Početkom mjeseca otvorili smo vrata Središnjeg ureda Sindikata pomoraca Hrvatske na novoj adresi. U razgovoru s glavnim tajnikom capt. Predragom Brazzodurom koji je kormilo naše organizacije preuzeo 2012. godine doznajemo kakvi su planovi za nastavak rada SPH do i nakon Kongresa 2017. godine, ali i što se učinilo dosada.
1. Početkom mjeseca svjedočili smo otvaranju novog ureda Sindikata pomoraca Hrvatske u Rijeci. Nakon 25 godina postojanja, zašto odluka o preseljenju Središnjeg ureda SPH?
O sindikalnoj imovini u RH mogao bi se napisati roman. Sadržaj bi bio neprimjeren za djecu i za odrasle slabih živaca. U nekoj skraćenoj verziji «horora» u režiji hrvatskih sindikalnih središnjica i države imamo imovinu koja je formalno pravno u rukama državne agencije. Ova, a ni sindikalne središnjice, ne ulažu u imovinu, pa niti da bi je zaštitili. Zgradi u kojoj smo boravili 26 godina urušio se krov, kiša i snijeg postali su dijelom prostora, ali to gospodu u DUDIu ili kako se sve nazivala Državna uprava za nekretnine, nije i ne smeta.
Sindikat pomoraca Hrvatske, je dio imovine koji je koristio, o svom trošku zaštitio novim krovom, uredio unutrašnjost, da bi uvijek bio podstanarom u tuđem prostoru kojega će ili njegovu materijalnu vrijednost uživati netko drugi. Nedopustivo, ali naša stvarnost.
Zatražili smo pomoć naše krovne organizacije Međunarodnog sindikata transportnih radnika (International Transport Workers Federation) i dogovorili da nam posudbom omoguće kupnju vlastitog prostora i evo konačno uživamo u njemu i nadamo se da će članovi i dalje doprinositi. Naime, slijedeći korak je uređenje prostora za edukaciju pomoraca, a prvi upravo pomoć u polaganju obveznih ispita.
2. Funkciju glavnog tajnika preuzeli ste nakon Kongresa 2012. godine. Vaš mandat ističe sredinom sljedeće godine: koje bi odluke izdvojili kao važne i koje tek planirate provesti, već ste započeli ili ste iste završili od dolaska na čelo SPH?
Temelj programa za mandat od 2012. bili su reorganizacija i podmlađivanje. Ostvareno je i jedno i drugo. Mladi su preuzeli poslove i odgovornost. Ostaje nam još dovršiti projekt pomoći svim završenim studentima i đacima da dođu do svojih prvih zvanja, časnika. Problem svjedodžbi i priznavanja navigacije na jahtama je riješen.
Kao i sve drugo, ni to nije savršeno, ali imamo vrlo dobar okvir i možemo unutar njega napraviti dodatne pomake kojima ćemo pomoći da pomorci imaju čim manje problema kod ostvarenja svojih prava stečenih u plovidbi na jahtama.
I svakako projekt koji je otvoren davne 2008 godine: Pomorci na zaradu u međunarodnoj plovidbi ne plaćaju porez u Republici Hrvatskoj. Prema iskazanom na zadnjem Okruglom stolu posvećenom hrvatskim pomorcima i strankama koje dolaze na vlast imamo se pravo nadati da će to konačno biti i riješeno DO KRAJA. Ne bi volio otići u mirovinu, a da nemamo konačno ono što svaka pomorska zemlja u svijetu ima – Ministarstvo pomorstva. Nadam se da su obnašatelji vlasti konačno postali svjesni činjenice da se u ovako organiziranom ministarstvu mnogo toga izgubilo. Nedavno smo svjedočili prozivanju zbog gospodarskog pojasa. Da smo imali svoje ministarstvo, imali bi i rješenje i bolji odnos u Jadranu.
3. Gotovo većinu svog životnog vijeka posvetili ste moru i pomorstvu. Nakon dugog niza godina rada u navigaciji, početkom 90-ih postali ste jedan od vodećih sindikalnih lidera u RH. Kako je do istoga došlo i što bi naveli kao okidač za aktivno bavljenje zaštitom životnih i radnih prava pomoraca i ljudi zaposlenih u pomorskom sektoru?
Okidač je bio otkaz koji sam dobio u Jugoliniji, posljedica reorganizacije koje su uvijek išle na štetu zaposlenih. Menadžmenti su naravno ostali netaknuti, ma koliko nizbrdo kola krenula. Uvijek je bio krivac “mali čovjek”…ponekad i čistačica ili vozač, ali nikad mr. Menadžer.
