Uz dida „starog morskog vuka“ koji mu je otkrio čari pomorstva, 42-godišnji Solinjanin Neno Vrgoč je od malih nogu vikao da će ići na more. Pun optimizma, volje i entuzijazma cijeli je život imao ideje koje je želio realizirati, a jedna od njih upravo se malo pomalo ostvaruje. Naime, za dvije i pol godine u poslovnoj zoni Čaporice u Trilju Neno Vrgoč niknut će najveći trening centar za obuku pomoraca u ovom dijelu Europe „Navis Training Cenar – NTC“. Na pitanje kako je upio u svom poslu jednostavno odgovara: „Ja sam samo jedan upravitelj stroja koji zna i voli svoj posal.“
Opišite nam početak vaše karijere i kako ste krenuli u offshore?
Asistenturu sam 1997. odradija na Talijanima, kompanija Morfini Navi. Prvi put doša na tanker i ima sam vatreno krštenje – požar! Bilo je to na crude carrieru od 99.000 tona. Gorili smo između Malte (Sitit će me sada Tomo Vlaj). Poslije sam preša radit na norveške tankere, a onda sam 2002. godine krenija u offshore. To je bio početak, nije bilo ni Interneta kako treba, sjeo sam u avion i odletija u Aberdeen. iša tražit posa i dobija ga. Sjećam se kad sam sletija, … to nije bio naš svit, sve sivo, crno, pada kiša, jednom riječju katastrofa. Bilo je skroz drugačije nego kad sam plovija na Mediteranu, Saudijskoj Arabiji, Libiji, Siriji, svugdi i sad dođeš gori u to sivilo.
A zašto offshore? Par prijatelja koji su sa mnom bili navigavali prešli su u taj sektor. U počecima offshorea plaća je bila manja, ali svidila mi se dužina ugovora. U to ste vrime na tankerima trebali biti minimum 6 +/-1, ali nikad nije bilo tako, uvik je bilo sedam ili osam mjeseci. Kad se krenilo s offshoreom onda je u početku bilo 2/2 mjeseca, no Pariškom konvencijom je prominjeno na 28/28 dana. U principu ste 28 na moru, 26 doma. Nije bilo daleko, bija sam u Europi i polako sam krenija. Gore nema niti zime niti lita, uvik je isto, osim što je zima još gora. Radili samo u Sjevernom moru 220 milja sjeveroistočno od Aberbeena, ne sjećam se kako se zvao blok. Što se tiče Sjevernog mora, gore san upozna raznorazne ljude, većinom su to bili Škoti, ribari koji su kasnije povučeni za boljom zaradom te Englezi i Poljaci. Hrvata je bilo, ali vrlo malo.
Koja je bila vaša pozicija u offshoreu?
Prvo sam dobija ugovor za trećega (sada je to četvrti, više mazač), a onda su ljudi vidjeli da nešto znam i stavili me za drugoga makine. Zbog svega toga šta sam radija, a moram reći da sam bija fanatik, zvali su me na razgovor i dali mi da rješavam nekakve testove. Riješija sam to bez problema, a oni su bili zapanjeni, fascinirani. Tako sam postao upravitelj stroja na toj ruzinavoj maloj „kantici“ od 45 metara. Nisu to bili jaki motori – u totalu 2500 kW, ali ja sam upravitelj stroja i time sam se ponosija jer sam bija jedan od najmlađih. Hrvata u to vrime nije bilo, došli su tek kasnije. To mi je bila glavna odskočna platforma za dalje.
Nakon Sjevernog mora ponuđen vam je posao u Singapuru. Što vas je tamo dočekalo i kada su se razvile prve ideje o vlastitoj tvrtki?
