Još u ožujku ove godine sklopljen je sporazum između Republike Crne Gore i Energeana, jednog grčkog proizvođača nafte i plina: tamošnja ministrica ekonomije Dragica Sekulić i prvi čovjek Energean Group Mathio Rigas potpisali su 30-godišnju koncesija na dva bloka (službeno, riječ je o “blokovima” 4219-26 i 4218-30, koji pokrivaju 338 kvadratnih kilometara površine) u crnogorskom moru, na tek nekoliko kilometara od Bara, koncesiju za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika.
Prije koji dan su iz grčke kompanije objavili i prve procjene, izuzetno optimistične, za dva polja u njihovoj koncesiji. Snimanja (u suvremenoj 2D tehnologiji) obavili su nezavisni nizozemski procjenitelji, što su iz Energeana potkrijepili brojkama. Ukratko, dva bloka u crnogorskom podmorju mogla bi skrivati oko 144 milijuna barela nafte i oko 1,8 bilijuna kubičnih stopa (oko 50 milijardi kubičnih metara) prirodnog plina! O kakvom je potencijalnom nalazištu riječ, dovoljno govori činjenica da je Energean prošle godine, na dnevnoj razini, proizvodio tri i pol tisuće barela, dok su zalihe u oba njihova najveća polja prirodnog plina tek nešto više od ovih crnogorskih. Nije nevažno, dapače, kako se oba polja ili bloka nalaze na području “plitkog mora” – s aspekta naftaša, dubina mora koja na poljima 26 i 30 varira između 50 i sto metara, znatno olakšava posao. No, daleko su još prvi zalasci sunca u Budvi ili Svetom Stefanu s pogledom na platforme.
Sufinanciranje od strane EBRD-a
Oduševljeni procjenama, Energean u prvom tromjesečju iduće godine kreće s puno preciznijim 3D snimanjima, a tek ako ona potvrde procjene Nizozemaca, kreću istražna bušenja. Inače, grčke naftaše odnedavno izdašno (su)financira EBRD, Europska banka za obnovu i razvoj.
U svibnju prošle godine potpisali su ugovor kojim se iz zajedničke europske kase osigurava Energeanu (kao dio politike EBRD-a da pomogne posrnuloj grčkoj privredi) 75 milijuna USD za obnovu i proširenje off-shore pogona na sjeveroistoku Egejskog mora. Naftovodi i kompleks četiri platforme star je preko 35 godina, a lociran je na 18 kilometara od grada Kavale. Projekt obnove mora biti u skladu sa Studijom utjecaja na okoliš, u kojem je striktno navedeno kako izvedba ne smije povećati trenutne emisije ZA dodatnih 25 tisuća tona CO2… U međunarodnoj upravi grčke tvrtke stoje i mnogi ljudi iz branše, tako da ne čudi kako se hvale suradnjom s BP-om (da, onim istim koji su odgovorni za Deepwater Horizon katastrofu), dok je Kerogen Capital izraelska tvrtka koja kontrolira 50 posto vlasništva u zajedničkom projektu polja prirodnog plina Karish i Tanin ispred obale Izraela. Druga polovica pripada Grcima, a i na tom polju planiraju kapitalne investicije. Inače, vijest o prognozama zaliha dvaju polja ispred Bara prenijeli su mediji koji prate naftnu industriju kao i neizbježni Reuters.