Imao sam sreću da se u početku mog profesionalnog bavljenja sindikalnim poslom nađem među znalcima koji su htjeli i pomogli mi, na primjer prof. Marinko Učur, Prof. Predrag Stanković (pok), prof. Petar Šarčević (pok).
Kako doma u Hrvatskoj, tako i u međunarodnim organizacijama, Međunarodnoj organizaciji rada kolega, u to vrijeme, Guy Ryder (od 2012. Direktor ILOa), gospodin Max Kern, vrsni pravnik. Bio sam prvi predstavnik radnika u delegaciji Republike Hrvatske. Da ne govorim o pomoći kolega iz ITF-a, posebno našeg studenta Ali Memona koji je već bio Koordinator ITFa u Njemačkoj (sada Verdi). Ekipa koju je Vladimir Svalina okupio i s kojima je stvarao SPH htjela je promijeniti stvari i žrtvovala se za taj cilj. Umirovljeni Antun Malger s kojim sam prošao ratna područja donoseći pakete i novac kolegama od Dubrovnika do Osijeka (tada smo imali i lučke radnike u zajedničkom sindikatu). Branko Berlan, kap. Vladimir Glavočić i svakako jedan od najstarijih i vrijednih suradnika Marko Miočić, koji je dugo vremena pomagao pomorcima na teritoriju Zadarske županije. Zatim vrijedne kolegice Ane Manojlović i Ksenije Ševerdija. Svi su me oni obogatili znanjem i saznanjima koja su mi pomogla u radu u sindikatu.
4. Pomorstvo u Hrvatskoj, kao i status hrvatskih pomoraca uvelike se promjenilo od osnutka države kakva danas postoji. Što to danas imamo, što prije nismo, te što nas po vašem mišljenju očekuje u budućnosti? Kakva su vaša očekivanja od buduće Vlade i resornog Ministra?
Sami početci pomorstva u Republici Hrvatskoj bili su teški, posebice linijsko poslovanje. Međutim, ne zbog tržišta, već zbog lošeg vođenja kompanija. Hrvatski pomorci su imali gdje stjecati svoja prva zvanja. U to je vrijeme još uvijek postajala Croatia line, Dalmatinska plovidba, Mediteranska plovidba iz Korčule, Lošinjska plovidba, Splitska plovidba. Sve smo to izgubili.
Izgubili smo već u početku Ministarstvo pomorstva i cijelo se vrijeme “busali u prsa” krsteći se pomorskom zemljom. Koja to pomorska zemlja nema resorno ministarstvo, nema pomorsku politiku?! Zar ne govori dovoljno o pomorskoj orijentaciji činjenica da je tamo davnih godina prošla saborsku proceduru razvojna politika u svim segmentima osim ona u pomorstvu koju su, hvale se s tim, neki pomoćnici u «ministarstvu svega i svačega – usput i pomorstva» držali u ladici.
Tek smo u srpnju 2014. dobili dokument koji je nazvan Pomorskom strategijom. Najbolje ga je nazvati «Moje želje moji snovi», ili još bolje, «Moji neostvarivi snovi». Naime ubrzo je vrlo uspješno izveden još jedan od mnogobrojnih bankrota u pomorstvu, umanjen broj brodova koji je trebao po «strategiji» rasti iz godine u godinu.
Naši su pomorci, časnički kadar pa i niža zvanja bili itekako poželjni, pa je veliki broj osigurao egzistenciju kod stranih brodara.
Razvili smo sustav privatnika u posredovanju u zapošljavanju, za razliku od sustava koji je najprije bio vezan za državnu agenciju za posredovanje u zapošljavanju koja je već 2007. «uspjela» posredovati u zaposlenju čak JEDNOG pomorca.
Imali smo zakonski okvir koji je doveo do udara na imovinu pomorca. Naime pomorci su imali obvezu prijaviti, izračunati i platiti u roku od 15 dana od dana primitka plaće na svoj račun tzv. predporez i sva obvezna davanja na ukupnu zaradu. Nakon gotovo godinu dana uspjeli smo uvjeriti zakonodavca da to nije uobičajeno u niti jednoj pomorskoj zemlji.
Uspjeli smo napraviti izmjene koje su u prvom redu odredile osnovice, niže od stvarnih primanja za obračun obveznih davanja; Oslobođenje od plaćanja poreza kada se navrši 183 dana u koje se ubrajaju dani brodu, na putu, bolesti na i sa broda, edukaciji u inozemstvu. Morali smo se zadovoljiti ovakvim rješenjem iako smo inzistirali, a to činimo i danas, da se pomorci oslobode bilo kakvog plaćanja poreza i prireza na prihode ostvarene na brodu u međunarodnoj plovidbi.
