Iza njega je 45 godina radnog iskustva, završena Viša pomorska škola, dugogodišnja plovidba, nakon prestanka plovidbe završen i Pomorski fakultet u Splitu, brojni domaći i međunarodni seminari, no kako kaže, takav buran život ne možete završiti odlaskom u mirovinu u kojoj se, kako i ime kaže, miruje. Boris Seljanovski nakon svog radnog vijeka odlazi u penziju koju je upotpunio poslovima koje voli. Obzirom da je prošao razne pomorske puteve, od navigacije, preko predavanja u školama, do inspektora i šefa odjela za inspekcijske poslove, puno toga ima za reći o pomorstvu. Ipak, kad sve sažmemo smatra da je pomorcu najvažnija obitelj. Slobodno mjesto u njegovom kalendaru teško je naći, a čime se sada bavi i što smatra najvećom boljkom pomorstva pročitajte u ostatku intervjua.
Prošli ste dosta grana pomorstva, od upravitelja stroja na brodu, profesora u školi, inspektora sigurnosti u Kapetaniji do predavača za tečajeve sigurnosti. Kada ste započeli svoje pomorsko putovanje? Koji posao radite s najviše strasti, a koji ste jedva čekali zamijeniti nečim boljim?
Već 1968.godine u remontnom brodogradilištu, gdje sam startao, susrećem se s brodovima. 1971. počinjem navigavati u Atlantskoj plovidbi i to mi postaje moj daljni cilj u životu, znači biti pomorac. 1976. godine zasnivam obitelj, te u skladu s tim tražim stan. U AP ponudili su mi manji stančić, no kako je već drugo dijete bilo na putu dolazim u Slobodnu plovidbu upitati da li ima posla za časnika stroja, gdje su mi rekli da ima, te da mogu dobiti stan za 2 godine. Tako sam se i zaposlio, te plovio 11 godina da odradim svoje za stan. Još uvijek u njemu čuvam i zastavicu Slobodne plovidbe. Kasnije prelazim i na strane brodove, gdje plovim 4,5 godina, no 1992. godine se razbolim i tada život kreće u drugom smjeru. Osim što nije bilo navigavanja, došao je i rat, ali ubrzo me zovu iz Prometno-tehničke škole i pitaju želim li doći tamo za nastavnika stručnih predmeta, što sam rado prihvatio. Obzirom na to, ubrzo sam završio pedagoško psihološko obrazovanje na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Splitu za rad u nastavi. Predavajući u školi pomislio sam da je to moje zanimanje do kraja života, ali početkom 1997. dobivam poziv iz Lučke kapetanije u Šibeniku za obavljanje poslova inspektora sigurnosti plovidbe na moru. Nakon nekog vremena odlučim prihvatiti poziv i počnem raditi poslove inspektora ( Port State Control) u Lučkoj kapetaniji Šibenik , no kako za tu poziciju nije dovoljna završena Viša pomorska škola, upisao sam i Pomorski fakultet u Splitu da steknem sedmi stupanj. Završetkom fakulteta, na prijedlog dekana postajem predavač, vanjski suradnik 3 godine na odjelu Pomorskog fakulteta u Šibeniku. Prošao sam raznorazne međunarodne seminare kao PSC inspektor (Oslo, Monacco, Lisabon, The Hague, St. Petersburg) i kako su prolazile godine postajem ekspert u tim područjima, pišem skripte i objavljujem radove u Zborniku radova Visoke pomorske škole Split. Ubrzo su me unaprijedili za načelnika odjela inspekcijskih poslova u Lučkoj kapetaniji Šibeniku. I evo nakon 45 godina radnog staža i 4 godine beneficiranog sam u mirovini u kojoj ne mirujem. Kap. Gordan Baraka, koji je profesionalac u svom poslu, a u čijem učilištu sam povremeno radio još od mog iskrcaja s broda 1992. god., pozvao me da kao pomorac, inspektor, predavač, koji ima puno iskustva u struci, pojačam predavački kadar u odjelu pomorstva i preuzmem predavanje na stručnim tečajevima Pomorskog učilišta Libar s obzirom da imam završene i pedagoške ispite. Radim još i u Tehničkoj školi Šibenik-brodostrojarski odjel, predajem maturantima predmete Rukovanje sredstvima za spašavanje, teko da sam i tu u kontaktu s mladim pomorcima.
Mislim da ste apsolutno kompetentna osoba za reći svoje mišljenje o stanju u pomorstvu. Što je trenutno najveći minus u ovoj djelatnosti?
