Čak tri tisuće tona čelika krije podmorje pulske luke, nekad najveće vojne luke na Jadranu. Ima tu svega, od austrougarskih sekcija brodova iz brodogradilišta Uljanika, sitnih ostataka s potopljenih brodova poput legendarnog Viribus Unitisa, najvećeg vojnog broda u mornaričkoj floti Austro-Ugarske pa sve do ogromnih sidrenih vezova, olupina manjih ribarica, ali i smeća, pa čak i zaostalih mina i bombi. Prava je to riznica povijesti ovoga grada kojem je značaj vojne luke opadao nakon Prvog svjetskog rata i propasti Austro-Ugarske monarhije prije stotinu godina, piše Jutarnji list.
Sigurno mu na ruku nije išla i velika devastacija u bombardiranju nakon Drugog svjetskog rata čiji su krateri još itekako vidljivi u podmorju luke. Iz svih tih razdoblja pulska luka skriva povijesne činjenice, manje znane Puležanima, ali i ostatku javnosti. Ali prisjete se vrlo brzo svi te povijesti kada, primjerice, u luku doplovi veliki putnički kruzer pa iz nje ne može izaći.
– Bilo je to prije šest-sedam godina. U luku je uplovio jedan veliki kruzer i nije se usidrio u uvali Žunac, malo dalje u luci. Bacio je sidro i čekao povratak putnika. Međutim, kada je htio isploviti, došlo je do problema. Sidro mu je zapelo i nikako ga nisu mogli izvaditi. Brzo smo zvali ronioce i svu pomoć kako bismo pomogli u ovom slučaju. Naime, njihovo je sidro zapelo za veliki sidreni blok iz doba Austro-Ugarske i nikako ga nisu mogli otkačiti – priča nam Florian Veneruzzo iz pulske Lučke uprave. I to nije bio jedini takav slučaj.
Blokovi od 7 tona
Naime, riječ je o ogromnim blokovima od sedam-osam tona koji su široki i visoki po dva metra te su za morsko dno prikačeni s tri ogromna sidra poput lopata. Na vrhu imaju divovski lanac te su nekad s tim lancem bili prikačeni za velike metalne plutače po kojoj se moglo čak i šetati. Na njih bi se u to doba ratne slave Pule “kačili” vojni brodovi. Sada se za dno “kače” veliki putnički luksuzni kruzeri jer i nakon više od stotinu godina luka još nije “očišćena” od tih sidara.
Kaže da su svojedobno s nekoliko tvrtki razgovarali o čišćenju luke, a ta je tema bila aktualna posebno nakon što je sagrađena nova kanalizacija. – Naime, čišćenjem bi se odstranio smrdljivi mulj koji je negdje debeo i do 10 metara i nije opasan ni otrovan – kaže nam Veneruzzo, ali bi se i produbila luka, što bi bilo od značajne koristi za putnički promet. Međutim, to je iznimno skup pothvat, doznajemo, koji bi koštao više desetaka milijuna eura, tako da je zasad tak projekt stavljen sa strane, barem dok se ne pokrene projekt velikog putničkog terminala vrijednog oko milijardu kuna za čiju je gradnju zainteresiran investitor iz Venecije, Venezia Terminal Passeggeri.
– Ipak, javilo nam se nekoliko tvrtki koje su bile zainteresirane bez naknade izvaditi iz luke sve željezo, što bi nama bilo dobro došlo. Zauzvrat su tražili da oni to što izvade i preuzmu te si tako namire troškove. Ali tada se konzervatori s time nisu složili, nego su naložili da se svako sidro očisti i spremi. I tako je sve ostalo na tome jer je to veliki trošak vrijedan milijune eura. A za to bi trebao biti zaposlen cijeli tim ljudi i to se sigurno ne bi napravilo u mjesec dana, već u nekoliko godina. Uvijek postoji neka administrativna kočnica zašto se nešto ne može napraviti, a luka je poput cesta. Nikakvo romantično mjesto, nego mjesto za transport robe i ljudi – nastavlja Veneruzzo. Dodaje da je dosad iz luke izvađeno samo nekoliko takvih sidrišta koja su smetala drugim brodovima. Jedno se, primjerice, danas nalazi u luci Mandrač, a drugo u carinskoj zoni luke. Za druga se ne zna gdje su.
