Presuda sutkinje Maje Šupe s Općinskog suda u Šibeniku kojom je nepravomoćno oslobođen Tomislav Horvatinčić ogorčila je onaj dio javnosti koji nimalo ne vjeruje hrvatskom pravosuđu. Osim toga, šibenska “sinkopa-presuda” skinula je prašinu s pomorske nesreće iz 1999. godine i izazvala burnu reakciju čovjeka koji je za nju proglašen krivim i osuđen na zatvorsku kaznu, a sada je uvjeren da hrvatsko pravosuđe nema ni približno ujednačenu praksu.
– Ljut sam, ogorčen. Kako je moguće da se Horvatinčiću, nakon svega, ovako presudi?! Da je barem uvjetno osuđen, a ne ovako, ništa. I glup čovjek vidi o čemu se na tom suđenju radilo, a mi se nakon svega čudimo što nitko ne vjeruje u hrvatsko pravosuđe. Ja u njega ne vjerujem odavno, kaže 72-godišnji Ante Jureško iz Mrljana na otoku Pašmanu.
Preciznije rečeno, Jureško pravosuđu ne vjeruje od 2011. godine kada je proglašen krivim za pomorsku nesreću u kojoj su dva njegova pomorca izgubila život. Kao vlasnik i kapetan broda “Borak”, Jureško je iz Koromačnog do Splita prevozio cement, a do tragedije je došlo po olujnom jugu u šibenskom arhipelagu. Sud je angažirao tri pomorska vještaka i na koncu prihvatio njihovo mišljenje o uzrocima nesreće. U presudi stoji da Jureško “kao odgovorna osoba, nije postupio po propisima i tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama i time, iz nehaja, izazvao opasnost za život i tijelo ljudi i imovinu većeg opsega, pri čemu je prozročena smrt dviju osoba”, te je počinio teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa. Iz presude proizlazi da se nepropisno smješten teret u utrobi broda “pokrenuo” i izazvao najprije nestabilnost, a potom i potonuće broda.
– Da, sudilo mi se na Općinskom sudu u Šibeniku, jednako kao i Horvatinčiću. I u mom se slučaju radilo o pomorskoj nesreći u kojoj su dva čovjeka, dva moja pomorca, poginula. Ali, za razliku od Horvatinčića, ja sam proglašen odgovornim, osuđen sam i proveo sam godinu i deset mjeseci u pulskom zatvoru Valtura. Ono što je njemu dopušteno, meni nije bilo dopušteno, navodi Jureško precizirajući na što točno misli:
– Tražio sam od suda da sasluša jednog drugog ovlaštenog sudskog vještaka za pomorstvo, istog onog kojega je na svom suđenju tražio i Horvatinčić, ali meni to nisu dopustili, a Horvatinčiću jesu. U mom slučaju do danas nije precizno i nedvosmisleno utvrđeno što se točno dogodilo s mojim brodom. I danas, kada sam već odležao zatvorsku kaznu, tvrdim da je brod jednostavno napukao, da se nije radilo o mojoj odgovornosti za loše raspoređen brodski teret. Sudski su vještaci govorili da “postoji mogućnost”, da se to “moglo dogoditi”, ali to nije dokazano, a brod je do dana današnjeg na morskom dnu. Moje traženje da ga se izvuče i utvrdi što se i kako dogodilo, nije prihvaćeno, odbačen je taj moj prijedlog, nije prihvaćena ni kompjutorska simulacija da se dokaže kako je “Borak” potonuo. Praktično sam bio osuđen čim sam ušao u sudnicu, sve je bilo obrnuto nego u slučaju Horvatinčić. Uzalud su mi neki predsjednici sudova u privatnim razgovorima govorili da nisam trebao biti osuđen i da “moguće je” nije dokaz, proveo sam 22 mjeseca u zatvoru, jer je sud pretpostavke pretvorio u činjenice.
– Jedan od kolega suca koji je donio presudu, tražio mi je u njegovo ime 20 tisuća eura, ali nisam htio to platiti. Tom sam čovjeku prevozio građevinski materijal, ima vikendicu na Kapriju. A sudac je na izricanju presude rekao da bi mi, da sam oslobođen, bilo isplaćeno veliko osiguranje, iz čega se može naslutiti i priča o nekakvoj povezanosti osiguravajuće kuće i nekoga sa suda, navodi Jureško.
– Presuda Horvatinčiću me pogodila. Ja još sanjam tu noć, brod je brzo potonuo, a ja sam nakon dva sata sav smrznut doplivao do otoka Obonjan kod Šibenika. Spasio se i moj sin i jedan mornar koji su preživjeli jer su plutali na drvenoj paleti. Još su mi te slike pred očima, još me to proganja. Nisam kriv i zato sam podnio tužbu Sudu za ljudska prava u Strassbourgu, ali i to čekam već godinu dana, zaključuje Ante Jureško.