Radija sam jedno vrime u škveru u Norveškoj za jednu offshore kompaniju i inspektor iz DNV-a je reka da ima neka saznanja da se traži osoba za rad u Singapuru i jesam li možda zainteresiran. Rekao sam da ću razmisliti i ako su ugovori kao i trenutni rado ću prihvatiti. Dođem 2010. godine u Singapur na novogradnju i vidim di sam doša. Novogradnja, a ono raspad sistema. Bio je to Special purpose cjevopolagač ili ti ga Pipe Layer u kombinaciji sa construction. Tada su se već u mojoj glavi rodile ideje u osnivanju svoje firme. Kad sam vidio kako ljudi rade, kako prolaze kroz obuku sam sebi sam reka: „Ne bi bilo loše to napraviti kod nas u Hrvatskoj“. Ideja se rodila i ranije nakon povratka kući iz Sjevernog mora. Vratim se doma, ma nisam bija niti jedan dan, kad mi zvoni telefon. Javljaju mi da mi je istekao certifikat i da prvim letom odem u Aberdeen. Tako sam u Aberdeenu bija oko dvadeset dana kako bi riješija sve šta je firma tražila – BOSIET, HUET, DP maintenance i još mnoge druge interne brevete koje su klijenti tražili. Tada se to nije moglo riješiti u Hrvatskoj, tek kasnije su se otvorile neke tvrtke. Onda sam već imao vizije u svojoj glavi i počeo intenzivno razmišljati o tome.
U svom ste se poslu susretali s raznim problemima. Gdje je bilo najteže i najzahtjevnije?
U Australiji sam radija na najzahtjevnijem projektu na svijetu po pitanju eksploatacije plina i s najnovijom tehnologijom. Bio je to Gorgon Project na Barrow Islandu, a radilo se za Chevron. Bilo izuzetno teško raditi jer sam po prvi put radija na tako zahtjevnom projektu, a australski zakoni su jako striktni i rigorozni. Prije nego brod/unit dolazi raditi u australske vode, mora proći razne procedure. Pomorci koji su tamo plovili jako dobro znaju koje se sve torture moraju proći. Na primjer morski sustav hlađenja mora biti totalno ispran sa posebnim kemikalijama, balastni tankovi par puta ispražnjeni, par puta napunjeni. Taj projekt je trajao tri godine, no bilo je to zanimljivo iskustvo u tehnički zahtjevnoj sredini, a i zbog samog okoliša. To je kao naši Kornati, nacionalni park kategorije A. Nije se smjela ni jedna kap vode ispustiti, govnara je morala raditi savršeno, a na jedinici je bilo 280 ljudi i trebalo je upraviti s time. Iz Australije sam prešao u Kinu i bio šef novogradnji u kineskom brodogradilištu u Yantai gdje su se gradile i grade dan danas jack-up platforme JU 2000, Gas Plants i semi-subs.
Kada je osnovana vaša tvrtka „Posada d.o.o.“ i čime se bavi?
„Posada“ je osnovana 1995., a počela s radom 1998. godine. Čovjek navigaje, navigaje i očekuje se da nešto napravi kad se vrati doma. Ja sam sve što sam zaradija uložio u ovo. Tija sam se bavit s brodovima jer ih obožavam i more obožavam. More mi je dalo sve. I onda sam osnovao tvrtku za jahte, jedinu na ovom području Mediterana u MYBA-i, najvećem svjetskom udruženju za jahte i licenciranu za charter. To je bija jako dug put, i ona mi je trebala biti za penziju.
Jedan moj prijatelj mi je reka: „Ma koga za Gospu tebi ovo triba?! Ti si lud. Dobro zaradiš i šta će ti to“. Nisam čovik koji može stat sklopljenih ruku i ležat na plaži, nisam takav tip. Ako stanem radit ja ću umrit, takav sam. Stalo mi je do pomoraca da se nešto napravi, da se napravi projekt poput ovog trening centra. Zašto bi naši pomorci bili ispod drugih pomoraca? Znate i sami koliko mi doprinosimo našoj državi.
Radili ste s mnogim nacijama, Škotima, Englezima, Amerikancima, Kanađanima i drugima i bili ste im nadređeni. Postoje li neke predrasude prema Hrvatima?
