Dario Šarić legitimni je Draženov nasljednik
Nakon što su košarkaši napustili parket, krcate se tribine napokon ispraznile, a čistaćice krenule u skupljanje boca, plastenki i škartoca od kokica, odjednom je to spremanje dvorane za spavanje prekinulo udaranje lopte o parket, a potom i onaj reski šum prolaska lopte kroz mrežicu obruča. Koš! U toj noći kad je košarkaška euforija uzdrmala posljednjih godina letargični Zagreb i kad je u Ciboninoj dvorani „Dražen Petrović”, prvenstveno zahvaljujući briljantnom Šariću, pao beogradski Partizan, tvorac te euforije i junak pobjede nije podlegao slavi, vratio se na parket vježbati šut. Ostali su sami. On i koš. Ništa drugo nije bilo važno. Pobjeda nad Partizanom bila je prošlost. Snovi o NBA-u imperativ su njegove budućnosti. Poznato? Naravno, sve je tako identično. Dražen i koš. Dražen i koš na Baldekinu, u Zagrebu, Madridu, Americi, snovi o uspjehu i nevjerojatna čelična volja da ih se ostvari. U toj zagrebačkoj noći kad se 19- godišnji Dario Šarić vratio na parket da ubaci još dvadeset, pedeset ili stotinu puta, legenda se ponovila. Dario i koš. Samo jedna misao, samo jedan cilj. Tap- tap, tap- tap, koš. Čudesna priča.
Prizivanje novog rođenja košarkaške legende u Draženovom rodnom Šibeniku praktično traje od njegove tragične smrti, ili, čak od njegovog prelaska u Cibonu. U Šibeniku su često neke nove klince olako kitili Draženovom aureolom. Praznina je bila ogromna, očajnički se tragalo za novim mesijom. Najveću pažnju onomad je bio privukao „mali” Miro Jurić kojeg je još kao golobradog mladića dopalo da u ime grada Šibenika čita oproštajno pismo na Draženovoj sahrani. Lako se sjetiti uplakanog klinca jecajućeg glasa i teško progovorenih riječi: „Ni jedna granata nije potresla tvoj Šibenik kao vijest o tvojoj smrti” (Autor tog govora je šibenski novinar Ivo Mikuličin nap. I.Ž.Ž.). Miro je znao sve o košarci: bio je bek, imao je mota, išao ga je šut. „Čudo od talenta”, ispravno se govorilo; „Imamo novog Dražena”, totalno se falilo. Noćni barovi, mangupska ekipa, biljar, pikado, alkohol i žene iz te atmosfere upropastili su briljantnog malog, „novog Dražena”. Mogao je sve, postigao je ništa. Isti boemski epilog upropaštenog talenta doživio je prije Jurića i Ivica Žurić. Svi se još kunu- trebao je biti najbolji.
Hrvatska je košarka nakon Draženove smrti bila totalno prazna, dosadna, negledljiva, uglavnom poražavajuća. Uvijek nam je nešto falilo, svi smo znali što, ili bolje rečeno- tko. Skroz smo se srozali. Ostale su samo priče i sjećanje na bogove koji su jednom bili na parketu i njihovom vođi, čudesnom Draženu. To nisu lažna sjećanja i šuplje priče, većina nas je svemu tome svjedočila. I sad se svak od nas bez imalo problema može prisjetiti najvećih finala, opisati najvažnije koševe. Nakon te- smrću zaključene bogovske epohe, nitko od nas više nije mogao gledati ono što se potpuno neodgovarajuće i dalje zvalo košarkom. Očekivanja su polako plasnula, a mi smo konačno odustali od tog sporta (a hvala bogu i od Dinama). Utjehu smo, eto, našli u hokeju. Medveščak je danas apsolutni zagrebački hit i karte se traže kao za Dom sportova kad je u njoj kraljevao Petrović
I onda, kad smo već izgubili vjeru- dogodilo se čudo, ime mu je Dario Šarić. Ostalo je budućnost. Blistava košarkaška karijera koja bi se po svemu morala dogoditi. Veliki europski klubovi ili NBA. Titule ili prstenovi. Sve je moguće. Dario Šarić, napokon je- Taj! Euforiju zbog Šarićeve igre nije mogao suspregnuti ni tvorac zlatne jugoslavenske reprezentativne košarke i one velike, Draženove Cibone- Mirko Novosel. „Dario bi mogao postati najveći hrvatski košarkaš svih vremena”, izjavio je iskusni stari lisac Novosel. A kad on to tako kaže, kako da svi mi koji smo nekad gledali Dražena i njegove kolege bogove na parketu i znamo da se cijela ta čudesna priča, koliko god danas djelovala nestvarno, jednom u našim životima doista dogodila, ne padnemo u euforiju i ponovo ne zavolimo košarku. Uz Darija Šarića to napokon opet ima smisla.
