Na horizontu se sivo more spojilo s oblačnim nebom. Iznad obale otoka Oleron u Biskajskom zaljevu vukli su se oblaci. Ribar je na plaži primijetio nešto neobično. Ponašanje valova bilo je čudno. Umjesto da puze po pijesku i šljunku kako svakog dana na jednom su mjestu su zapinjali za nešto. Nešto je davalo otpor. Ono što iz daljine izgledalo poput komada drveta u stvari je bilo tijelo dojenčeta.
Ribar je skočio uplašen. “Mora da je bilo u moru nekoliko dana”, pomislio je. “More je odradilo svoj posao – galebovi, riba i na kraju povlačenje po oštrom kamenju.”
Nekoliko je puta duboko udahnuo. Tada je uočio još jedno mjesto gdje se iz blata uzdizala morska pjena. Pa još jedno. Nije potrebno dugo da shvati o čemu se radi. Okrenuo se i otrčao do svog čamca kako bi što prije nestao s tog groznog mjesta gdje more na obalu izbacuje leševe djece.
Bilo je to 18. srpnja 1931., dan kada je more počelo izbacivati utopljenike s broda „Saint-Philibert”.
Od smrti sv. Philiberta prošla su stoljeća. Preko Noirmoutiera prošli su pljačkaši i horde osvajača koji su došli sa sjevera na svojim vitkim brodovima. Vikinzi, Normani, Francuzi, Englezi i na kraju ponovno Francuzi koji su dobili u posjed otok poznat po veličanstvenim alejama hrastova i mimoza.
I upravo su mimoze zaslužne za to što se dogodilo 14. srpnja 1931. između otoka Noirmoutier i francuskog kopna. Za smrt više od pet stotina ljudi, prema odluci suda, nitko nije bio odgovoran.
Godine 1923. porinuli su u more najnoviji dodatak predivnoj zbirci brodova koja je tvorila flotu parobrodarske tvrtke iz Nantesa.
Prije samo pet godina, 11. studenog 1918. utihnula je buka rata, kojeg su sudionici nazivali Velikim. Čovječanstvo nije doživjelo veću orgiju masovnih ubojstava uz pomoć dostignuća tehničkog napretka. Kao što je rekao Winston Churchill, zaraćene strane posegnule su za najopakijim i najbarbarskijim metodama uništenja protivnika. Masovni kanibalizam nije uspio samo zato što nije bio dovoljno učinkovit.
Sad se Francuska, koja je za pobjedu u ratu platila strašna ljudski i materijalni danak, oporavljala. Zahvaljujući pobjedi u ratu o zabavi su mogli razmišljati i oni manje bogati. A upravo radi njih je brodovlasnik iz Nantesa izgradio „Saint-Philibert”.
Brod, kojem je sudbina pripisala nesretnu ulogu „Titanica” Biskajskog zaljeva, se s divovskom plutajućom palačom u čijem je potonuću 1912. godine život izgubilo više od 1.500 ljudi, ne može uspoređivati . „Titanic” je bio dug 268 metara, a „Saint-Philibert” 32 metra. Samo nekoliko metara duži nego što je „Titanic” bio širok. Engleski brod mogao je postići brzinu od preko 22 čvora, dok je „Saint-Philibert” imao parni stroj koji je mogao razviti snagu od 22 KS. Istisnina mu je bila 189 tona.
„Saint-Philibert” je bio izgrađen kao slatkovodni tip broda s gotovo ravnim trupom, kako bi se smanjio gaz, i tupmi pramcem. Upravo zbog toga nalikovao je na vučni brod. Francuska škola je u to vrijeme promovirala dramatične elemente dizajna da se na prvi pogled nije moglo razlikovati da li brod plovi ili tone. Iznad palube malog parobroda uzdizala se kormilarnica, a nad njom dimnjak od osam metara.
Čak i kada je prevozio ljude mirnom vodom rijeke bilo je dovoljno da se putnici okupe na jednoj strani i „Saint-Philibert” bi se nagnuo i do deset stupnjeva. Unatoč svemu tome, nadležni organ, Bureau Veritas, tom je brodu s problematičnim svojstvima i slabim pogonom odobrio prijevoz pet stotina putnika.
