U trogirskom škveru posla ne manjka. Osjeti se to već pri ulasku u krug poduzeća, po radnoj atmosferi tipičnoj za gradnju brodova – zvukovima što ih proizvode struganje metala i manipuliranje dizalicama, užurbanom kretanju radnika, navozima popunjenim grdosijama u nastajanju koje će u skoro vrijeme zaploviti morima.
Potvrđeno je, pak, potragom za stotinama cjevara, bravara, varilaca… proizvodnih radnika ovih i sličnih zanimanja.
– Ovaj nivo zaposlenosti održat će se najmanje do desetog mjeseca dogodine – kazuje nam Mateo Tramontana, član uprave “Brodotrogira”, u čijem društvu obilazimo navoze, a koji je, s dvoipolgodišnjim prekidom, u “Brodotrogiru” od 1990. godine.
– To je više nego što je ovo brodogradilište uobičajeno radilo unatrag deset-petnaest godina. Uvijek smo imali godišnje dvi do dvi i po isporuke brodova, recimo kao šta je kemikal tanker 50 tisuća tdw s 20 tankova tereta ili sličnih. A od danas pa do desetog mjeseca dogodine moramo isporučit četiri. A to je otprilike 50 posto više nego šta smo inače radili kad smo bili zaposleni unatrag desetak, petnaest godina. Normalno da to automatski povlači za sobom puno toga. Svaki radnik radi više nego šta je radio u tom razdoblju, troškovi po radniku su manji, prihod je veći…, ali uz sve to stalno se borimo i trebamo napravit još korak ili dva naprid da bismo imali dugoročno održivost poslovanja – govori nam Tramontana.
– Nemate nikakve državne potpore?
– Nemamo.
– Na tržištu ste, šta dogovorite – odradite, isporučite…
–… naplatimo, i to je to.
Kroz razgovor doznajemo da će ukupan broj radnika koji čine zaposlenici škvera i kooperanti, zajedno s onima koje se traži, a to je nekoliko stotina, biti manji u odnosu na prijašnje doba, unatoč tomu što je posla više.
– Znači, jedno trideset posto čovik treba dat više – konstatira Tramontana, te obrazlaže:
– Rezerva je u radnom vremenu, u iskoristivosti radnog vremena, u poštenom odnosu prema radu. Ne tražimo mi ni od koga da se slomi, al’ tražimo da dođe u sedam uri na brod, ako radi do tri, da u tri ure ide s broda, al’ da marenda traje po ure, da ne traje uru i po, dvi. Da se radi, da se u osam sati ima šest sati efektivnog rada – govori direktor.
Zanima nas kako to izgleda u praksi.
– Radimo od jutra do sutra. Grizemo se. Nije rijedak slučaj da se posvađamo, ali sve u funkciji posla – odgovara naš sugovornik.
Istina je da na birou ima velik broj nezaposlenih, istina je i da “Brodotrogir” za one bez iskustva o svom trošku nudi osposobljavanje, ali je neizostavno pitanje i visina plaće koju se nudi.
– Možemo ponudit posao, pošten odnos prema radu i plaću koja je na nivou ili malo iznad plaće u sektoru. Prosječna plaća u Hrvatskoj je oko šest tisuća kuna. U industriji uvik nešto niža nego u Republici. Meštri koji stvarno mogu i znaju, mogu za redovno radno vrijeme primit pet i po tisuća kuna sigurno, s prekovremenima je to više. Ako netko odradi 220 sati u mjesecu, al’ ne da je spava, nego da je radija, onda dobije još dvi tisuće kuna ekstra. Nije to zanemarivo – navodi Tramontana.
Na kemikal tankeru u gradnji koji obilazimo i s kojeg se pruža pogled na veći dio poslovnog kompleksa, pa i susjednu novogradnju, u tom je trenutku bilo gotovo 400 radnika različitih struka.
– Onaj drugi brod tamo ima oko šezdeset radnika – pokazuje nam Tramontana susjednu novogradnju, isto kemikal tanker, slične namjene kao ovaj. – U vremenskom pomaku u odnosu na ovaj ide dva-dva i po mjeseca. Na njemu bi u ovom trenutku mogao raditi isti broj radnika kao na ovomu, ali ih nema.