Kako sam do nedavno radio u Kapetaniji kao šef odjela za inspekcijske poslove, moji kolege su redom odlazili u mirovinu, nismo se obnavljali kadrovski, nismo primili ni jednog mladog kolegu koji bi nastavio naš rad i na kraju sam ostao sam. Kada sam šefovima u Zagrebu, koji su na pozicije došli političkim putem i nisu od struke, rekao da ovako ne ide dalje, rekli su: tko želi raditi neka radi tko neće neka ide.Tako sam i ja otišao, a tu je i naš glavni problem u pomorstvu, struka ne vodi svoj posao.
Na primjer, sada kada sam otišao u mirovinu, PSC inspektori (Port State Control) dolaze iz Zadra za pregledati brod u šibenskoj luci, jer mi ovdje nismo nikoga primili niti obučili za taj posao, a svi smo otišli. Iako sam na ovo upozoravao Ministarstvo posljednjih 10-ak godina, ništa se nije napravilo.
Svako svoje zanimanje sam volio i nastojao odraditi na najkvalitetniji način, te sad u mirovini imam snop certifikata i priznanja, koje je trebalo odraditi.
Na nečiju sreću, ali i na nečiju nesreću, ove godine ušli smo u Europsku Uniju. Smatrate li da je to korak naprijed u pomorstvu?
EU je plus ali treba biti spreman na nju. A mi to nismo. U pomorstvu smo čak ušli spremniji nego u drugim granama, jer Ministarstvo pomorstva već od 1997. surađuje s Europom. Tu su brojni seminari, koje naši inspektori završavaju, u Lisabonu gdje je sjedište EMSA-e (Europa Maritime Safty Agency).
Upoznali ste, odgojili i izučili puno mladih ljudi o ovoj struci. Vidi li se napredak kod Vaših učenika? Ima li onih koji su danas uspješni ljudi od struke?
Kako ne. Ima ih jako puno. Gušt mi je kad vidim da su oni danas uspješni poslovni ljudi. Među njima je i Adrijan, njemu sam bio i razrednik, uspio je kao pomorac, stvorio obitelj i korača naprijed.
Što smatrate da je najvažnije kako bi netko postao zadovoljan pomorac s dobrim ugovorom u rukama?
Prvenstveno mora biti dobro educiran, mora voljeti to što radi i jedna stvar koju stalno ponavljam, „Up to you“, po tome me i pamte moji učenici, a to je da sve ovisi o njima samima i posebno naglašavam da treba znanje engleskog jezika koje je jedno od ključnih stvari za dobrog pomorca. Ali mora imati i malo sriće. Svakako je bitan i obiteljski život jer bez njega nema kompletnog uspjeha. Pomorci su jako sentimentalni ljudi, ljudi s velikom dušom, ali koje ponekad treba malo usmjeriti.
Što mislite o obrazovnom programu za pomorce? Treba li se nešto promijeniti i u kojem smjeru?
U Ministarstvu nema mnogo ljudi iz struke, a ono što ih ima malo je i ne mogu sve stići. A što se tiče pomorskih programa, radili smo i analizu kako bi vidjeli da li su implementirali sve one međunarodne propise koje traži IMO (International Maritime Organization). Tu treba još raditi, ali ide se pomalo naprijed. No, i u školama nam također nedostaje profesionalaca, u kapetaniji inspektora profesionalaca. Kod nas postoje čak i dobro opremljene škole, učilišta, ali trebalo bi više ljudi od struke na svim pozicijama u pomorstvu, to je ključno.
U svojoj karijeri nagledali ste se jako puno nesreća na moru . Pretpostavljam da ih ima svakakvih….od onih bezazlenih smiješnih, pa do onih koji odnose ljudske živote. Kakve nesreće su najučestalije i zašto dolazi do njih?
Jako puno toga sam doživio u svojoj profesionalnoj karijeri. Razne nesreće na moru, pogotovo sa smrtnim posljedicama, bile su i razlog da smo 2008. organizirali akcije na moru kojima smo dali naziv „Hobotnica“, akcija je usmjerena na sigurnosti plovidbe, a pogotovo preventivu brzog glisiranja unutar 300 metara od obale. Akcija je i bila kao hobotnica na određenom području, centralni brod „Šibenik“ a okolo nekoliko brzih brodica od Kapetanije i svi koji su na tom području brzo plovili i napravili pomorski prekršaj, kažnjeni su. Kazne su od 1.000 do 10.000 kuna, što nije malo, ali za provođenje propisa i općenito sigurnost na moru jedino rješenje, pogotovo za mentalitet naših ljudi. Nijemci su na velikim kaznama i „ustrojili“ državu. Već ove godine, kažu mi kolege, situacija na moru je smirenija, dovoljno je proći službenim plovilom i da ostali sudionici u plovidbi smanje brzinu.