Predrasude prema Hrvatima postoje, jako velike. Još nas gledaju kao građane drugog reda i znam se da našim mladima, a i stariji će pomorci to potvrditi, nije se lako dokazat. Uvik se morate dokazat dva puta više nego neki Europljani. Oni, normalno, dobivaju i više šansi jer nas se gleda sve kroz lupu, a njih ne. Čast izuzetcima. Nažalost, to je tako.
Kako je po pitanju edukacije?
Vrlo slično, postoje kompanije koje će radije prihvatiti engleske brevete nego naše hrvatske. Zašto je to tako? Vi kad dođete u velike trening centre u Aberdeenu imate osjećaj da ste došli u pravi trening centar, čovjek ostane fasciniran. Kad sam ja bio tamo to su bile deboto barake. Dobio sam upalu pluća kad sam bija gore. Kasnije kad čovjek prođe kroz taj trening, on može reći da je nešto naučio. On je danas, sutra spreman suočiti se s određenim opasnostima na moru, postupiti pravilno.
Želite li ići u Sjeverno more, postoje standardi za Sjeverno more, odnosno za Norvešku koji se trenutno mogu polagat u Aberdeenu, Norveškoj i samo, koliko ja znam, u dvije institucije u Nizozemskoj, i nigdje drugdje. Ono što je jako bitno je da čovjek nešto nauči nakon prolaska edukacije u takvom centru. Kad prođeš kroz njega nema teorije da nešto ne ostane u glavi. A to je ono što Hrvatska nema. Smatram da za ove brevete koje imamo, ne govorimo o offshoreu, nego i o STCW-u, treba proći prave treninge koje sam proša i ja. Prave treninge koji su odobreni od strane MCA, a to ne dobiva svatko.
Zbog čega ste Centar za obuku pomoraca htjeli otvoriti baš u Hrvatskoj?
Zašto Hrvatska? Zato šta je volim! Zašto je ne vratit među top, odnosno, tamo di nam je misto? Mi smo sad ograničeni. Kad idete tražit posao u neku kompaniju ako nemate prave brevete nećete dobit posao, a zašto naša jedna institucija ne bi bila prepoznata od strane internacionalnih kompanija. Zašto ne bi naši mladi pomorci dobili radna mista, ljudi sa srednjom školom koji sebi ne mogu priuštiti fakultete. Oni će nešto zaraditi pa će se kasnije vratiti i završiti fakultete. Zašto tim mladim ljudima ne dati šansu? Ovdje će biti prenošenje znanja kao takvo.
U ovaj projekt će u startu trebati uložiti 25 milijuna eura, a nabava simulatora zasigurno iziskuje još mnogo više. Koji je cilj investicije i kako ste pridobili partnere?
Cilj investicije je izgraditi trening centar s inovativnim know-how rješenjima, objektima i opremom i opremom za Safety at work, Fire fighting, Offshore, STCW i Medical emergency. Kada sam iznio svoje planove ljudi su me najprije gledali kroz lupu jer tko sam ja i što sam da napravim takav centar i zašto baš ovdje? Imam partnera u Ircima koji podupiru ovaj projekt u svakom smislu, odnosno u konzaltingu. Oni su međunarodno prepoznata institucija i bez čije pomoći za financiranje za ovakav projekt ne bi bilo moguće dobiti. Ima i drugih, ali oni su najbitniji u tome svemu.
Mi se nikad nećemo moći usporediti s Aberdeenom, to je svjetski centar offshore industrije, odnosno pomorstva. Isto tako i s Engleskom. Kako sam ih uvjerija? Ja sam najprije dogovorija cili posa s jednom škotskom firmom koja je bila zainteresirana za suradnju jer sam i ja prošao kroz njihov trening centar. Rekao sam da imam u planu nešto slično napraviti u Hrvatskoj. Najprije su pristali, no onda su razmislili i vjerojatno pomislili da sam im ja konkurencija i zatvorili mi vrata. Nisu htjeli raditi sa mnom i poželjeli mi sreću u ostvarenju projekta.
