Njemačka škuna s četiri jarbola za obuku kadeta pretrpjela je katastrofu u Baltičkom moru 26. srpnja 1932. godine i od sto ljudi na brodu spašeno je samo tridesetak.
26. srpnja 1932., u večernjim satima, nekoliko milja južno od otoka Lolland, koji se nalazi na ulazu u Baltičko more, danski ribari uočili su škunu sa četiri jarbola: punim je jedrima plovila prema njemačkoj obali. Jedra škune bila su ispunjena laganim povjetarcem koji je puhao sa zapada. Odjednom, škuna je nestala kao da nikad nije ni postojala.
Ribari nisu ni pomislili da se pred njihovim očima dogodila strašna tragedija, a njezina žrtva je bio školski jedrenjak – četverojarbolna škuna „Niobe”, na kojoj su praksu odrađivali kadeti, budući časnici njemačke ratne mornarice. Škuna se iznenada prevrnula i potonula, povukavši za sobom na dno 69 ljudi…
Bila je to možda najneočekivanija i najnevjerojatnija katastrofa koja se ikada dogodila na moru. „Niobe” nije nestala u oluji, niti u uraganu, nego pri umjerenom vjetru i slabim valovima, ne predstavljajući za nju nikakvu opasnost.
„Niobe” je imala od trideset godina, a ime je dobila po mitološkom liku. Nioba je u grčkoj mitologiji bila kći Tantala, supruga kralja Tebe, Amfiona. Nakon smrti svojih sinova i kćeri, koje su ubili Apolon i Artemida, ona se skamenila od tuge.
U to je vrijeme jedrenjak pripao Njemačkoj kao ratni plijen, a Nijemci su je održali u izvrsnom stanju i prenamijenili u školski jedrenjak.
Tog kobnog ljetnog dana, 26. srpnja 1932. „Niobe” se vraćala s rutinskog treninga, koji je prilično nalikovao ugodnom krstarenju. Snaga vjetra na Beaufort skali bila je 3, što odgovara konvencionalnom konceptu „blagog povjetarca”, i kormilo je bez napora održavalo željeni kurs. Valjanje gotovo da nije ni postojalo. Kadeti su sjedili u učionici na donjoj palubi i slušali predavanja o matematici.
Kapetan Rofus stajao je na mostu i pregledavao horizont dalekozorom. S desne strane ležao je otok Fehmarn, a na njegovoj obali bio je vidljiv svjetionik. S lijeve strane bio je jedva vidljiv Lolland. Nekoliko milja od otoka poskakivala je na valovima danska flota ribarskih brodova. Iza krme „Niobe” u nebo se dizao trak dim, dobro vidljiv usprkos tako velikoj udaljenosti. Rofus je prvo mislio da je to krstaš „Köln” ili „Königsberg” koji su obično pratili škunu na putovanjima. Nakon što je detaljnije promotrio, kapetan je shvatio da je to najvjerojatnije neka vrsta teretnog broda: a gusti dim mogao se uzdizati samo iz dimnjaka parobroda na ugljen.
U međuvremenu, oblaci na jugu postali su još tamniji. Vidjevši da se približava oluja Rofus je naredio časnicima na straži da skupe jedra. U stvari, nije postojala posebna potreba za to, no kapetan je pokušao iskoristiti svaku priliku i osposobiti kadete, učeći ih da rade s jedrima jer praksa je najbolja škola za buduće pomorce.
Rofus nije gledao kako kadeti skupljaju jedra, a kad su završili s time vratili su se svojim obvezama. Kapetan je automatski pogledao na sat – 14 sati i 25 minuta – onda je pogledao prema krmi i obraćajući se kormilaru, rekao mu da okrene oštro udesno.
