U Baru je prekjučer, u 78. godini života, preminuo kapetan duge plovidbe Branislav Branko Đurović, jedan od najvećih pomorsko-pravnih autoriteta u Crnoj Gori. Za njim su 23 godine plovidbenog staža u obje crnogorske pomorske kompanije – Jugooceaniji i Barskoj plovidbi. Predavao je u Srednjoj pomorskoj školi u Baru, pa u Višoj u Kotoru, a potom se bavio poslovima osiguranja brodova i ostvarivanjem prava pomoraca. Kapetan Branko Đurović će biti sahranjen danas u selu Veleta, Danilovgrad.
U sjećanje na ovog čuvenog kapetana, prenosimo intervju koji je dao za Barske novine, broj. 196. iz studenog 2002. godine.
* * *
Rijetke su stvari do kojih dolazimo s lakoćom. Neki su, doduše, sretniji pa brže i lakše naprave ono što drugima pričinjava prilično muke. Ali svi, bez razlike, najviše cijenimo upravo ono za što smo se pošteno namučili. Dogodi se, ponekad, i da odustanemo, procijenivši da rezultat neće biti vrijedan uloženog truda, ili da je, usprkos svim naporima, cilj ipak neostvarljiv. Nekad nam okolnosti idu na ruku, nekad baš suprotno. Trebalo je uložiti puno truda (i tvrdoglavosti, priznajem) da bi Branko Đurović, legendarni kapetan u mirovini pristao na razgovor za Barske novine. Puna tri mjeseca bio je neuhvatljiv, i već sam počela sumnjati da će ikad pristati da se sretnemo. Pogotovo nakon posljednjih telefonskih razgovora, pomislila sam da od ove priče neće biti ništa. Laknulo mi je tek kada sam u visokom, sijedom gospodinu koji mi je išao susret, “prepoznala” svog sugovornika. Priznajem, očekivala sam drugačiji lik, vjerojatno zbog nekakve svoje predstave o pomorcima. Čovjek koji mi je išao u susret više je sličio na umjetnika, zanesenog vizijom upravo započetog djela.
O Branku Đuroviću čula sam mnogo zaista zanimljivih stvari, no, odmah mi je stavio do znanja da ne želi da se razgovor vodi o njemu i nekakvim njegovim osobnim doživljajima. Prije svega, nije dao ni da spomenem koliko jezika govori, čita i piše, ni riječ nije htio reći kako je sam operirao čovjeka na brodu, pa ni o tome kako je s Kinezima na kineskom pričao, ni o isplovljenju iz luke u orkansko nevrijeme, o poznavanju pravne tematike, povijesti, umjetnosti… Branko sebe smatra suvremenikom, a kao takvim i sudionikom propasti crnogorske flote. Jer, kako kaže, svi koji su u tom vremenu živjeli, a ništa nisu učinili da spriječe neke loše stvari, nose dio odgovornosti za događaje koji su uslijedili. Branko od toga ne bježi. Zato i ne dozvoljava da se o njemu i događajima sa brodova previše priča –ističe da je kapetan u mirovini. Neobičan i, svakako, netipičan stav. Ali, kad se o gospodinu Đuroviću radi, mnogo je toga što odskače od nekakvih uobičajenih, zašto ne reći i malograđanskih, šablona i stavova.
Branko kaže da je mnogo stvari koje u životu odrede okolnosti, slučaj, okruženje… Rođen je 1940. godine, 29. veljače u selu Veleta kod Danilovgrada (Eto, kaže, ni rođendan nisam mogao slaviti svake godine). Sa 14 godina otišao je iz sela. Da se odluči za zanimanje moreplovca, utjecalo je to što je njegov stric plovio u trgovačkoj mornarici, kao i mnogi pustolovni romani, koje je u to vrijeme jednostavno gutao… U srednjoj pomorskoj školi i nije bio neki đak- doduše nikad nije ponavljao, to ističe, ali najmanje ga je interesiralo školsko gradivo. Sva druga literatura bila mu je zanimljivija. Po završetku srednje škole, s navršenih 18 godina, kao kadet počeo je ploviti na brodovima “Jugooceanije”. To je bila era prije motornih brodova. Plovio je na parnom brodu, koji je “proizvodio nevjerojatnu tišinu, odozdo su se čuli glasovi garbunjera, koji su ubacivali ugljen”. Na svakom brodu bilo je 9 ložača – garbunjera. Sjeća ih se kao ozbiljnih, jakih ljudi, punih poštovanja prema brodu i poslu koji obavljaju.
Najviše u poslu pomorca mom sugovorniku dopada se specifično ustrojstvo, red na brodu. Smatra veoma bitnim odgovoran odnos prema brodu, pa mu tako nisu teško padali ni ukrcaji koji su trajali i po više od dvije godine.
Višu pomorsku školu završio je u Piranu, a tehnološko pravo usavršavao je u Engleskoj. Iz tog vremena pamti nizozemskog profesora, čiju je moto “Govori istinu, ne moraš ništa pamtiti” usvojio kao svoj životni moto i putokaz. Imao je namjeru čitavog života ploviti, ali kako kaže “Uvijek se dogodi još neka ljubav”. Tako je, poslije povelikog staža kao pomorski kapetan, jedno vrijeme predavao na Višoj pomorskoj školi u Kotoru i u Baru, prvim generacijama pomoraca. Tih se vremena najradije sjeća. Kako on kaže, iz te generacije svi odreda bili su dobri đaci, danas jako dobri pomorci. Mnogi još plove. Doduše, iz iskustva, svog i drugih profesora, tvrdi da biti dobar đak nije garancija da će čovjek u struci biti dobar. Prosto, dobri đaci nauče gradivo, ali se dogodi da u kritičnim momentima, odreagiraju drugačije nego što su učili. Nasuprot tome, onaj tko nikad nije bio dobar đak – zna da mora misliti, i često, pravilnije odreagiraju. Branko navodi fenomen “vraćanja laičke svijesti”, koji upravo predstavlja takvu situaciju – kada čovjek, u opasnim situacijama, zaboravljajući naučeno, reagira kao potpuni laik, usprkos znanju koje posjeduje. Porazne su kaže, statistike koje u pomorskom pravu kao zastupnik dobiva – kada se radi o povećanju žilavosti broda, 95% kapetana zaboravi napraviti upravo ono o čemu cijelog vijeka uče!