Izađem iz njihove ispostave u Aberdenu, gdje mi prijatelj radi i koji je sa mnom radio u Sjevernom moru, vani hladno, a ja se znojim jer mi se srušija svit. Totalno me ubilo, uzmem duvan iako sam prestao pušiti. Dođe neki čovik do mene u trlišu (tuti) i traži me duvan. Nisam vidija što mu piše na leđima, samo je oznaka nekakve firme. Pričamo tako i, inače bio je serviser za HUET, i kaže kako ima jedna kompanija u Irskoj koja je za većinu centara napravila simulatore i da ne bi bilo zgorega da ih kontaktiram. Nije to bila koincidencija, ništa nije slučajno u životu. Čovjek mi je dao ime tvrtke i ja im, dok sam još bio gore, posla email. Nisu me odmah mogli primiti i vraćam se kući. Nakon toga ponovno odlazim gore s prijateljem i kolegom Alenom Grabnerom. I tu je bilo predrasuda, no kad smo duboko ušli u offshore industriju vidjeli su da imaju posla s ljudima koji nešto znaju o tome. Provjerili su sve i rekli su da su spremni za suradnju, da imaju svoje komercijalne uvjete, no da oni ne rade sami nego iza njih stoji Pomorski fakultet. Meni je to izuzetno odgovaralo da su institucije i stručni ljudi iza svega toga i da ih podupiru. Dio tog pomorskog fakulteta je i SEFtec. Tako smo krenuli, dogodio se klik i pristali su doći u Hrvatsku.
Izgubija sam godinu i četiri miseca zbog nepotpunih informacija oko procedura koje su općine tražile, ali tija sam Hrvatsku, tija sam ovo napraviti doma. Nudile su mi se druge države koje su to htjele napraviti, ali ima sam svoju viziju da to bude u Hrvatskoj.
Što će sve biti izgrađeno u Trening centru za pomorstvo i nautiku u Čaporicama?
Postoje dva dijela projekta, jedan dio je u Čaporicama, a drugi dio je na moru u blizini Splita gdje će biti Free fall, Fast Rescue Craft, gdje će biti moguće osposobiti ljude koji će danas, sutra raditi u offshore industriji i trgovačkoj floti, a bit će i klasično lansiranje lifeboata pod pritiskom. Zemlja je kupljena – 25.000 kvadratnih metara u Gospodarskoj zoni u Čaporicama, ugovor je potpisan, a vlasnik zemlje je moja tvrtka „Posada d.o.o.“. Projekt će se sastojati od dvije zgrade. Svaka zgrada će imati 2.500 kvadrata, imat će parking, kantinu (vidija san šta je jedan pomorac napisa na portalu Pomorac.net i nasmija se), a gradit će se i hotel. Te dvije zgrade će biti podijeljene u dva dijela. Jedan će bit OPITO zgrada koja će imati bazen, HUET tečaj s modularnom helikopterskom glavom, helipad i uvježbavat će se gašenje požara. Druga zgrada će biti akademska u kojoj će se održavati tečajevi i u njoj će biti smješteni simulatori.
Nakon dobivanja licence u centru će biti zaposleni stručni ljudi koji će provoditi edukaciju pomoraca. Koliko će trajati njihovo osposobljavanje i koliko će biti zaposlenih?
Još nismo dobili licencu, ali za dobiti OPITO licencu nije lako, isto i za STCW i MCA. Tek nakon što sve bude izgrađeno i gotovo ljudi će biti poslani na fakultet u Irsku gdje će se educirati i dobiti status OPITO/STCW approved instruktora i tek onda se ide dalje. Njihova edukacija će trajati od nekoliko mjeseci do godine dana, ovisno o njihovoj sposobnosti. Dio njih je već obučen, ali ne svi. Prva zgrada s „maintenanceom“ bi trebala imati do 35 ljudi koji će tu naći stalno radno mjesto, ali ta brojka će rasti svake godine. Ovo je tek početak, kasnije će trebati još ljudi i svatko će dobiti šansu.