Tko najviše ugrožava sigurnost na moru?
Nema pravila. Kako koji je mjesec u pitanju i kojih gostiju ima više. Kad je Ferragosto sigurno da je najviše Talijana radilo prekršaje, no znalo se dogoditi i da smo u jednom danu istog čovjeka kaznili 3 puta, a to smo vidjeli tek kad smo došli u kapetaniju i pregledavali dokumente Naravno, on je svaki put šutio i uredno plaćao da mu ne bude veća kazna.
Postoji li kakva prevencija ili način da se takav broj nesreća smanji?
Edukacija je najbolji način. Ljude treba upoznati koji propisi vrijede za koje područje, postavili smo oznake gdje je zabranjeno, gdje je ograničenje itd.. Imali smo i edukacije, kao npr. letak kako se prolazi kroz kanal sv. Ante, kojom brzinom proći pored uzgajališta riba na putu za Skradin. Ali, ako i pored svih prevencija i upozorenja se ne poštuju propisi nema drugog načina nego novčano kazniti.
Koliko tečajevi sigurnosti imaju utjecaj na povećanu opreznost i držanja do zakona i propisa?
Mislim da su tečajevi dobra naobrazba za pomorce. Ali ipak je to na kraju individualno, od čovjeka do čovjeka. U svakom slučaju međunarodni propisi zahtijevaju stalnu naobrazbu pomoraca, a i naši propisi moraju slijediti iste, tako da pomorci nemaju mira što se tiče obuke.
Što mislite o Pomorac.net-u?
Šta kazati, vrlo interesantno, edukativno i ažurirano za nas iskusnije pomorce, a pogotovo za mlade pomorce i one koji se spremaju za taj interesantan i zahtjevan posao na moru.
Podržavam Vaš rad i “plovite” napred punom snagom imate podršku velikog djela pomoraca, a naravno i moju, sretno.
Znam da ste, prije svih poslovnih uloga, i obiteljski čovjek. Stignete li provoditi vrijeme s njima i kako se najviše Vi volite opuštati kad ste slobodni?
Svaki brod ima matičnu luku, tako i pomorac ima svoju matičnu luku, a to je obitelj. On obiđe svijet i tu se vrati. I kad god dođe u tu luku, ima siguran vez i tada je on zadovoljan čovik.
Najveći hendikep u životu jednog obiteljskog pomorca je što ne može pratiti rast i odrastanje svoje dice, odsutan je. Stup koji drži pomoračku obitelj je supruga koja mora biti jaka da drži sva četiri kantuna i preuzme kompletnu odgovornost za obitelj. Ako pomorac ima uspješan brak, a to je kompromis, onda je on „sritan čovik“ .
Imam 2 sina i suprugu i sad vidim da ono u što smo zajednički ulagali se isplatilo. Kad sve pogledam, mislim da je za pomorca najbitnije da ima jednu solidnu obitelj koja će ga pratiti i razumjeti. Ipak je obitelj prije svega.
Inače, kad sve obveze maknem, najbolja rekreacija i rasterećenje mi je kad odem sa suprugom, dicom i ekipom u svoju malu vikendicu i kad bacimo kakvu gradeladu. Da ne budem stalno u struci posadio sam i 15-ak maslina, bajame, smokve, šljive i razne druge biljčice koje onda supruga i ja lagano održavamo i uživamo. Ima još jedan hobi kojeg sam započeo davno na brodu, a to je izrada maketa od drva, kojemu se još uvijek ne mogu vratiti i koji čeka. Već sam napravio četiri jedrenjaka, ali materijala i ideja za dalje ima, naše tradicionalne brodice, leuti, gajete, čekaju da „uhvatim vrimena“ . No, kad ste imali ovako buran život kao ja, vi ne možete stati, uvijek se nečim morate baviti.
Pomorcima za kraj želim poručiti: „Učite, educirajte se, plovite i gradite svoju obitelj“
Želim svim pomorcima i ljudima koji žive za i oko mora, sve najbolje za Božićne blagdane, posebno za Sv. Nikolu, sretnu i još uspješniju Novu 2014. godinu kao i mirno more!
