Urednik informativne emisije tipa ‘Dogodilo se na današnji dan’ će, vjerojatno, na 277. dan u godini po gregorijanskom kalendaru, 88 dana do kraja godine, podsjetiti slušatelje da je tog dana 1668. godine umro veliki nizozemski slikar Rembrandt, da je 1957. godine SSSR lansirao ‘Sputnik 1’, prvi umjetni satelit u Zemaljskoj orbiti, da je 1958. godine u Francuskoj proglašena Peta republika, da je 1965. godine papa Pavao VI, kao prvi papa, posjetio SAD i sa govornice UN u New Yorku uputio apel svijetu za uspostavljanje trajnog mira, da je 1970. godine umrla američka rock pjevačica Janis Joplin, da je 1977. godine taj dan proglašen Svjetskim danom zaštite životinja.
Za pretpostaviti je i da će reći i kako je 1947. godine umro Max Planck, njemački fizičar koji se smatra osnivačem kvantne teorije za koju je dobio Nobelovu nagradu za fiziku 1918. godine, ali, posve sigurno, neće spomenuti kako je upravo tog dana i te godine, dakle, 4. listopada 1947. godine Rješenjem Vlade FNRJ IV br. 3458/2 osnovano poduzeće Luka i javna skladišta Dubrovnik, a što se uzima kao datum rođenja današnje ‘Luka Dubrovnik’ d.d. s adresom Obala pape Ivana Pavla II broj 1 u Dubrovniku. Stoga je naša obveza da to kažemo i da na to podsjetimo!
Poznato je da je luka u Gružu postojala još u 10. stoljeću, u 16. stoljeću je ovdje bilo brodogradilište, 1832. godine je zaživio pomorski lazaret, 1918. godine je bila jedina jugoslavenska luka sa željezničkom vezom s unutrašnjošću. Podsjetimo i da je prvi štrajk u Dubrovniku organiziran u rujnu 1934. godine od strane lučkih radnika koji su tražili potpisivanje kolektivnog ugovora jer su uvjeti rada bili nepodnošljivi (radilo se i po trideset sati bez prekida, mehanizacija i oprema je bila izrazito loša, a često su bila zapošljavana i djeca od 14 godina).
Atmosferu života i rada nekadašnjih lučkih radnika u Gružu dojmljivo opisuje novinar Gojko Berić u svojoj prvoj knjizi proze ‘Smrt u ljetnom Dubrovniku’:
‘Onih gladnih godina prije rata došla ti vamo čitava sila nas Hercegovaca… Gačana, Bilećana, ovijeh iz Popova polja. Nije bilo dizalica u luci… Jok! Namjesto dizalica bila su naša leđa. Iz Nikšića je stigao boksit, iz Raše je brodovima stizao ćumur, iz Bosne, prugom, drvo. Ćumur smo istovarivali za firmu ‘Kuničić and Damić’, a dasku za ‘Našićku’, tako se ta firma zvala. Znalo je odjednom stići po stotinu vaguna rude i jelove daske. I sve to prebacuj preko leđa na parabrod. Na leđa, pa na treći vagun. Na treći vagun, to ti je, zemljače, na treći sprat na parabrodu.
Puhalo, padalo, ja l’ žeglo… sve je to za nas rabotnike bilo isto. Valjalo je to, zemljače, izdurati. Spavali smo po lagerima daske u luci, lager ti se zove lenj, a samo neki među nama mogli su plaćati konak u Radničkom domu. Onaj ko bi se jednom u tri mjeseca zaputio kući u selo da vidi svoje stare, moro bi obić još pola sela da isporuči pozdrave ostalih.
Kad je prošla ona najveća ekonomska kriza što je bila zafatila svijet, počeli smo se i mi snalaziti… Većina nas je zaradila penziju u luci. Otišlo ih je dosta u invalidsku, ali u pravu penziju, koliko znamo, nije otišao nijedan. Petorica ljudi iz Ključa kod Gacka što su ovđe radila, svi su pomrli prije nego su dočekali penziju. Svi bolujemo od nakvije upala, od bubrega, zglobovi i kosti nas bole. Rećemo, vruć i oznojen čovjek pa se nalije vode… Ili, ufati ga propuh… i ode, gotovo mu sijelo! Ili te znojavog ufati kiša… i gotov si. Mi smo luci odužili svoje, u njoj smo drndali do kraja.’