Kormilar je poslušno proveo naredbu, iako ne znajući zbog čega je to potrebno. Odjednom je osjetio da se brod, nakon okretanja kormila, nagnuo na desnu stranu a palube se podigla s lijeve strane i jarbol se srušio ravno na nju. Kormilar je problijedio, čvršće stao nogama na palubu, a onda podignuo glavu i umjesto neba vidio more kako se podiže brzo i nemilosrdno. U istom trenutku trup škune zastenjao je pod naletom olujnog nevremena. Nakon toga začula se strašna buka i pucketanje. Sve to pratilo je prigušen plač i jauk. I kormilar je izgubio svijest…
Probudio se u ribarskom brodu. Netko mu je pružio bocu rakije, pričajući pritom na nepoznatom jeziku. Okrenuvši glavu, vidio je Rofusa: kapetan bio je odjeven samo u hlače i – bez jakne i kape. Na milju od ribarskog broda vidio je nekakav parobrod koji je spuštao čamce. More uza nj bio je zapjenjeno – ravno prema njima, režući valove, pri punoj brzini plovili su „Köln” i „Königsberg”. Među ljudima koji su stajali na palubi, kormilar je prepoznao nekoliko svojih kolega. Pogledao je prema horizontu … I tek tada shvatio: „Niobe” je nestala.
Danski ribari su prvi stigli na mjesto događaja i odmah, bez premišljanja, počeli spašavati Nijemce koji su se pojavili u moru. Ubrzo je došao parobrod „Teresia Russ”, iz čijeg se dimnjaka vidio dim, onog kojeg je primijetio Rofus. Muller, kapetan broda, emitirao je SOS signal na koji su se odmah odazvala dva krstaša. Malo kasnije, iz baze „Altenau” na mjesto nesreće poletjeli su njemački hidroavioni.
Drugim riječima, pomoć je stigla brzo, međutim, unatoč tome, uspjeli su spasiti samo 31 čovjeka od sto, koliko ih je bilo na brodu „Niobe”. Pretraženo je doslovno cijelo područje gdje se dogodila tragedija. Promatrači su pomoću dalekozora pregledavali svaki pedalj površine mora, pokušavajući uočiti bilo kakav predmet za kojeg bi se brodolomci mogli držati.
Komisija, koja je imala zadaću da istraži uzroke katastrofe počela je intervjuirati svjedoke među preživjelima i spasiteljima. Kapetana Rofusa su pitali zašto je iznenada odlučio promijeniti kurs, govoreći kormilaru da okrene oštro udesno nakon čega se „Niobe” prevrnula.
„Primijetio sam da se s juga približava oluja“, odgovorio je Rofus.
„Prijetila nam je s desne strane i zato sam naredio da se spuste jedra i smanji utjecaj vjetra te okrene kormilo udesno kako bi pramac bio okrenut prema oluji. “
Indikacije kapetana navele su istražitelje na pomisao da je takav oštar manevar izazvao prevrnuće škune i njezinog tragičnog kraja.
No vjetar tada nije bio jak i nije prijetio „Niobe”, pogotovo jer je škuna imala dobru stabilnost i plovnost…
Na kraju su, kako bi saznali pravi uzrok prevrtanja jedrenjaka, odlučili podići ga na površinu. To nije bio prezahtjevan posao, budući da je škuna potonula na dubinu od samo 25 metara. Međutim, temeljit pregled trupa – nakon što je podignut s morskog dna – nije dao nikakve dala rezultate. Kako nisu mogli utvrditi istinu komisija je odlučila dodati „Niobe” na popis brodova koji su uništeni pod tzv. misterioznim okolnostima.
Nekoliko dana prije početka operacija podizanja „Niobe”, na mjesto gdje je brod potonuo doplovio je čamac u kojem je bila žena u crnini. Spustila je u more buket cvijeća i u bolnoj tišini dugo promatrala valove koji su ga odnosili. Bila je to majka jednog od poginulih kadeta.
Mornari s broda, dopratili su sirotu majku na to tužno mjesto i stajali malo dalje o nje u tišini, izražavajući tugu zajedno s njom. I odjednom, žena u crnini uspravila se i stala mirno kao kip od kamena. Poput one čije je ime nosila škuna – kao Nioba, ta je žena predstavljala živo utjelovljenje majčinske tragedije. Trenutak kasnije našla se u moru, a valovi su se zauvijek zatvorili nad njom.
