Odavno znamo da pomorci “tuku more” zarađujući “kruh sa sedam kora”, ali ni “Jadrolinijinim” radnicima na kopnu kruh nije puno mekši.
S prvim danom rujna, tek na manji dio problema radnika i pomoraca “Jadrolinije” upozorio je pismom pučkoj pravobraniteljici i kapetan Dragomir Mucić, čelnik “Jadrolinijine” sindikalne podružnice SPH. Sindikat apelira na pravobraniteljicu da pomogne kako bi se problemi riješili “bez nepotrebnog pokretanja sudskih sporova i(li) radikalnih sindikalnih akcija”.
No, do danas, kazao nam je Mucić, od pravobraniteljice ni “slike ni tona”…
Ima tu svega, od nejednakih plaća za isti posao i isto radno vrijeme, upornog odugovlačenja s donošenjem kolektivnog ugovora, sistematizacije radnih mjesta, diskriminacije žena na poslu, do ugovora na određeno vrijeme. A oni su, kako nam je potvrdio Mucić, zbilja posebno pitanje…
Šibenski šalterski radnik “Jadrolinije” Alen Bakmaz radi već petnaestu godinu u ovoj kompaniji i dosad je s njom potpisao čak 52 ugovora o radu na određeno vrijeme! Razuman čovjek odmah se pita kako je to moguće, gdje toga ima, kakva je to država, kakvi su to zakoni koji takvo što omogućavaju. To je Hrvatska!
Tri godine manje dan i seli se na Biro!
– U “Jadroliniji” sam od 2002. godine, imam 52 ugovora o radu na određeno, na tri do šest mjeseci, i tri odlaska na Zavod za zapošljavanje, a sad me od 1. listopada čeka i četvrti jer mi ugovor istječe. Na Zavod me tvrtka redovito šalje kad na poslu navršim tri godine manje jedan dan, a vraća me na posao nakon što kao nezaposlen provedem na birou dva i pol mjeseca. Fora je u tome što ne smijem biti kontinuirano zaposlen ni dana više od tri godine jer bi tada automatizmom moj status radnika na određeno prerastao u – neodređeno. A to se poslodavcu ne isplati, pa me više od četrnaest godina maltretira, poigravajući se sa zakonom i šalje me svake tri godine na Zavod za zapošljavanje. Godinama sam izložen stresu jer nikad ne znate hoćete li se ponovno vratiti, hoćete li sutra imati i za koricu kruha – žali se Bakmaz, vjerojatno jedan od “ugovornih” rekordera rada na određeni rok.
– Nisam ja jedini, ima nas u “Jadroliniji” bar tristo, četristo, ali nitko nema dovoljno energije da promijeni tu situaciju, da nešto napokon napravi kako bi se tome stalo na kraj. Poslodavcu su najveći teret stalno zaposleni, a mi koji radimo na određeno, nas se najlakše riješiti i najmanje tvrtku koštamo. Kad meni istekne ugovor, ja sam za njih gotov, mogu me prekrižiti kako ih je volja. A ako me vrate, svaki put iznova ispunjavam papir o novozaposlenom radniku – govori ogorčeni Bakmaz.
Radio je na Obonjanu, pa kao šalterski radnik, pa kao privezivač brodova u luci.
– Ali, u travnju 2015. godine, ponovno mi je prekinut ugovor o radu i završio sam na Zavodu, a brodovi “Jadrolinije” su otišli na novi gat Vrulje, na državni dio Lučke uprave, gdje privezivanje obavlja novi koncesionar, Luka Šibenik, koja raspoređuje svoje ljude na mjesto priveza. Dakle, “Jadrolinija” ostaje bez obavljanja priveza svojih brodova, a ja kao djelatnik koji je tu četrnaest godina bez svoga radnog mjesta, bez svoje korice kruha i do daljnjega odlazim na biro. Vratili su me tek za sezonu. Ne daj bože da se razbolim, mogao bi se obisiti. Za njih sam ja samo broj na popisu, ni čovjek ni radnik, samo im je bitan onaj obračun na papiru. Najžalosnije je od svega što je to državna tvrtka. A mi prigovaramo privatnim poduzetnicima i govorimo kako su nehumani prema radnicima, kako ih bezočno eksploatiraju. Kao da je država bolji poslodavac!?
Bakmaz se nije obraćao nikomu osim svome sindikatu, kaže, ali ni oni tu ne mogu ništa, rezignirano će naš sugovornik.
