11. studenog 1918. Godine, u 11 sati službeno je proglašen završetak Prvog svjetskog rata. Dekret o završetku ratnih djelovanja potpisan je u čuvenom željezničkom vagonu u francuskom Compiègneu, istom onom u kojem je, nakon okupacije Francuske u Drugom svjetskom ratu, osobno Hitler zahtijevao da bude potpisana kapitulacija Francuske.
Daleko od tih galantnih i vojničkim počastima prožetih finalnih radnji koje su označile završetak patnji i stradanja ogromnog broja ljudi, daleko od klaonica na kojima su dnevno ginuli na deseci tisuća mladih vojnika, odvijala se u Puli prava drama u kojoj se ispreplelo kukavičko i galantno, bespotrebno i viteško. Primjer je to bespotrebne sile prema već pobijeđenom protivniku koji nije dobio priliku da se brani i obrani, sumoran čin smrti za mladiće i ljude koji su imali sreću preživjeti strašni rat, a smrt ih je snašla netom nakon njegova završetka.
Ratna luka Pula i talijanske prijetnje
Glavna i, posljedično tome, najutvrđenija ratna luka Austro-Ugarske Monarhije bila je Pula. Tijekom cijelog perioda Prvog svjetskog rata Pula je bila poželjan cilj za Talijane koji su u i oko Istre tijekom rata proveli nekoliko prepada sličnih onome koji je rezultirao potapanjem broda Viribus Unitis tog kobnog 1. studenog 1918 godine, kad su luka i brodovi u njoj zbog prestanka rata bili potpuno osvijetljeni a budnost posada i stražara smanjena zbog olakšanja koje su osjećali zbog saznanja da je dugi rat napokon završio.
Ipak, Talijani i dalje nisu spavali, niti su zbog prestanka ratnih djelovanja odlučili prekinuti svoje djelovanje. Zbog toga su aktivirali dugo pripremani čin prepada na pulsku luku, koji je po svim uzusima ratovanja bespotreban i potpuno suprotan ratnom pravu. Je li do toga došlo zbog manjka informacija ili namjerno, teško ćemo ikada doznati, ali po svemu sudeći glavni talijanski akteri priče nisu bili dobro obaviješteni o okolnostima koje su u tim trenucima vladale u Puli i na brodovima u njenoj luci.
Nije manja odgovornost ni na austro-ugarskim časnicima, koji su zasigurno bili upoznati s dva prijašnja pokušaja napada na luke, onaj iz prosinca 1917. kad su talijanski komandosi, jašući na posebno preuređenom torpedu, uplovili u tršćansku luku i potopili brod SMS Wien, ili onaj iz veljače 1918. godine kad su s tri MAS čamca uplovili na ulaz u Bakarski zaljev te ispalili šest torpeda u luku, što pak nije prouzročilo veću štetu. Ipak, ta dva napada pokazala su koliko su austro-ugarske luke neotporne na pokušaje manjih, slabo uočljivih i brzih plovnih jedinica da iznenadnim prepadom napadnu ključne ciljeve i prouzroče ogromne štete.
Završetak Prvog svjetskog rata i predaja flote Državi Srba, Hrvata i Slovenaca
Završetkom rata, 31. listopada 1918. admiral Miklós Horthy, zapovjednik Austro-Ugarske ratne mornarice, dobio je od cara Karla I. zadatak da cijelu flotu i sve prateće sadržaje preda novonastaloj Državi SHS, zbog nade da će se ta država naći u sastavu cjeline, na koju će Habsburška kruna i dalje imati velik utjecaj, ali i zbog činjenice da je jedino na taj način, kako je mislio, moguće spriječiti predaju flote silama Antante jer se Država SHS već bila proglasila neutralnom.
Tog 31. listopada u Puli je po posljednji put svirala carska himna, a mala ceremonija označila je predaju brodovlja novoj mornarici. Zastave Habsburške monarhije zamijenjene su prije svega hrvatskim, ali i pokojom slovenskom i srpskom zastavom i cijela ratna mornarica, uključujući i sva obalna postrojenja, arsenale i prateće službe i objekte, predana je predstavnicima Narodnog vijeća iz Zagreba. U čast nove države i u zanosu zbog završetka rata i oslobađanja od monarhije, SMS Viribus Unitis odmah je dobio ime Jugoslavija.
Austrijanci, Mađari, Nijemci i mnogi drugi su užurbano napuštali brodove i Pulu, a ostali su samo hrvatski, češki i slovenski mornari, sada pripadnici mornarice Države SHS.
Kapetan bojnog broda Janko Vuković Podkapelski preuzeo je zapovjedništvo nad novonastalom mornaricom, a o neutralnosti SHS i o preuzimanju austro-ugarske flote obaviještene su SAD, Rusija, Velika Britanija i Francuska.
Dok su posade brodova već slavile završetak rata na potpuno osvijetljenim brodovima, s druge strane Jadrana, u Veneciji, Talijani su se pripremali za iznenađenje.
