Njegova ljubav prema moru začeta je na samom početku njegova života. Naime, rođen je u Šibeniku, a živi u Tribunju, malom mjestu poznatom, uz utrke tovara i po maslinarstvu i ribarstvu. Strast za jedrenjem razvila se pak kada je s roditeljima ljeti na jedrilici krstario Jadranom i prije nego je znao hodati. Po struci inženjer brodogradnje, 35-godišnji Šime Stipaničev, poznat je široj javnosti kao skiper, jedriličar i morski vuk, a od prije četiri godine pomaže jedriličarima u „savladavanju” problema na moru. Nositelj je licence RYA Yachtmaster instructor i drži Tečaj sigurnosti na moru po standardima Svjetske jedriličarske federacije.
S vremenom ste postali pravi zaljubljenik u more i morske avanture. Što vas je motiviralo da se 2007. godine, kao prvi Hrvat, upustite u jednu od najzahtjevnijih i najekstremnijih regata na svijetu?
Nema jednostavnog odgovora na to pitanje, dogodio se splet okolnosti i prilika koju sam silno tražio. Sigurno je i stvar u karakteru koji je različit kod svih nas. Želja za izazovom, za ostvarivanjem nečeg „velikog” u životu. Vjerojatno i potreba za dokazivanjem onoga što sam osjetio u sebi da mogu. Imao sam 26 godina, bio sam jedan od najmlađih u tom društvu, s neiscrpnom energijom u sebi. Da nisam to napravio sigurno bi nekad u životu žalio za propuštenom prilikom.
Opišite nam malo kako izgleda solo regata. Koliko dugo ste morali provesti na moru i kako ste se pripremali na to? Što vam je sve bilo potrebno i što ste ponijeli sa sobom?
Već sam pomalo i zaboravio kako to izgleda jer je od mog Mini Transata prošlo devet godina. Sjećam se da sam malo spavao te da sam bio „zatrpan” rezervama hrane i vode koje moraš imati sa sobom jer na moru si sam tijekom četiri tjedna. U svakom slučaju trebaš se dobro pripremiti i psihički i fizički. Mini Transat ne završavaju i ne pobjeđuju najbolji jedriličari nego najorganiziraniji. Jedriličarsko umijeće je tu samo jedan dio priče.
Nakon tog iznimnog iskustva napisali ste knjigu i snimili film. Da li je to bilo da ovjekovječite taj događaj ili postoji neki drugi razlog? O čemu se radi u knjizi i filmu?
Knjiga je nastala jer je javnost pokazala interes za tim „pothvatom”. U knjizi sam htio demistificirati cijelu priču i ispričati kako je to meni pošlo za rukom i što te sve čeka na tom putu. Više je orijentirana na ideju i pripremu svega, a jako malo o samom iskustvu Transata.
Dokumentarni film s druge strane nije isključivo moje djelo. Materijal koji sam snimio prilikom Mini Transata dao sam u ruke ljudima u koje sam imao povjerenje. Ideja je bila napraviti nešto s umjetničkom vrijednošću, a ne isključivo reportažu. Bio je to dug proces iza kojeg je nastao cjelovečenji dokumentarac koji se prikazao na HTV-u, kinima, bio na nekim festivalima. Naučio sam kako nastaje dokumentarni film, od trenutka kada uzmete kameru u ruke do prikazivanja u „prime timeu”.
Ekstremno jedrenje je vaša strast. Da li se i danas bavite njime ili je to preraslo u nešto drugo?
Solo jedrenje je bilo moja velika strast, u nekom trenutku i posao i želio sam se time baviti u životu. Bio sam pionir, pa sam popularizirao naš sport u medijima želeći lakše ostvariti financiranje nekih drugih kampanja. Međutim upravo u to vrijeme je nastupila takozvana kriza i nekoliko godina sam uzalud potrošio tražeći sponzore koji bi iskoristili moju energiju.
U samačkom jedrenju jedriličari puno ovise o jedrilici i opremi koja nije jeftina. Bez kvalitetnih sponzora, rekao bih da je neizvedivo, ma i opasno po život baviti se time.
U nekom trenu sam to prelomio u sebi i praktički odustao od tog sporta. Bila je to teška odluka jer sam stvarno živio taj život i, usudio bih se reći, bio dobar u tome. Pratio sam tehnologije, trendove, imao korisna poznanstva. Znao što treba raditi da bi se pobjeđivalo na solo regatama što nije mala stvar.
Po struci ste inženjer brodogradnje jeste li možda ikada imali želju sami izgraditi svoju jedrilicu?
Bavim se brodovima na dnevnoj bazi. Do sada sam ih imao nekolicinu, a svaki ima svoju priču. Ne postoji idealan brod, svaki ima svoju namjenu. Loši brodovi nastaju kad se rade iz kompromisa. Kad se želi i ovo i ono…
Ono što sam još naučio baveći se brodogradnjom jest da brod ima smisla jedino ako plovi. Kad je vezan postaje mrtvi kapital i praktički bezvrijedan, čak i emocionalno.
U svojoj sportskoj karijeri sigurno ste se susretali sa problemima vezanim za samu edukaciju. Da li vas je to ponukalo da i sami pokrenete tečajeve za jedriličare po pitanju sigurnosti na moru?
Dosta stvari u životu nastane iz potrebe, takav je slučaj bio i sa Tečajem sigurnosti na moru koji sam s nekolicinom kolega pokrenuo 2012. godine po uzoru na druge slične tečajeve u svijetu. Naime, radi se o tome da je taj tečaj obavezan za nastup na ozbiljnijim regatama.