Nadam se, vjerujem opravdano, jer su nam nedavno stranke vladajuće koalicije potvrdile da su spremne prihvatiti potpuno oslobađanje pomoraca od poreza. Naime sama evidencija boravka na brodu zahtjeva veći broj izvršitelja koji državu koštaju više nego što dobiju od onih koji su u obvezi plaćanja poreza. I to zato što se radi o pomorcima koji su imali tu nesreću da su oboljeli ili pak da su izgubili posao i nisu ga našli dulje od šest mjeseci. Dakle upravo od onih kojima su sredstva najpotrebnija.
HRVATSKI BRODARI
Da bi se sačuvala flota, tih devedesetih godina došlo je do izlaska brodova pod zastave pogodnosti. U novim uvjetima, Sindikat pomoraca Hrvatske reagirao je u korist naših brodara pomažući da se očuva flota. Flag of Convenience – Zastave pogodnosti podrazumijevaju da ne postoji stvarna veza između zastave i vlasništva broda, kao i podstandardnost u socijalnom paketu, ali i u održavanju broda. Takvi su brodovi bili pod kampanjom koja je obično završavala bojkotom i zadržavanjem brodova u lukama. Da bi izbjegli akcije protiv naših brodova, Sindikat pomoraca Hrvatske je u okviru International Transport Workers Federation, a uz veliku pomoć kolega iz tadašnjeg sekretarijata ITF-a, Briana Laugtona, Ake Selandera i Bruna de Bonisa, dokazivao da je izlazak flote pod FOC zastavu nužan zbog očuvanja iste. Kad se govorilo o našim brodovima pod FOC upotrebljavan je izraz Flag of Necessity umjesto Flag of Convinience.
Zašto je to bilo moguće? Zato jer je na brodovima ostala sva hrvatska posada, posada koja je svojim pristajanjem na nove uvjete podržala očuvanje flote. Zato što su socijalni uvjeti bili bolji od onih pod zastavama pogodnosti. Danas mogu s ponosom istaknuti da su hrvatski pomorci uz pomoć svog sindikata, Sindikata pomoraca Hrvatske, odigrali pozitivnu ulogu u očuvanju hrvatske flote.
Zašto su neki propali? Došli su menadžeri puni sebe, s premalo mjesta za znanje i krenuli u avanturu kojoj nisu bili dorasli.
5. Predstavnici političkih stranaka su na nedavno održanom Okruglom stolu netom pred izbore dali razna obećanja, točnije, predstavnici izabrane koalicije obećali su financijski pomoći vježbenicima (HDZ), ali i usuglasiti primjenu postojećeg zakonodavstva u svim lučkim kapetanijama u Republici Hrvatskoj (MOST). Što su gorući problemi na koje Sindikat pomoraca Hrvatske upozorava zakonodavce, a koji se tiču (ne)reguliranog radnog statusa hrvatskih pomoraca? Na koji način se mogu isti riješiti?
Problem vježbenika je još jedan od gorućih problema koji je neshvaćen iz jednostavnog razloga što odluke o tome donose ljudi koji o moru znaju malo ili ništa. Kako su dali obećanje da će dolaskom na vlast konačno riješiti ili bar ublažiti taj problem, nadam se da će im to biti jedna od dvije važne odluke: Da vježbenici ne sklapaju ugovor o radu, već ugovor o vježbeničkom stažu, što bi oslobodilo dodatna sredstva koje sad plaćaju brodovlasnici. Državu ne košta ništa više, a ako se konačno potrude od EU mogu dobiti bespovratna sredstva u iznosu od 6.000 Eura godišnje za vježbenike. Sustav koji bi bio na taj način financiran za vrijeme od 4 godine omogućio bi da su u međuvremenu izmjenama zakonodavstva i načina školovanja sami pobrinemo da svaki onaj tko završi školovanje za zvanje na brodu isto i bude omogućen da stekne.
6. Početkom ljeta funkciju Koordinatora ITF inspektorata u Hrvatskoj preuzeo je mlađi kolega pomorac Romano Perić. Vi ste ujedno i osnivač ITF inspektorata u Hrvatskoj. Nakon niza godina pomaganja pomorcima na napuštenim brodovima u često puta neljudskim uvjetima rada i života, možete li izdvojiti primjere kada je solidarnost pobijedila profit? Kakva je situacija na Jadranu danas u usporedbi sa situacijom unazad deset ili dvadeset godina?
ITF/SUC Inspektorat sam je po sebi dokaz solidarnosti kao najjačeg oružja sindikalne borbe. Nažalost u Hrvatskoj i nakon dvadeset i pet godina nije se ukorijenila solidarnost. Cijeli sustav borbe protiv zastava pogodnosti koje su veliki broj godine bile sinonim za podstandardnost u svim segmentima, od visine plaće, od prekobrojnih sati rada, od nedovoljnog odmora koji je prečesto rezultirao nesrećom, sinonim za profitom s podstandardnim plaćama i socijalnim uvjetima, osnovan je na solidarnosti pomoraca i lučkih radnika.