– Imali smo 2014. godine veliki prosvjed u Rijeci, skupili su se novinari iz svih redakcija, dao sam izjavu za sve tri nacionalne televizije, ponio sam sa sobom svoje ugovore, pokazao ih pred kamerama, i to nigdje nije bilo objavljeno – veli Bakmaz.
Nakon prosvjeda, direktor tvrtke je kazao kako ne razumije “zašto gospodin Bakmaz o tome nije mogao sa mnom interno razgovarati, nego problem rješava preko medija”.
– Ma koji Bakmaz, kao da on zna za mene, ja sam za njega samo broj! Za sve je kriv onaj tko je izglasao takav zakon, a zna se tko je to. Ja sam u “Jadroliniji” od 2002. godine, a već tada je taj zakon bio na snazi. Zašto nisu promijenili zakon? Zašto što im ovakav odgovara. Ali, šta da mi, radnici na određeno, radimo? – ističe Šibenčanin.
U ime svih kojima se godinama produžuju ugovori, a nekima i desetljećima, koji su ostavili godine i godine života u tvrtki radeći po svim vremenskim uvjetima, Bakmaz se pita gdje je njihovo sutra, njihova budućnost, perspektiva, šansa da osnuju obitelj i da znaju da je mogu prehraniti, ostvariti mirovinu i u njoj u starosti uživati, pita se je li nekog za to briga. O tomu je pisao i na portalu Sindikata pomoraca Hrvatske, ali, kako to uvijek biva, bez odjeka.
Od 1. listopada ponovno će se suočiti s prekidom ugovora, i opet će se naći pred dvojbom što i kako dalje, hoće li nastaviti raditi ili neće. Koliko ih je takvih kao on što svoj život zadnja dva desetljeća planiraju samo po tri mjeseca…
– To je pravi užas! Bakmaz je član našeg sindikata i nije usamljen slučaj, i to je jedan od razloga zbog kojeg već godinama vodimo bitku s raznim upravama “Jadrolinije”, jer je politika držanja zaposlenika na određeno vrijeme stara politika zapošljavanja u ovoj najvećoj hrvatskoj brodarskoj kompaniji. Kako se bliži kraj sezone, mnogi će zaposlenici “Jadrolinije” kucati na vrata hrvatskih zavoda za zapošljavanje. Gdje je tome kraj? – pita se sindikalni čelnik “Jadrolinije” Dragomir Mucić u svom pismu pučkoj pravobraniteljici.
Kazao nam je kako je u ovoj kompaniji puno takvih, ali se većina, za razliku od Bakmaza, boji javno istupiti jer strahuju da više neće biti vraćeni na posao.
– Kucali smo na sva vrata, odlazili u resorno ministarstvo i upozoravali na probleme, organizirali i okrugli stol na temu “Ima li nade za hrvatske pomorce”, sa svim relevantnim političkim opcijama u državi, netom prije izbora, sa SDP-om, HDZ-om, Mostom, MB365… Toliko su lijepo svi govorili da sam im na kraju rekao da je čudo kako oni uvijek lijepo govore, a nijedna vlada nikad ništa nije učinila za pomorce, osim što je našla način kako da im poveća poreze – kazao nam je Mucić.
Upozorio je i kako je prije četiri-pet godina u “Jadroliniji” bilo 1750 pomoraca, a od toga ih je 450 bilo na kopnu, dok ih je danas 1266, ali čak 550 na kopnu.
– U ovoj kompaniji – kaže sindikalni čelnik – vodi se računa samo o upravljačkoj strukturi kojoj se isplaćuju poticajne otpremnine kad odlaze ostavljajući tvrtku u gabuli, a uvalili su se u “Jadroliniju” po tko zna kojim kriterijima i tko zna čijim preporukama. Svaki naš kapetan duge plovidbe može biti predsjednik uprave “Jadrolinije”, a nijedan predsjednik uprave ne može biti kapetan duge plovidbe – ističe Mucić.
“Jadrolinija” tone iz godine u godinu i zbog toga mu je, kaže, užasno žao, a ne zbog uprave, koja bi, pokaže li se nesposobnom, morala odmah otići, ako njega pitate. Ali uprave su kod nas nedodirljive, a ta bi njihova nedodirljivost, zloguko će Mucić, mogla jednom puknuti na vrlo ružan način…