Osam godina je „Saint-Philibert” plovio niz rijeku Loire sve do sudbonosne nedjelje u srpnju 1931. godine.
More je u početku bilo mirno
Uprava jedne od velikih tkalačkih tvrtki u Nantesu je u ljeto 1931. godine odlučila organizirati izlet zaposlenika i članova njihovih obitelji na obližnji otok Noirmoutier. Plovidba od 15 milja ušćem Loire do mjesta gdje se slatkovodna voda miješa s Atlantikom i šetnja otokom punog raskošnog i opojnog mirisa mimoza trebali su radnicima izbiti iz glave ideju o štrajku. Nije prošlo niti dvije godine od crnog petka na njujorškoj burzi i tvornice su obilazili agitatori političkih stranaka.
U subotu, 14. srpnja slavila se godišnjica pada Bastille i početak Francuske revolucije. U nedjelju ujutro tkalci, njihove žene i djeca počeli su se ukrcavati na brod „Saint-Philibert”.
Padala je kiša. Teški kapi pljuskale su o prljavu vodu na ušću Loire, ali kapetan Ollive nije zbog toga brinuo. Gledao je kako se na palubu slijeva sve više i više putnika. Prema priopćenju, koje se pojavilo kao dokaz na sudu, a koji je 1933. godine razjašnjavao gubitak broda „Saint-Philibert”, parobrod se odmaknuo od pristaništa sa 507 ljudina palubi. Od toga je bilo sedam članova posade.
Broj nije bio točno. Za putovanje na Noirmoutier prodano je pet stotina karata, ali djeca imaju besplatan ulazak na brod, a osim toga, nije poznato koliko se ukrcalo slijepih putnika. Posada „Saint-Philiberta” je prije neuobičajenog krstarenja u slanoj vodi imala drugih briga nego glumiti vodiča. Kiša je prestala. Zasjelo je sunce i „Saint-Philibert” je krenuo na posljednje putovanje. Na rivi se okupilo možda i do tri tisuće ljudi. Mahali su onima koji su se u tom trenutku smatrali sretnijima. Brod s visokim dimnjakom je polako nestajao dok nije postao samo malo točka koja je ubrzo nestala na horizontu. Ljudi su se polako počeli razilaziti.
Na prepunoj palubi „Saint-Philiberta” u prvim je minutama putovanja prevladavalo dobro raspoloženje, no tada se počeo dizati vjetar. Brod je napravio kratku stanku u velikoj luci St. Nazaire i potom je njegov tupi pramac ponovno počeo rezati valove Loire. Vjetar je pojačao i podizao kratke oštre valove. Neki od putnika počeli su osjećati slabost i mučninu, nepogrešive znakove morske bolesti. Uskoro su pokušali pronaći više skrovitih kutaka za ublažavanje mučnine u želucu.
Nakon ukupno pet sati plovidbe „Saint-Philibert” je konačno doplovio do drvenog mola otoka Noirmoutier. Putnici su odahnuli od olakšanja i zgrabili košaru s pripremljenom hranom i pićem za piknik. Mnogi od njih počeli su brati mimoze.
Ljudi su se sklonili u zavjetrinu i to je bio kraj
Na otoku Noirmoutier se pet stotina izletnika zadržalo oko tri sata. Zatim je hrastovom šumom i ravnicom prekrivenom mimozama odjeknula promukla sirena „Saint-Philiberta”. Ljudi su se polako spremali na odlazak. Kapetana Ollivu uznemirio je snažni južni vjetar i pozvao je putnike da ubrzaju svoj povratak na palubu. Tridesetak ljudi nije bilo baš oduševljeno prethodnim boravkom na ljuljajućem brodu te su odlučili pričekati na kopnu do odlaska.
Kad je „Saint-Philibert” odlazio s pristaništa, vjetar je okrenuo na zapadni. Parobrod je bio lijevom stranom izložen vjetru i prozore salona ubrzo su počeli zalijevati valovi. Budući da je imao visoku nadgradnju i plitak gaz, parobrod je sve više uranjao u valove. Mala snaga parnog stroja nije bila dovoljna da bi se brod moglo kontrolirati. „Saint-Philibert” se sve više naginjao na desnu stranu, a lijeva strana trupa sve se više podizala iz vode.
