Bio je to najnoviji i najluksuzniji brod svoga vremena, izgrađen korištenjem najnaprednije tehnologije i očekivalo se od njega da obori sve rekorde. Međutim, potonuo je drugog dana svog prvog putovanja sa strašnim ljudskim gubicima. Bio je to prvi „Titanic”, a uništenje klipera RMS „Tayleur” samo dokazuje da krivac za pomorske tragedije nije uvijek more, nego ljudi koji na njemu plove i greške koje se dopuštaju.
Australija, otočni kontinent koji je postao kolonija Britanskog carstva zahvaljujući hrabrosti i pomorskom junaštvu velike generacije istraživača iz 18. stoljeća pod vodstvom poznatog kapetana Jamesa Cooka. Sredinom 19. stoljeća prestala je biti običnim „odlagalištem” zatvorenika za koje nije bilo mjesta po zatvorima koji su pucali po šavovima. Novi i bolji život u Australiji tražilo je sve više i više ljudi koje Velika Britanija više nije mogla hraniti.
“Terra Australis” izgledala je kao obećana zemlja s obiljem prirodnih resursa, zemljom za ljude bez zemljišta i plažama kojima se kotrljaju grumenčići zlata i dijamanata. Izbila je tzv. Australska groznica i brodari su na nju odgovorili gradnjom novih brodova koji su mogli prevoziti dosta ljudi iz turobne Engleske na osunčani Pacifik.
Najbolji su za plovidbu prema Australiji bili kliperi, brzi i izuzetno elegantni jedrenjaci, koji su u to vrijeme bili na vrhuncu popularnosti. Parobrodi su oko 1850. godine bili još uvijek prilično čudni i nepredvidljivi eksperimenti. Parni stroj još ni izdaleka nije prebolio sve dječje bolesti i kapetani su ga smatrali za tempiranu bombu u potpalublju. „Tayleur” je trebao biti najnapredniji kliper sa snježnobijelim jedrima usred oceana.
Gradnja „Tayleura” započela je u siječnju 1853. godine u Warringtonu u blizini Liverpoola na rijeci Mersey prema dizajnu uglednog dizajnera Williama Renniea. U vodu je spušten devet mjeseci kasnije i dobio je ime po istaknutom lokalnom industrijalcu.
Brod je mjerio sedamdeset metara, bio je širok dvanaest metara, a dubina trupa je bila osam i pol metara. Brod s tri palube od svih se dotadašnjih klipera razlikovao materijalom od kojeg je bio izgrađen. Umjesto tradicionalnog drveta njegov je trup izrađen od visokokvalitetnog čelika. Bila je to velika novost – metalni brodovi u to vrijeme su se mogli nabrojati na prste jedne ruke. Zahvaljujući kvaliteti građevinskog materijala „Tayleur” je mogao prevoziti ne samo 700 ljudi, nego i četiri tisuće tona tereta, dva do dva i po puta više nego drveni kliperi.
U hladno ujutro 19. siječnja 1854. „Tayleur” je podigao sidro i u napeta jedra udario je ledeni vjetar. Ukupno 652 pari očiju na palubi gledalo je kako iza njih nestaje luka Liverpool. Na brodu se nalazio 581 putnik, uključujući 112 žena i 71 član posade, a njime je zapovijedao 29-godišnji kapetan John Noble. Unatoč njegovoj mladosti, Noble je bio iskusan pomorac koji je plovio na kliperu jedanaest godina. Svojim sposobnostima napredovao je od mornara do časnika, kojemu je brodar povjerio upravljanje svojim najboljim brodom, a njegove su mogućnosti bile više nego dobre.
Ako je brodarska tvrtka White Star Line, pod čijom je zastavom na svoje prvo putovanje 1912. godine isplovio „Titanic”, imala dobar nos za odabir kapetana, za odabir članova posade to se nije moglo reći. Od sedamdeset i jednog mornara na brodu samo je njih trideset i sedam imalo iskustva u plovidbi na otvorenim morima. Preostalih 34 ljudi, gotovo polovica posade, samo je htjelo odraditi put do Australije. Bili su neiskusni, nisu znali s jedrima i nisu razumjeli naredbe časnika.
Kapetan Noble se nadao da će uspjeti od takve posade stvoriti tim koji će funkcionirati tijekom dugog putovanja Atlantikom prema rtu Dobre nade. Trebalo je proći kroz burne vode Irskog mora između Irske i Engleske, i uz malo sreće to je bilo moguće, no „Tayleuru” to nije bilo suđeno.
U istrazi katastrofe koja je zadesila „Tayleur”, pokazalo se koliko je izbor čelika kao građevinskog materijala bila loša odluka. Prva negativnost bili su kompasi koji su pod utjecajem čelika prestali funkcionirati. Časnici su vjerovali da je brod plovio prema jugu Irskog mora. Umjesto toga, „Tayleur” je plovio na zapad – prema irskoj obali! Zašto se nitko nije potrudio provjeriti položaj broda prema zvijezdama nije poznato, ali očito je bilo previše povjerenja u kvalitetu suvremenih navigacijskih pomagala i nemar. Kapetan Noble imao je puno posla s posadom. Među iskusnim pomorcima i njihovim kolegama amaterima ubrzo je došlo do prepirki. Časnici ne samo da su morali raditi njihov posao već i ispravljati njihove greške.