U različitim dijelovima broda nailazimo na manje ili veće skupine radnika koncentrirane na svoj posao. Pazimo da ih ne ometamo, pa se tek nakon silaska s broda ogledamo za mogućim sugovornicima.
– Di ste mene našli? – sa širokim osmijehom na licu iznenadio se Željko Zulim plemeniti Marjanović, kako nam je izdiktirao.
Tramontana ga pita “kako si?”, a Zulim odgovara:
– Ja san ti ka rampin, kad ga baciš u more, više ga ne moreš izvadit. Šta da vam kažem, radi se, plaća redovita, imamo najboljeg direktora na svitu.
Prije nego što uspijevamo postavit pitanje čime je direktor zaslužio toliku pohvalu, stiže obrazloženje – išli su zajedno u osnovnu školu.
Zulim plemeniti Marjanović, ovo plemeniti jer je, kaže, plemenita roda, pohvalio nam se i da je njegov dida izgradio mali trogirski most.
– Vidio takav most u knjigama u Češkoj i samo ga “ubacio” – veli, a mi nismo provjeravali.
Damir Zeman iz Bjelovara u škveru radi godinu dana, na održavanju.
– Dobro je, važno je radit – odgovara na naše pitanje kako mu je na poslu, za koji je, kaže, doznao preko biroa u Bjelovaru.
Škver, dakle, radi, ima popunjenu knjigu narudžbi, unatoč još uvijek prisutnoj krizi na tržištu. To se, prema riječima Tramontane, postiže velikim i teškim radom. A to podrazumijeva da u ovome brodogradilištu velik broj ljudi uopće nije bio na godišnjem odmoru ove godine, da se svaki dan radi prekovremeno, rade se sve subote, netko radi čak i nedjeljom. Poznato je da se radi i kad termometar pokazuje 35 i više stupnjeva.
– Podrazumijeva se da svako brodogradilište na kugli zemaljskoj zna napravit brod, ali ne može svako brodogradilište ugovorit gradnju broda – napominje Tramontana.
– A kad si ugovorio gradnju broda, ugovor moraš ispunit. Prvi ugovor kad ne ispuniš, to je crna mrlja koja se teško pere kroz desetljeća. Na tržištu nastupamo i grizemo na sve upite koji dođu, na sve potencijalne poslove i od, recimo, stotinjak pravih ponuda, upali jedna, a kad je kriza, od tisuću ako upali jedna, to je dobro.
Cijelo vrijeme razgovarali smo o brodogradilištu, ali “Brodotrogir”, od travnja 2013. godine u vlasništvu “Kermas energije”, tvrtke u vlasništvu Danka Končara, ne čini samo škver.
“Brodotrogir” ima još i brodarsku kompaniju “Trogir Maritime” u kojoj ima jedan brod – kemikal tanker koji radi, a za “Trogir Maritime” radi se i brod na kojem smo bili. “Brodotrogir” ima i servisni centar koji čine remont i marina. Marina je nova, ali ulaganja i dalje traju. Nedavno je pušten u pogon travel lift, prevedeno na hrvatski – samohodna dizalica s mogućnošću dizanja šesto tona, najveći na Jadranu, među većima na Mediteranu.
Tu je i tvrtka “Tekol Trogir” za antikorozivnu zaštitu, pa “Trogir piping” za cjevariju, “Brodotrogir energija”.
– Puno je tih segmenata koji se guraju u paraleli osim same brodogradnje, jer kad bi bila sama brodogradnja, bili bi osuđeni na propast – naglašava Tramontana.
– Danas imamo posla, sutra nemamo i – gotovi smo. Cilj nam je da prihod u brodogradnji raste pa da na kraju dana, u prihodu unutar “Brodotrogira”, sudjeluje s 50 posto, a pola da daju ostali. Kad se to dogodi, onda ćemo moć reć – sad smo stabilni. A još nismo tu. Treba još dosta ulagat, dosta radit – realno sagledava situaciju direktor Tramontana.