Za vađenje željeza iz luke svojedobno je bio zainteresiran ronilac Boris Rosanda, ali kaže da do toga nikad nije došlo jer mu je rečeno, kaže, da konzervatori to stopiraju.
– Jesmo, bili smo zainteresirani, a tada su nam rekli da konzervatori to ne daju da radimo, iako ne znam što se tamo ima štititi. Ima puno važnijih stvari na obali, poput Katarine ili lukobrana, koje bi trebali štititi – tvrdi nam Rosanda. Napominje da je sve sasječeno još u korijenu jer su najprije trebali odraditi snimanje samog dna da vide koliko je toga uopće na dnu ostalo.
– Da, znamo da su tu sidreni vezovi, ali i dalje ne znamo koliko ih je. Teško mi je reći koliko je toga na dnu, ne bih sada htio bacati neke brojke pa tako ne mogu dati ni procjenu te vrijednosti. Imali smo njihovu skicu, ali moramo znati da su poslije Prvog svjetskog rata tu bile i druge mornarice i dosta je toga izvađeno. Zato je bilo potrebno najprije snimiti dno – objašnjava Rosanda te dodaje da ni druge tvrtke koje su htjele napraviti isto kao i oni nisu bolje prošle. Zato se na kraju od svega odustalo, a sada se vezovi vade nesustavno, kako kome smetaju. Doduše, kako doznajemo, onaj u carinskoj zoni konzervatori nisu ni pogledali. Tamo stoji usred lučkog otpada čekajući bolje dane.
Brodovi u dva reda
A sidreni vezovi bili su postavljeni duž cijele luke. Kako kažu stare austrougarske skice, bilo ih je čak 71 raznih veličina. Svi su imali i plutače, koje su u međuvremenu završile u rezalištima. Bio je to dio velikog sustava vojne luke koja je nekad imala i obalna privezišta koja su kasnije zatrpana nasipavanjem, nakon Drugog svjetskog rata.
– Austrijanci su to projektirali bez greške – tvrdi Veneruzzo. A povjesničar Raul Marsetič, koji se posebno u svojem radu bavi i vojnom poviješću luke, kaže da je taj sustav nastao jer veliki vojni brodovi nisu mogli biti usidreni uz obalu pa je austrougarska mornarica uzduž pulskog zaljeva postavila veliko betonsko kamenje i plutače za najveće brodove flote.
– Ti su brodovi bili usidreni u dva reda po dužini, a najvažniji i najveći brodovi bili su najdublje u luci kako bi bili zaštićeni u slučaju napada. Zadnji brod flote bio je zapovjedni brod Viribus Unitis koji je bio usidren ispred Vargarole. Bio je dugačak 100 metara, a na kraju mu ni to što je bio zaštićen nije pomoglo jer je bio potopljen upravo u luci. Uglavnom, brodovi su bili privezani uz plutače, a blokovi su bili postavljeni na dno, dakle na dubinu od 25 do 30 metara – priča nam Marsetič, inače znanstvenik u rovinjskom Centru za povijesna istraživanja.
Povijesne skice i ostaci sidrišta kažu da su veliki brodovi bili usidreni u vanjskom dijelu zaljeva od Vargarole pa do lukobrana koji je bio granica vojne luke.
– Taj lukobran sagrađen je početkom 20. stoljeća i nikada nije dovršen, dok je sidreni sustav postavljen kroz niz godina isto u tom periodu. Ali upravo taj lukobran stvorio je tada najveću ratnu luku Austro-Ugarske – tvrdi nam Marsetič.