Ipak, samo iskustvo nije dovoljno. Iako mnogi smatraju da su novi breveti neka vrsta administrativne zavrzlame, kapetan Đurović tvrdi upravo suprotno – neophodni su! U životu pomorca tehnologija se mijenja. Dok nije bilo tehnologije, kad su ljudi na brodovima bili instrumenti, iskustvo je bilo primarno. Sada na red dolaze nove generacije pomoraca, sposobne da koriste novu tehnologiju. Zato se kapetan Branko zalaže da pomorci što ranije, po mogućnosti sa 18 godina, počnu ploviti, jer se mlad čovjek, kako on kaže “najbrže prilagođava i prihvaća brod”.
Već 27 godina, točnije od 15. travnja 1979. Branko Đurović bavi se poslovima pomorskog osiguranja. Sada je već cijela obitelj (dvije kćeri i sin) angažirana u tom poslu, pomažući mu oko sporova, kojih u zadnjih 12 godina, ima izuzetno mnogo. Kapetan Branko smatra da jedna zemlja ne može sebe zvati pomorskom, samo zato što ima brodove i luke. Iako smo zemlja manjeg pomorskog potencijala, potrebno je imati i pomorsko zakonodavstvo, sud, specijalizirane odvjetničke kuće. Čudi se onima koji kažu da se pomorski sporovi presporo rješavaju.
“Kako sudac privrednog suda, koji pred sobom ima 247 vrsta različitih sporova, recimo, poslije spora vezanog za elektroprivredu, rješava pomorski spor – povreda pomorca. A samo o povredama pomoraca ima preko 100 međunarodnih konvencija! Onda ne možemo reći da je sud spor, nego je pravo čudo da se ti sporovi rješavaju!”, kaže on i dodaje – “Da ti isti ljudi rade samo posao vezan za pomorsko pravo, da je sud lociran u Baru, gdje je najlogičnije da bude, suci bi se bavili samo tom tematikom, i s mnogo više lakoće bi posao obavljali”.
Na posljednjoj Skupštini pomorskih kapetana, Branko Đurović predložio je da se u Crnoj Gori formira specijalni sud koji bi se bavio pomorskim pravom, da se specijaliziraju suci, da se formiraju specijalizirane odvjetničke kuće… S gorčinom kaže da nije naišao na razumijevanje kolega, da njegov prijedlog nije čak ni ušao u zaključke koje će Skupština predočiti Vladi. Smatrali su da prijedlog nije ekonomičan – i dodaje – najviše koči to što pomorstvom smatramo brodove i luke, brodogradilišta… a sve to čini nedjeljiv koloplet za pravu funkciju broda i privrede. Potrebno je regulirati mnogo stvari, uskladiti ih s međunarodnim konvencijama. Pošto je malo koja privredna grana kao pomorstvo tako unificirana, a 166 zemalja svijeta ima zakone o pomorskom i trgovačkom pravu, po Branku ne bi bila potrebna prevelika mudrost da se to pitanje i kod nas na pravi način regulira. Jer “takvog rješenja praktičnog kao u pomorskom pravu nema nigdje – ono je u potpunosti prilagođeno potrebama plovidbe”.
“Osjećam da neke jednostavne stvari, koje trideset godina zagovaram nisu realizirane. A u pomorskom pravu nije problem nacionalno zakonodavstvo usuglasiti s međunarodnim konvencijama. Siguran sam da negdje ima ljudi iz struke, s takvim sposobnostima i ambicijama, treba ih pustiti da rade. Oprema, štetnost zagađivača, pravna problematika, sve to treba propisima biti ‘pokriveno'”, gorljivo govori kapetan Branko.
Branko ne smatra da je postigao veliki uspjeh u profesionalnom životu. Krivo mu je što njegove ideje nemaju više zagovornika, živi za dan kada će se po ovom pitanju klima promijeniti. A potrebno je norme provoditi i radi sebe i radi drugih, radi respekta, čuvati i dužnike i sebe… Iako “godine ne prave mudrace već starce” volio bi ipak pomoći, dok ima snage u formiranju nečeg novog, siguran je da ima još ljudi koji to mogu, jedino, kaže, traži “da nas žive ne zakopate”.
Ono za što se Branko Đurović u ovom trenutku zalaže, zanesenost pomorstvom, pomorskim pravom i ustrojstvom, zaista fascinira. Rijetko se sreće čovjek koji raspolaže tolikim znanjem iz raznih oblasti, tko je sposoban da sa strašću, do tančina, jednom laiku objašnjava probleme pomorske privrede. Opominje, ipak, njegov strah da dobre ideje mogu propasti, da neće biti sluha za ono za šta se Branko Đurović zalaže. Ali, tko zna, možda ga baš ovo olujno more naše svakodnevnice i tjera da se bori za ono što je moglo već da bude napravljeno. Za dobro i naših i tuđih brodova i pomoraca, za vraćanje stare slave i (samo)poštovanja svih nas. I nade u bolje sutra svih koji se hrane “kruhom sa devet kora”.
