Ako pogledate globus, vidjet ćete niz isprekidanih vodoravnih linija. One dijele zemljinu površinu na različite zone, a njihov je raspored sljedeći. Oko ekvatora se nalazi tropska zona koja pokriva široki pojas Zemlje. Njezine granice zovu se sjeverni i južni tropi. Sjeverno i južno od tropa prostiru se zone umjerene klime. Potom slijede polarna područja koja zauzimaju položaj između 66,5 stupnjeva do 90 stupnjeva na sjeveru i na jugu.
Svaka zona ima svoju posebnu klimu, sa svojim karakterističnim značajkama.
Dakle, zapadni dio Europe nalazi se u umjerenoj zoni gdje je morska klima. To znači da ljeta nisu osobito vruća, a zime su velike hladnoće. U zemljama koje se nalaze u neposrednoj blizini mora, poput Belgije i Velike Britanije, voda se smrzava vrlo rijetko zbog prisutnosti mora. Zimi je, naime, temperatura mora više nego na kopnu. Ljeti je obrnuto.
Istočni dijelovi Europe su udaljeniji od mora, a klima je kontinentalna. Zato ljeti tamo nije vruće, no zimi je hladnije. Zimi se sjeverni dio Baltičkog mora smrzava.
U polarnoj zoni je mnogo manje topline. Zima ovdje traje više od šest mjeseci i ljeta nikada nisu vruća te se polarna mora ne uspijevaju nikada ugrijati. Čak i u ljetnim mjesecima Sjevernim morem plutaju ledene sante i ledenjaci.
Nama su ledenjaci prekrasni za promatranje i proučavanje, no za oceanske brodove oni predstavljaju veliku opasnost.
Jedna od najgorih pomorskih katastrofa dogodila u noći 14. travnja 1912. godine, kada je „Titanic” udario u ledenjak, pri čemu je poginulo 1.513 ljudi, a djelovalo je kao da se očešao o naizgled bezazlenu santu.
Ledena santa je odlomljen dio ledenjaka, a nastaje kada ledenjak, koji podsjeća na ledenu rijeku, krećeući se, stigne do mora. Kraj ledenjaka se lomi i nastaje plutajuća ledena santa.
Neke ledene sante pojavljuju se u fjordovima – uskim zaljevima s visokim strmim uvalama gdje se spajaju s oceanima. Rubovi nekih ledenih santi su razbijeni ili zaglađeni valovima. Ispod površine vode ostaje njihov veliki podvodni dio, koji se povremeno ispliva na površinu kao santa leda.
Veličina ledenih santi varira. Male, oko 5-10 metara u promjeru, mornari nazivaju „mala ledena santa”. No, češće se susreću ledene sante promjera većeg od 100 metara. Pojedine dostižu promjer preko 1000 metara.
Tjerane morskim strujama, sante mogu putovati po 10 – 12 km dnevno, a da se u potpunosti rastope treba im i nekoliko godina, što ovisi o njihovoj masi. Pojedine sante leda imaju promjer od 80 do 120 km i volumen 2 000 – 5 000 m³, tako da mogu plutati oceanima 6 do 12 godina, dok potpuno ne isčeznu.
Gustoća ledenih santi je oko 90% od gustoće vode, zato se na površini nalazi samo jedna devetina te ledene planine, a osam devetina je skriveno pod morem. Zato visina leda od 45 metara iznad površine vode u dubini skriva još 200 metara. Teško je zamisliti koliko leda sadrži takva planina. Uostalom, neki od njih teže 180 milijuna tona.
Budući da je najveći dio ledenog brijega pod vodom, na njegovo kretanje ne utječe vjetar, nego morske struje. Ledene sante postupno dolaze do toplijih geografskih širina, gdje se tope. Samo neke od njih dolaze do tople Golfske struje istočno od Newfoundlanda u Kanadi. Oni predstavljaju najveću opasnost za brodove. Upravo zbog toga, Obalna straža u SAD-u kontinuirano prati pojavu ledenjaka i upozorava brodove na lokacije na kojima se nalaze.