Energean (odnedavno surađuju i sa španjolskim naftnim divom Repsolom) će u sedam godina početnih istraživanja koja uključuju i jednu probnu bušotinu te 3D snimanja, ali i brojne druge studije, investirati 19 milijuna dolara. Potrebno je naglasiti i kako 2D seizmički snimci ne mogu pokazati fizičku prisutnost ugljikovodika u naslagama, nego otkrivaju geološko-strukturnu građu podzemlja, odnosno ukazuju na moguće strukturne zamke za naftu i plin. Idući korak je 3D seizmičko snimanje kojim se dobije i treća dimenzija, veličina i prostiranje mogućeg ležišta nafte i plina. Potom slijedi istražno bušenje s detaljnim uzorkovanjem stijena kada se određuje litološki sastav podzemlja kao i moguća zasićenost na ugljikovodike…
“Nesuđena” eksploatacija u hrvatskom dijelu Jadrana
Zašto ova vijest zanima Hrvatsku? Za početak, mali podsjetnik. Najnovija snimanja hrvatskog podmorja (nakon Ininih još iz prošlog stoljeća) obavila je norveška tvrtka Spectrum tijekom 2013. i 2014. godine, javnost je upoznata s optimističnim nalazima, a hrvatski Jadran “isparceliziran” uz brojne zainteresirane svjetske tvrtke no krajem 2015. godine se ipak odustalo (zasad) od eksploatacije nafte i plina u našem Jadranu. Tada ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak gorljivo je zastupao dodjele koncesija smatrajući da će donijeti Hrvatskoj ultimativni prosperitet, a početkom 2014. godine osnovana je i Agencija za ugljikovodike. Koja, unatoč stopiranju daljnjih aktivnosti na moru, i dalje radi, zapošljava dapače. Makar posljednja “novost” na službenim Internet stranicama Agencije datira iz lipnja 2016. godine…
Naftnih platformi još uvijek neće biti na horizontu hrvatskih pučinskih otoka, ali glavna zamjerka ili opasnost cijelog projekta koji je “trebao Hrvatsku pretvoriti u malu Norvešku” i dalje stoji. Potencijalna ekološka katastrofa državi u kojoj milijun žive od turizma i doživljaja “Mediterana kakav je nekad bio”, značila bi i ekonomsku kataklizmu. Ta prijetnja je živa, dolazi od naših jugoistočnih susjeda. Činjenično je važno napomenuti da se u Jadranu već desetljećima iskorištavaju ugljikovodici – s talijanske strane je više od 1,350 bušotina (38 izvora) i stotinjak naftnih platformi, dok Hrvatska (u sjevernom Jadranu) ima nešto više od stotinjak bušotina uz 18 plinskih platformi. Kako i Albanija u regiji oko Drača ima, istina slabašna postrojenja, Crna Gora je jedina država na Jadranu koja nema vlastitu proizvodnju. Problem, onaj ekološki, za nas je stvaran i “zahvaljujemo” ga morskim strujama koje Jadranom kruže uz istočnu (dakle našu) obalu od juga prema sjeveru, a potom se zapadn om (talijanskom) “spuštaju” prema Otrantu. Dovoljno je podsjetiti se kako svake godine obale naših najjužnijih otoka nađu pod tonama otpada (pa i medicinskog) koje morem dolazi iz Albanije pa i Crne Gore.
Prijepor oko granice
Zakonska regulativa, preciznije provedba u susjednoj nam zemlji možda je još i gora od naše svagdašnje, što nimalo ne ulijeva povjerenje. Dobit će se oporezivati s 54 posto, a državi pripada i dva do 12 posto dnevne proizvodnje. U Crnoj Gori je predviđeno osnivanje posebnog Fonda (možda će biti mjesta i za neku Agenciju?) u koji će svi potencijali naftaši (a u igri su još i ENI i Novatek, dok je svojedobno pismo namjere za koncesije dostavila i Ina) uplaćivati 85 posto prihoda, a direktno budžetu Crne Gore ide preostalih 15 posto. Toliko o financijskim učincima, pitanje je koliko će prevencija (i sanacija) pomoći u slučaju nesreće. Ali to nije sve. Između Hrvatske i Crne Gore još uvijek traje prijepor oko granice, pogotovo crte od rta Konfin prema otvorenom moru.
Vlada Crne Gore još je 2011. godine donijela odluku o određivanju blokova za istraživanje i proizvodnju ugljikovodika. Međutim, lateralnu granicu prema Hrvatskoj značajno su pomaknuli od crte razgraničenja prema protokolu iz 2002. (kada smo već odstupili od crte sredine, odnosno ekvidistancije, do konačnog razgraničenja) jer ne ide azimutom 206 stupnjeva, već ima novi smjer prema Hrvatskoj koji ide azimutom 231 stupanj. Laički, od završetka kopna granica je povučena 12 NM preko našeg teritorijalnog mora, pod većim “nagibom” na kartama pa je tako došlo do “preklapanja” polja za koncesije! Morski i podmorski prostor Crne Gore uvećan na štetu Hrvatske za ukupno 2020 kvadratnih kilometara, što je koju godinu kasnije smanjen, minimalno.
Zna li Vlada što se događa u Jadranu
I dok su u Crnoj Gori prilično aktivni po ovom pitanju, u Hrvatskoj na vijest o relativno skorom početku bušenja podmorja i odmah potom postavljanja naftnih platformi u neposrednom susjedstvu, nitko nije reagirao. Znaju li uopće u Vladi što se događa u Jadranu, pravo je pitanje, ne bi čudilo da se pojavi kakva talijanska platforma ispred Molunta, dok su odgovorni na godišnjem odmoru recimo.