Udaljenost između Noirmoutiera i rta St. Gildas nije velika. Bilo bi je dovoljno oploviti i „Saint-Philibert” bi se i s pet stotina ljudi našao u zavjetrini. Ali kada je brod u blizini rta počeo polako mijenjati kurs naglo se nagnuo na lijevu stranu.
Valovi su udarili o prozore salona i uplašeni ljudi instinktivno su potrčali na desnu stranu, koja je već ranije bila jako nagnuta prema moru. Slaba stabilnost broda, koji nije ni trebao ploviti u morskoj vodi sada se u potpunosti očitovala.
„Saint-Philibert” je ležao na desnoj strani i dimnjak se naslanjao na površinu. Valovi su u tom trenutku nalikovali na krakove koji su nesretni brod povukli u ponor.
Onda je došao još jedan veliki val guran zapadnim vjetrom. Kad je prošao „Saint-Philibertu” i njegovim putnicima nije bilo ni traga.
Kada su se analizirali uzroci koji su doveli do katastrofe, nadzornik spasilačke službe St. Gildas je izjavio sljedeće: “Promatrao sam brod dalekozorom. Kad se približio plutačama koje označavaju plićak, pogledao sam na drugu stranu. Naglašavam, samo na trenutak. Kada sam pogledao opet, ničega nije bilo. Taj dio zaljeva bio je pust, svugdje samo valovi. Isprva sam mislio da su parobrod pokrili vrhovi valova, ali on je zapravo nestao ispod površine.”
„Saint-Philibert” je potonuo na manje od osam milja od St. Nazairea. Iako je pomoć vrlo brzo stigla, u manje od pola sata, konačni ishod katastrofe bio je zastrašujući. Čamac je izvukao iz vode sedmero ljudi koji su se držali za drvene klupe koje su valovi odnijeli s tonućeg parobroda. Osmi se brodolomac nekoliko sati držao za plutaču koja označava pličinu St. Gildas prije no što su ga spasitelji pronašli i izvukli iz vode.
Istraga
Zgradu brodarske tvrtke u Nantesu cijelu je večer okruživala gomila ljudi koji su samo nekoliko sati ranije mahali s rive svojim najbližima dok su isplovljavali na „Saint-Philibertu”. Kako se čekanje produljivalo, nervoza je rasla. Ljudi su gledali prema ušću Loire gdje je harala oluja.
Kako se spuštala noć, nesigurnost je prerastala u strah znajući da se nešto dogodilo. Ali što? „Saint-Philibert” se zadržao na Noirmoutieru i kapetan čeka da se oluja smiri? Saznati nešto nije bilo moguće. Oluja je ometala slabe odašiljače obalnih promatračkih postaja, tako da u Nantesu nisu ni znali što se događa samo nekoliko milja daleko od njih.
Rano ujutro Ministarstvo pomorstva je dalo kratku izjavu da se „Saint-Philibert” prevrnuo pod naletom vjetra i potonuo sa 342 osobe.
Da to nije bila istina dobro su znali u tkalačkoj tvrtki. Prodano je pet stotina karata, puni kapacitet broda. A djeca nisu trebala ulaznice. Nakon nekoliko dana njihova tijela počela su izranjati na obalu biskajskih otoka.
Vlasnici broda a ni nitko drugi, nije se tada, a ni ikada poslije očitovao o tome da je brod dizajniran za rad u slatkoj vodi isplovio na more. Sud koji je 1933. godine razmatrao detalje nesreće na brodu „Saint-Philiberta” odlučio je da nitko ne snosi nikakvu odgovornost za gubitak broda. Sva odgovornost pala je na more. To nije izazvalo ništa drugo nego kaznilo glupu vjeru čovjeka da se ništa ne može dogoditi. Ali može i događa se.
I, kao što nas povijest uči, čak i najmodernija tehnologija ne čini današnje brodove sigurnijima nego što su bile grčke splavi s tri reda vesala. Krivac nije more, kriv je čovjek. Uvijek.