U našim godinama restrukturiranja, kako u brodarstvu tako i u lukama, dobili smo samo još jednu podstandardnost, onu u luci. Nismo uspjeli izboriti se za siguran posao lučkih radnika, kao ni za više standarde brodova koji dolaze u naše luke. Danas su neke nacionalne zastave preuzele vodeću poziciju u podstandardnosti u svakom obliku: Turska, Egipat, Libija i da ne nabrajam. Brodovi predstavljaju nelojalnu konkurenciju, pa i našim brodarima. Ta je, od naših vlasti dopuštana podstandardnost, otjerala našeg bivšeg brodara Lošinjsku plovidbu s mediteranskog tržišta, a i neke druge hrvatske brodare, manje, pa i privatne do stečaja.
Konvencija o radu pomoraca 2006 ojačala je oruđa u borbi protiv podstandardnosti i sada nam predstoji usuglašavanje u tumačenju kako bi konačno “pravi” brodovi i “pravi” brodari dobili mogućnost konkuriranja na tržištu, posebno kad se radi o Mediteranu i Jadranu uključivši i Crnomorski dio. Treba puno raditi i učiti i ipak najvažnije, poticati solidarnost pomoraca i lučkih radnika.
7. Prema riječima glavnog tajnika ITF-a Stephena Cottona, hrvatski pomorci su u samom vrhu svjetskog pomorstva te kao jedni od najcjenjenijih u tom sektoru po pitanju radnih vještina, ne i trebali imati problema naći posao na brojnim inozemnim kompanijama. Međutim, zadnjih godina svjedočimo ogromnoj konkurenciji koja danas dolazi i iz istočne Europe, ne samo iz Azije. Što se događa? Da li je hrvatski pomorac postao preskup?
Pomorstvu predstoje novi izazovi. Tehnologija je napredovala. Gledajući postojeću flotu i postojeće ljudske resurse, zaključuje se da postoji manjak od više od 50.000 pomoraca kojih je danas na svijetu cca.1,5 milijuna. Dovoljan razlog da se tehnološkim inovacijama popuni manjak. No kad vam tehnologija krene uzimati posao ona postaje isplativa u primjeni tek kad cijena bude manja od cijene radne snage. To znači da treba nadoknaditi veliki broj ljudi. Opada minimalni broj članova posade, a prijetnja dolaska autonomnih brodova, brodova bez posade, sve je izvjesnija.
Naši su pomorci u svjetskom vrhu kvalitete, no ne budemo li oprezni u načinu školovanja, teškom mukom stečene pozicije, vrlo brzo se izgube.
Mi imamo sve veći problem u školovanju, kako u načinu, tako i u mogućnostima. Ako se ne pobrinemo da tu učinimo neophodne iskorake i podignemo kvalitetu i uskratimo dozvolu raznim «priučenim» učilištima uskoro nećemo biti komplimentirani.
Hrvatski časnički kadar, još uvijek, zbog svoje dokazane kvalitete, nije preskup. Preskupi su rejtinzi, niži kadar. To je posljedica standarda na kopnu kojemu pomorstvo ne može više konkurirati. To je ponavljanje priče o rejtinzima iz razvijenih europskih zemalja koje su to osjetile 30 godina unazad. Nema načina da se tome odhrvamo. Pa i Filipinci će uskoro biti preskupi u segmentu rejtinga. Onda dolaze na red Indonežani i Burmanci. I krug se završava s tehnološkim inovacijama koje će dopustiti vez broda bez rejtinga, a kasnije i bez časnika.
Moje mišljenje je da smo već odavno došli u vrijeme kad moramo razmotriti koja su to prva radna mjesta koja će nam tehnološki napredak uskratiti na brodu, a koja su radna mjesta koja ćemo dobiti na kopnu kao kompenzaciju ili kao nove poslove. Trebamo se pripremiti za tu novu eru u pomorstvu, jer tehnološki napredak ne možemo zaustaviti, ali se možemo pobrinuti da ljudi budu zbrinuti.
Samo jaki sindikati biti će u mogućnosti odgovoriti na ovaj izazov. Jak sindikat je onaj s brojnim, aktivnim članstvom. Zato poruka svim pomorcima, Sindikat pomoraca Hrvatske sa svim manama i vrlinama, vaš je sindikat i vi ste jedini koji mu možete dati moć da vam pomaže u životu sa sedam kora. Učlanite se i upravljajte Sindikatom pomoraca Hrvatske!