Kad je meni trebao, išao sam u Francusku i Englesku po znanje i certifikat. Mislim da sam time dosta olakšao našim jedriličarima jer ne moraju ići vani po to.
Nakon pet godina održavanja, kroz tečajeve je prošlo podosta iskusnih i neiskusnih jedriličara. Bili su tu i olimpijci, iskusniji jedriličari od mene, ali i potpuni amateri i početnici. Čak je bilo i ljudi koji uopće nisu jedriličari, a došli su jer ih to interesira.
Iskustva su jako dobra i trudimo se raditi i mijenjati koncept nabolje. Uvijek se nešto novo nauči, podijele korisna iskustva i ostvare neka nova poznanstva. I to u vrijeme kad se malo plovi jer tečajeve održavamo u zimskim mjesecima, a najčešće u Zagrebu. Za vođenje tih tečajeva smo se obrazovali na seminarima u Engleskoj.
Približite nam malo sam koncept tog tečaja. Što sve jedriličari mogu naučiti tijekom održavanja nastave?
Na dvodnevnom tečaju se držimo programa koji je zadala Svjetska jedriličarska federacija. Priča se o osnovama sigurnosnih procedura, sigurnosnoj opremi, tehnikama na olujnom moru, havarijama, medicinskim aspektima… Imamo goste predavače iz meteorologije, pirotehničare, gorsku službu spašavanja… Puno multimedije, filmova, a imamo i praksu na bazenu gdje otvaramo splav za spašavanje i vježbamo za ono najgore, a to je napuštanje plovila.
Radimo i u radnim grupama gdje zajedno dolazimo do zaključaka razmjenom iskustava što je dosta korisno. Ovaj klasičan tip predavanja mislim da je zastario.
U posljednje vrijeme okrenuli ste se nautičkom turizmu i imate tvrtku za pomoć i dostavu na moru. Koliko imate intervencija tijekom ljetne sezone i čitave godine?
Kako živim u Tribunju, svega nekoliko metara od mora, nije mi problem brzo reagirati i otisnuti se na more. Upravo zbog toga, a i zbog iskustva koje sam stekao ploveći i radeći kao profesionalni skiper, prihvatio sam se posla komercijalne pomoći i dostave na moru.
S nekolicinom suradnika radimo intervencije na moru, odsukavanja, mehaničarsku pomoć, dostavu dijelova, a u poslijednje vrijeme i prijevoz putnika. U floti imam nekoliko brzih i sigurnih gumenjaka s kojima radimo po svim vremenskim uvjetima.
Moje područje djelovanja je šibenski akvatorij od Rogoznice do Kornata, ali potegnemo i dalje ako treba. Surađujem s kolegama s cijelog Jadrana koji također vole izazovne situacije.
Mislim da još uvijek ima premalo intervencija s obzirom koliki broj ljudi plovi morem u nautičkom turizmu.
Da li su ljudi uopće svjesni kakve sve opasnosti vrebaju na moru?
Velika većina ljetnih nautičara nije svjesna tih opasnosti, ne znam da li bi i trebali biti jer su ipak na odmoru i na sve to gledaju kao na zabavu. Plovila su danas tehnološki naprednija, sigurnija, brža, udobnija. Nije isto ni voziti se cestom danas ili prije 20-30 godina. To je već neko vrijeme veliki biznis, „industrija” od koje živi dobar dio Dalmacije i otoka. Uzmite primjerice otok Vis prije 15 godina i danas. Sve je orjentirano gostima iz jedrilica i nautičkog turizma.
Imate li neki događaj vezan za intervencije ili nešto slično kojeg dajete kao primjer važim polaznicima tečaja?
Imamo bezbroj priča i anegdota koje razmjenjujemo na tečajevima. Neke budu smiješne, a neke i ne baš toliko. Samo ove sezone sam imao i slomljene jarbole, i kormila, udar groma, potopljene brodove, ali i alkoholizirane posade, morske bolesti…
Iz vašeg iskustva jedriličara i sada kao skipera, kako vidite budućnost jedrenja u Hrvatskoj?
U olimpijskom jedrenju smo postali velesila i to je svjetsko čudo. Strah me da to ne propadne jer su ti naši olimpijci ipak plodovi individualnih priča, a ne sustavnog rada.
Što se tiče jedrenja kao aktivnosti i rekreacije, tu nam se događa jedna vrsta prezasićenosti jer smo postali hit destinacija. To će vjerojatno trajati još neko vrijeme, ali to nam se jednostavno dogodilo bez velikog truda. Posrećilo nas je što imamo to što imamo. Ljudima je još uvijek jeftinije i zanimljivije iznajmiti jedrilicu nego ići u hotele i računica je jednostavna.
Kod nas se sve orijentiralo na turizam i usluge do te mjere da mi je nemoguće i zamisliti što bi bilo kad bi sve to stalo.
Što biste savjetovali mladim ljudima koje zanima jedrenje i željeli bi se baviti time?
Savjetovao bih mladim roditeljima koji žive na obali da svoju djecu u nekoj fazi života upišu u školu jedrenja jer će im time otvoriti jednu lijepu i dragocjenu vještinu. Usput će razbiti strah od vjetra, valova, brodova. Bilo bi super kad bi, pogotovo otočkoj djeci, to bilo omogućeno kroz školsko obrazovanje.
Što mislite o portalu Pomorac.net?
Portal koji je namijenjen svima koji vole brodove i more uopće, mislim da je prijeko potreban. Mogu se doznati razne informacije i pročitati nove vijesti. Ja ga osobno imam u svojim bookmarksima i pratim ga na dnevnoj bazi.