U offshore sektoru je već neko duže vrijeme kriza. Vjerujete da će ona s vremenom jenjati ili mislite da bi se svijet mogao okrenuti nekim drugim izvorima obnovljive energije?
Ja sam čovjek koji radi i zarađuje u offshoreu, ali da očekujem da će se cijena nafte oporaviti te da će doći na onu istu vrijednost koja je bila prije krize, teško. Ipak, držim da će cijena porasti u 2018., udariti svoj maksimum i stabilizirati se. Uvjeren sam da hoće, a taman tada će sve biti gotovo što se tiče ovog trening centra. „Bogu skrivija nisam ništa, u njega se nisam maša stinama“ kako se kaže kod nas, ali sve se poklopilo, taman kako treba biti.
Znamo da postoji OPITO training centar u Italiji, no od njega je daleko priznatiji onaj u Aberdeenu. Koliko će Trening centar u Čaporicama biti konkurentan?
Maksimalno. Trening centar u npr Italiji pruža samo BOSIET i HUET, a naš trening centar će biti kompletan trening centar i imat će sve na jednom mistu jer ovo još nitko nije napravija po pravilima.
Koji će se sve breveti moći dobiti u trening centru u Čaporicama?
Većina njih od OPITA, STCW 2011., a tko će se sve moći educirati to ćete vidjeti kad sve bude gotovo i vjerujem da ćete biti impresionirani. U centru će biti kompletna obuka za pomorce na trgovačkoj floti i offshoreu. Postojat će poligon gdje će ljudi moći raditi u pravim uvjetima. Želim da pomorac pomiriše dim, da zna kad ide polagati za smoke divera, što je to smoke diver, što je to support smoke diver, koja je njegova dužnost i što mora raditi. Isto tako mora znati tko je i sto je HLO (helicopter landing officer), da ne nabrajam sada dalje i koje su njihove dužnosti.
Trošak puta, smještaj i sam trening u Aberdeenu iziskuju popriličnu svotu novaca. Kolika će cijena tečaja biti u Hrvatskoj?
Što se tiče samih cijena tečajeva kod nas će biti prihvatljivije samim time što je pomorac doma. Trošak goriva za prijevoz do centra pomorcu u Hrvatskoj će platiti kompanija, pogotovo za dobivanje breveta za offshore. Ili će pak tečaj platiti sami pomorci, a novac će im se refundirati kasnije. A da ne govorimo o izgubljenom vremenu kad ste razdvojeni od obitelji. Smatram da je vrijeme koje pomorac provodi sa svojom obitelji neprocjenjivo. Cijene će definitivno biti prihvatljivije nego što su sada.
Nakon završenog tečaja u trening centru da li će mladi pomorac imati više šanse za pronalaženje posla?
Naravno, baš sam nedavno razgovarao s jednom tankerskom kompanijom koja želi mladi kadar. Taj mladi kadar kompanija želi testirati o svom trošku, a ne da mladi pomorac mora plaćati, a onda tko zna šta će biti. Znači kompanija ga želi, platit će za njega, proći će obuku, testirat će ga i na kraju vidjeti koga će uzeti, no uloženo je u njega i ako ima volje za radom i napretkom vrata su mu otvorena za dalje. Već se dosta kompanija javilo za obuku mladih ljudi i to ne samo tankerske nego i druge kompanije. Nemam sumnje u budućnost hrvatskog pomorstva. Naši ljudi su jako sposobni, kad hoće i kada su plaćeni kako treba, a onda i cijenjeni. Cilj NTC trening centra nije pljačkanje pomoraca!!!!! Izbubani i izvarani sa svih strana naši pomorci ne viruju više nikome i neće bit lako vratit njihovo povjerenje.