Zanimljivo da se konzervatori dosad, usprkos tome što nisu dozvolili vađenje sidrenih vezova, time nisu bavili. Više ih je zanimalo mjesto gdje je Viribus Unitis, najveći brod vojne flote koji je potopljen 1. studenoga 1918. godine. Riječ je o prvom austrougarskom dreadnought bojnom brodu klase Tegetthoff koji je izgrađen u brodogradilištu Stabilimento Tecnico Triestino u Trstu. On je nakon završetka rata, kao i sve brodovlje austrougarske ratne mornarice, prešao u hrvatske ruke, a čim se na njemu zavijorila hrvatska zastava, potopljen je u akciji Prepad na Pulu. Potopili su ga talijanski vojni diverzanti koji su nakon povratka u svoju domovinu poslije ovog pothvata odlikovani i proglašeni narodnim herojima.
Potonuće Viribus Unitisa, čiji naziv u prijevodu znači Zajedničkim snagama, što je bio moto tadašnjeg vladara Franza Josefa I., i dandanas, stotinu godina poslije, intrigira povjesničare. Tvrdi se da je tada na brodu bilo oko 900 mornara, a da ih je 400 poginulo. Marsetič smatra da to nije istina.
– U svim se spisima govori da je poginulo između 300 i 400 mornara, ali to ne stoji jer su imali vremena napustiti brod. Naime, kada su talijanski diverzanti stavili minu uz trup broda obavijetili su posadu da je brod miniran i da će brzo eksplodirati. Kapetan je tada zapovijedio evakuaciju 900 mornara, članova posade. Imali su vremena skloniti se. Dakle, kada je eksplodirala mina, velik dio njih otišao je s broda. Na mornaričkom groblju u Puli u registrima ukopa stoji da je ovdje pokopan 31 član tog broda, koji su isplivali na obalu kroz mjesec dana. Neka je još toliko ljudi ostalo na brodu, dolazimo do brojke od najviše 100 poginulih mornara – zaključuje Marsetič.
Sidreni sustav
– Nismo se dosad bavili sidrenim sustavom, nego smo samo pokušali pronaći ostatke Viribus Unitisa koji je za vrijeme Italije izvađen iz pulske luke – tvrdi podvodni arheolog Kruno Zubčić. Istraživanja su se provodila u više navrata i nastavit će se, naglašava da nema puno ostataka, ali ono što su pronašli je dragocjeno.
– Danas u Puli nemate opipljivu materijalnu ostavštinu s tog broda. Njegovo sidro i dio prove završili su u muzeju u Veneciji. Postojala je želja da se taj brod u cijelosti izvadi nekoliko mjeseci nakon što je potopljen, ali se odustalo od toga pa su ga minirali i vadili u dijelovima. To je trajalo više od 20 godina, a može se naći i podatak da su se građani Pule 1924. žalili na to miniranje jer su im pucala stakla na prozorima. Isto tako od brončanih ostataka te oklopnjače 1930. godine u arsenalskoj je ljevaonici izliveno Mussolinijevo poprsje, rad pulskog kipara Romea Endriga koje mu je predano kasnije u Rimu – tvrdi nam podvodni arheolog, koji je na morskom dnu od Viribus Unitisa pronašao samo sitnice – četiri vrste keramičkih pločica, ostaci WC školjke, brave s nekog ormara, jedan potplat cipele, staklo od nivokaza.
– Tijekom mojih istraživanja nađen je mali dio toga jer je, naravno, većina izvađena, ali još ima tog sitnog materijala koji je vrlo zanimljiv. Stoga će se istraživanja o ovoj vojnoj grdosiji nastaviti, a na prigodan će se način i zabilježiti 100. godišnjica njegova potonuća – zaključuje Kruno Zubčić, arheolog Hrvatskog restauratorskog zavoda.