Drugi dan putovanja, 21. siječnja 1854. godine, do tada mirno more počelo se uzdizati i zapuhao je oštar vjetar. Brzi „Tayleur” stremio je ravno prema obali Irske. Ljudi na palubi su i dalje bili uvjereni da idu prema jugu, prema otvorenom oceanu. Zato su se pomirili s ljuljanjem broda, koji je, pogotovo kod neiskusnih mornara počelo izazivati prve znakove morske bolesti.
Ubrzo nakon što je brodsko zvono oglasilo podne nad olujnim morem se počela dizati magla. Pramac „Tayleura” podignuo se visoko iz mora, a zatim se uz buku vjetra survao među valove. Kapetan Noble grčevito se držao za navigacijski most i pokušavao umornim očima prodrijeti kroz gustu maglu zasićenu kišom i morskim kapima. Kosa i brada Noblea i njegove posade bila je puna kristala soli.
Iako je tek počelo poslijepodne na Irsko more se spustila tama. Uz grmljavinu Noble je čuo još jedan zvuk od čega su mu leđima prošli srsi.
Čuo je jedinstven zvuk valova. Negdje ispred pramca „Tayleura” bila je obala s koje je dolazila rika valova koje se razbijaju o stijene.
Vjerojatno ni tada nikome na palubi nije palo na pamet da su postali žrtve kobne procjene kompasa. Čak i kad bi kapetan Noble toga bio svjestan, nije mogao učiniti ništa. U čast mladog i perspektivnog časnika, potrebno je reći da je i u katastrofi učinio najbolje što je mogao.
Pokušao je promijeniti kurs da oplovi prepreku, no brzo je shvatio da se njegov brod približava otoku koji u ovom dijelu Irskog mora nije mogao postojati – osim ako se nije radilo o samoj Irskoj.
Na žalost kapetana i časnika brod nije reagirao na oštri zaokret kormila. Njegova površina bila je vrlo mala – druga ljudska pogreška. Kliper se teško okretao dok su ga valovi gurali sve bliže smrtonosnoj obali. Jedra nije bilo moguće skupiti. Užad i snast su se zaglavili i zapetljali jedni s drugima te pružali otpor. Radnici u brodogradilištu loše su napravili svoj posao, a na njihovu pogrešku sada na „Tayleuru” nitko nije mogao ispraviti.
„Tayleur” je bočnom stranom punom snagom udario u stijene. Udarac je bio vrlo oštar. Čelične ploče su popustile. Oštri grebeni koji okružuju otok Lambay rasparali su ga poput limenke sardina. Kliper se nekoliko puta trgnuo. Zatim je ostao stajati naslonjen bočnom stranom na obali. Preko palube, koja je bila puna prestravljenih putnika, valjali su se valovi. Putnici su padali jedni preko drugih.
Kapetan Noble je okupio iskusniji dio posade i krenuo u spašavanje. Najprije je pokušao spustiti čamce. Prvi od njih se razbio o bok broda pa je posadi palo na pamet da se prebaci na zaklonjenu stranu tonućeg broda. Uspjeli su spustiti dva čamca za spašavanje, no oba su se u valovima preokrenuli i posada je poginula.
Konačno je nekom na palubi „Tayleura” sinula spasonosna ideja. Muškarci su uzeli pile i sjekire i požurili do glavnog jarbola. U nekoliko minuta, gotovo pedeset metara visoki div se srušio preko boka broda i zaglavio se na obližnjoj obali. Ljudi su počeli puzati po jarbolu te je sve više sličilo na cirkuske akrobacije. U tim su egzibicijama brodolomci postali lak plijen valova.
Ljudi koji su nosili veliku većinu svoje imovine na sebi utopili su se u kišom natopljenoj odjeći, samo nekoliko metara od spasonosne obale.
„Tayleur” se u međuvremenu nagnuo i potopljenim dnom dosegao pjeskovito dno. Kapetan John Noble je u posljednji trenutak napustio brod i spasili su ga putnici.
Kada se ujutro more stišalo i podigla se magla, obala otoka Lambay otkrila je sve tajne noćne tragedije. Iz mora su stršali vrhovi jarbola uništenog „Tayleura”, svugdje na površini mora plutali su komadi drveta, oplata, namještaja, bačava s hranom i… leševi putnika.
Istraga, koju je proveo Admiralitet, građanski sud i povjerenstvo brodogradilišta u Liverpoolu, sprala je ljagu s imena kapetana Noblea. S obzirom na okolnosti, nije mogao učiniti ništa više od toga što je napravio. Pogreške u konstrukciji „Tayleura”, kompasi koji nisu funkcionirali, krivnja i nemar radnika u brodogradilištu povjerenstvu nisu bile važne. Gubitak „Tayleura” pripisan je neočekivanom hiru mora. Jedini krivac za tragediju, bili su ljudi i jedino ljudi.
Račun, koji je more ispostavilo 21. siječnja 1854. kod otoka Lambay, bio je zastrašujući. U neposrednoj blizini obale poginulo je oko 380 ljudi od 581 koliko ih se nalazilo na brodu. Na palubi je bilo 112 žena. Samo tri su preživjele…
Na drugom brodu Njegovog Veličanstva, „Titanicu”, naredba “prvo žene i djeca” mnogo više se poštovala. Priče o „Titanicu” i „Tayleuru” dokaz su da se povijest ponavlja. A ljudi, koji iz toga nisu ništa naučili, moraju je iznova i iznova – i opet iznova proživljavati.