Talijanski prepad na Pulu
S druge strane Jadrana Talijani, što je u kaosu završetka rata i razumljivo, nisu znali sve detalje o navedenim događajima i 31. listopada su krenuli iz Venecije s dvije brze motorne torpedne brodice (MAS) praćene torpiljarkama prema Puli, u sklopu prije planirane akcije.
Nekoliko milja prije pulske luke torpiljarke su se okrenule i vratile u Veneciju a jedan MAS nastavio je sve do pred sami ulaz u luku, gdje je otkačio dva diverzanta na posebno preuređenim torpedima koja su nosila posebne magnetne mine, tzv. Pijavice (tal. Mignatta) koje je tek nekoliko mjeseci ranije, u srpnju 1918. godine predložio bojnik i inženjer Raffaele Rossetti te istovemeno iznio smion i detaljan plan uporabe samog uređaja u ovakvom prepadu.
Bila je to naprava s motorom koja je prenosila dvije mine koje su se elektromagnetom mogle pričvrstiti za brod. Rosetti je i sam želio sudjelovati u akciji, što mu je i omogućeno. Za samu akciju dodijeljen mu je i vrsni plivač, Rafaelle Paolucci.
Nešto iza 22 sata, dva talijanska časnika usmjerila su svoje „pijavice“ prema luci, a MAS se polako udaljio do dogovorenog mjesta sastanka nakon akcije. Kad su prešli nekoliko redova prepreka i mreža, pri čemu su časnici morali sami prenijeti torpedo jer nisu mogli proći ispod, tek oko 3 sata ujutro stigli su blizu usidrenih brodova.
Oko 4.45 sati, nakon provedenih više od šest sati u moru, stigli su na nekoliko desetaka metara od broda Viribus Unitis, gdje se Rosetti odvojio i krenuo put broda s jednom od dvije mine, dok je Paolucci ostao kraj torpeda kojim se zbog jakog kurenta slabo upravljalo.
Rosetti je postavio upaljač na mini da eksplodira u 6.30 sati, ali prilikom povratka do torpeda osvijetlio ih je reflektor te su otkriveni. Prije nego su uhvaćeni, uspjeli su tempirati upaljač na drugoj mini koja je još uvijek bila na torpedu, a zatim potopiti torpedo nošen strujom pored parobroda Wienna, kojeg je na koncu i potopio.
Nakon hvatanja, izvučeni su na palubu Viribus Unitisa, gdje su doznali da je flota predana novoj državi i da brod više ne vije zastavu Austro-Ugarske. Oko 6.00 sati priznali su da je na brod postavljena mina, pa je kapetan Vuković zapovjedio svoj posadi i gostima hitno napuštanje broda, kao i prebacivanje zarobljenika na brod SMS Tegetthoff koji se nalazio u blizini. Rosetti i Paolucci su, koristeći paniku koja je nastala, skočili s broda u more ali ih je tamo uhvatila grupa ljutitih mornara te ih ponovno vratila na Viribus Unitis. Mislili su da ih žele prisiliti da potonu zajedno s brodom kojeg su potopili. Kako i nakon 6.30 mina nije eksplodirala, posada je mislila da je nešto pošlo po krivu pa su se polako počeli vraćati na brod, ali eksplozija je uslijedila tek u 6.44 sati, nakon čega je brod, nagnuvši se na bok, počeo tonuti.
Iz različitih izvora dolaze nam različite priče o okolnostima same pogibije kapetana Vukovića. Prema jednoj od njih, unatoč pozivu člana posade Dragutina Valušniga, kapetan Vuković odbio je skokom u more spasiti život te je otišao prema provi broda vidjeti ima li još mornara na brodu. Dok su ostali napuštali brod on je, miran i staložen, pomogao Rosettiju i Paolucciju napustiti brod isprativši ih stiskom ruke, a upravo Paolucci je kasnije izjavio da je kapetan Vuković, nakon što se popeo na kobilicu prevrnutog broda, u zadnji čas skočio u more te ga je prilikom pokušaja plivanja prema obali u glavu pogodila jedna otkinuta greda.
Kapetan Janko Pl. Vuković do zadnjeg trenutka je, kako i priliči svakom pravom kapetanu, ostao na brodu koji tone a svojim činom spašavanja dvojice protivnika koji su potonuće broda i uzrokovali pokazao je u povijesti rijetko viđeno viteštvo.
U 7.10 sati, prvi ratni brod pod hrvatskom zastavom potonuo je zajedno s prvim hrvatskim admiralom nove mornarice. Njegovo tijelo nikad nije pronađeno, a u njegovu čast u Puli je podignut spomenik.
Rossetti i Paolucci su nakon rata od talijanske vlade za ovaj poduhvat nagrađeni iznosom od 650000 lira (2% procijenjene vrijednosti broda) koje su, saznavši za njihovo teško financijsko stanje, darovali obitelji pok. Janka Pl. Vukovića, što je njegovom sinu omogućilo studij medicine, koji je uspješno završio.
Time su se na viteški način odužili za svoje živote, koje je upravo Janko Pl. Vuković poštedio.