Nakon ukidanja željezničkog prometa na liniji Dubrovnik – Čapljina 1. lipnja 1976. godine, poduzeće je bilo prisiljeno promjeniti poslovnu politiku i investirati značajna sredstva u gradnju 274 metra operativnih obala dubine 10-12,5 metara, obalu s malim gazom za privez barki, rekonstruirati obalu Petka za trajektni vez u čijem je sastavu bilo i 5.000 metara četvornih parikirališta za prihvat vozila koja su ukrcavana na trajekte, asfaltirati 22.000 metara četvornih obalnih površina za prihvat putnika, vozila i autobusa vezanih za međunarodni putnički promet u kružnim putovanjima, izgraditi suvremeni putnički terminal sa svim potrebnim servisima za prihvat putnika u međunarodnom putničkom prometu sa 1.500 metara četvornih korisne površine, adaptirati prostor za prihvat jahta u predjelu parka Gruž, podignuti nova zatvorena skladišta čvrste građe na površini od 7.500 mematar četvornih, adaptirati obalu u Batahovini za prekrcaj i manipuliranje cementom, podignuti silose kapaciteta 3.200 metara četvornih. Trebalo je izgraditi specijalizirano rashladno skladište kapaciteta 3.000 metara četvornih za smještaj južnog voća, razne smrznute robe i ostalih lakopokvarljivih prehrambenih proizvoda jer je hladnjača omogućavala tehnološki proces dozrijevanja voća i povrća i bila tada od vitalne važnosti. Instalirane su nove dizalice i mostovi, kupljena motorna vozila za otpremu tereta i interni promet…Jednom riječju, investicije – ‘boli glava’, pa nije čudo da većina nas koji radimo u ‘Luci’ blizu četrdeset godina jako dobro pamti to vrijeme velikih kreditnih zaduživanja poduzeća na uštrb plaća i standarda naših obitelji, a kao neizbježan zalog za perspektivniju budućnost.
Još su nam svježa i sjećanja na spaljenu luku tijekom Domovinskog rata kada smo pretrpjeli milijunske materijalne štete, kad su naši radnici masovno sudjelovali u obrani grada, a oni s radnom obvezom osiguravali prijevoz žena i djece na slobodan teritorij i prihvat i manipulaciju humanitarne pomoći za cijeli grad. U pepelu spaljene luke je bio i dio naših života, spoznaja je bila je prebolna i dok se vijest širila od Dubrovnika do Istre, suze, očaj i nevjerica su preplavili lučke radnike i članove njihovih obitelji, kao i sve one koji su na bilo koji način bili vezani uz luku i lučko poslovanje. Hoće li luka ikada više prodisati punim plućima? Hoće li se u njoj moći raditi? Hoće li se od nje moći živjeti?
Agoniju je upotpunila krađa građevinskog zemljišta naše Stambene zadruge, slijedilo je deset neisplaćenih plaća, brojni tehnološki viškovi krajem devedesetih, sramotna pretvorba koja je totalno obezvrijedila rad i prava lučkih radnika, te formirnje dioničkog društva 2002. godine.
Luka u Gružu posljednjih desetak godina stalno ruši rekorde u broju ticanja brodova, broju putnika i prometu automobila u domaćem i međunarodnom prometu, zaživio je ‘home-port’… Društvo bilježi zavidne pokazatelje poslovanja u godišnjim financijskim izvještajima, potpisani su koncesijski ugovori s lučkim upravama, na nekorektan način izgubljen natječaj za gradnju Marine u Gružu, iščekuje se epilog oko gradnje terminala, a pred nama su zahtjevna investicijska ulaganja.
Iskustvo nas uči da su gotovo svi prigodni govori i tekstovi protkani dozom nostalgije, dozom patetike i kritike, ali i završnim optimizmom.
Stoga, vedra raspoloženja upućujemo najljepše čestitke povodom sedamdesetog rođendana ovom poduzeću koje je uvijek imalo posebnu ulogu u životu našeg grada i države, poduzeću u kojemu su cjelokupan radni vijek ostvarili naši očevi, braća, rođaci, a u kojemu većina nas radi preko trideset godina. Zahvalnost svim bivšim radnicima ‘Luke Dubrovnik’ i njihovim obiteljima kao i svim prijateljima Luke koji nam pružaju trajnu podršku. Iskreno vjerujemo i nadamo se da budućnost Luke nije upitna i da će sadašnji pozitivni poslovni trendovi postati trajna konstanta lučkog poslovanja. Želimo da Društvo njeguje slavne lučke tradicije – rad i radničku pravednost, te da pri zapošljavanju širom otvori vrata i pruža podjednake šanse svoj zainteresiranoj i kompententnoj radničkoj djeci ovoga grada i njegove okolice. Političku podobnost kao presudan kriterij za zapošljavanje valja trajno brisati iz lučkog rječnika jer je nespojiva s duhom luke, jer je karakterno antilučka.
Nama starijima, pak, za kraj, dozvolite da se malo pravimo važni pred svojim unucima i nećacima činjenicom što radimo u luci iz prostog razloga jer nam privilegij svakodnevnog ‘druženje’ s veličanstvenim kruzerima strašno diže rejting u njihovim očima i često ima veću težinu i od poklonjena kinder-jaja ili sladoleda, a taj se neopisiv osjećaj sreće ničim ne može platiti!
Pozdrav iz Gruža.
Udruga malih dioničara ‘Luka Dubrovnik’ d.d. Dubrovnik
