, sad se svi bune što je država davala subvencije, garantirala za kredite, sad slušaju europske političare koji su zabili nož u leđa brodogradnji pravdajući se fer tržišnim natjecanjem. A mi onako kratke pameti, zaboravili, da su nam ti europski političari uveli embargo na oružje kad su nas Srbijanci napali, a splitski škver je punom parom proizvodio oružje, što je mogao i nije mogao. Samo neka nas tješi rečenica Ivana Mažuranića: ˝ko’ je nepravedan u kući svojoj, prirodno je, da mu se izvan kuće ne ništa ne vjeruje.˝
Ali, što je tu je, iz ove kože ne možemo, zato treba naprijed.
Nastavit će se…