Na temelju poznavanja tržišta možete li pretpostaviti koliko bi polaznika moglo biti u prvoj godini kad se otvori centar?
Neka ih bude 2.000 ja sam zadovoljan. Bit će i stranaca i to ne malo koji su zainteresirani. Prije svega se moramo se dokazati na tržištu. Kad trening centar bude izgrađen, certificiran prema svim standardima OPITO, STCW, MCA i napravljeni testovi na simulatorima, educirat ćemo ljude. Nakon što prođe određeno vrijeme i dobijemo određene povratne informacije od samih pomoraca, kompanija koje su poslale svoje ljude, i nakon što oni budu zadovoljni tek onda će se pokazati snaga tog trening centra, odnosno njegovih mogućnosti. Neka djela govore za sebe, a ne riječi.
Znači li otvaranje OPITO centra porast broja hrvatskih pomoraca na offshore brodovima?
Za krenuti raditi na platformu vama trebaju osnovne komunikacijske sposobnosti, fizička spremnost i volja. I, naravno, da prije svega vam netko mora dati mogućnost da se zaposlite. U centru će se stvarati novi ljudi za offshore industriju, roustabout, roughneck, driller i slično. Osoba koja prođe NOV drilling hill simulator i drill floor 5000 i općenito kroz ovaj trening centar, ona će znati danas, sutra kad dođe na rig točno šta je šta i za što koja komponenta služi, za što se upotrebljava, zašto neki ventil otvoriti ili ne otvoriti. Krenut će se od obuke najniže posade pa do asistent drillera, no svatko će se opredijeliti za ono što mu najbolje odgovara, za što ima afiniteta.
Smatram da se otvaranjem ovakvog trening centra nama pomorcima otvaraju vrata pojedinih kompanija u svijetu gdje su nam vrata trenutno zatvorena.
Što biste poručili mladim pomorcima koji tek kreću „tući“ more?
Fali strojara, nemojte svi na kuvertu! Svake godine ima sve manje strojara jer nitko neće šporkat ruke, to mi je potvrdio i dekan Strojarskog fakulteta u Hrvatskoj te fakultet u Irskoj. Nije lako ni na kuverti, ovisno na kojem ste tipu broda, no to je težak posao, ne podcjenjujem nikoga, ali činjenica je da je sve manje i manje strojara a lakše nađu posal. Smatram da bi im to bio jako dobar guideline da krenu naprijed.
Na svom putu do ostvarenja ideje o osnivanju Trening centra podržali su vas broji ljudi i institucije. Imate li nekoga koga biste posebno izdvojili?
Gdjegod sam radio od Singapura, do Malezije, Australije sa svima sam ostao u odličnim odnosima također i s vlasnikom tvrtke Solstad Offshore. Imao sam njegovu podršku te ljudi oko njega i potporu DNV inspektora koji su radili neko vrijeme u Singapuru i u meni prepoznali kapacitet i preporučivali su me gdjegod su mogli jer moj rad je govorija za sebe.
Posebno bih se zahvalio gradonačelniku Trilja, gospodinu Ivanu Šipiću, Ivani Ninčević, predsjednici Poduzetničkog centra Solin čiji tim radi projektnu dokumentaciju, priki Alenu, Kapetaniji Split, svim pomorcima od kojih sam dobija mailova i mailova potpore, Pomorskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, Pomorskom odjelu Sveučilišta u Zadru koji me podupiru u ovom projektu.
Što mislite o portalu Pomorac.net?
Lipo misto. Toliko puta bi kad bi završija sa smjenom doša i bacija pogled, dok sam još imao snage. Fantastično misto gdje naši, pogotovo mladi, pomorci mogu komunicirati s ljudima koji imaju jako veliko iskustvo i koji im mogu dati savjet, ne samo po pitanju breveta, njihovog polaganja nego i nalaženja posla.
