O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Lučki kapetan fascinirao Splićane svojim hobijem

Maketarstvo nije za nestrpljive, za one koji žele zaraditi i koji mjere vrijednost gotovog “proizvoda” brojem radnih sati. O maketama brodova razmišlja se mjesecima, stvaraju se godinama i nemaju cijenu – barem je tako s radovima Luciana Kebera, Riječanina koji radi u Bakru kao lučki kapetan, a na svoje brodove gleda kao na prijatelje – i zato ni jednog nije prodao.

Međutim, rado ih pokazuje javnosti, i upravo ih je izložio u Splitu, u Hrvatskom pomorskom muzeju. Makete tradicijskih brodova izrađuje od djetinjstva, prvo je radio uz pomoć oca, poslije je učio u modelarskom klubu i obilazio svjetske muzeje.

Kada ste točno počeli s vašim hobijem?
– Negdje u osmoj godini, kada me više nisu zadovoljavale lego-kockice. U moje vrijeme nije bilo zaobljenih “legića”, sve je bilo pod pravim kutom, a u brodogradnji pak gotovo ništa nije pod pravim kutom. I otac mi je bio zaljubljenik u gradnju. Radio je u nekadašnjoj tvornici “Torpedo”, a doma, na četvrtom katu, sam je napravio barku batanu i s prijateljima je uspio spustiti niz stube i odnijeti do mora. Često smo u njoj ribarili.

Ističete da se bavite maketarstvom, a ne modelarstvom. U čemu je razlika?
– Pojmovi su slični, ali maketarstvo je slobodnije u interpretaciji, prethodi mu puno istraživanja pa i kasnijeg nadograđivanja. Model je već zadan. Maketa broda inače pretpostavlja točnu umanjenicu velikog broda sa svim detaljima, i onim najsitnijima.

Svoje brodove izrađujem u omjeru jedan naprama deset – dakle, ako je original dug tri i pol metra, maketa ima 35 centimetara. I sve koje su dovršene su plovne! Izložio sam i nekoliko nedovršenih jer često radim na barem tri primjerka u isto vrijeme – jedan je pred završetkom, drugi tek dobiva obrise.

Koje vrste drva koristite? Nastojite li i materijalom dočarati original? 
– Ne uvijek. Naši tradicijski brodovi, odnosno njihovi dijelovi, izrađivali su se od hrasta, bora, ariša, smreke, pa i masline. Koristim drvo koje mi je najzgodnije, a hrastovinu, recimo, izbjegavam. Makete su umanjenice, a tekstura drveta ne može se umanjiti. Žile i godovi na hrastovini drukčije izgledaju na velikom brodu, a drukčije na malom. Uz to, maketu treba i obojiti. I boje imaju svoju priču, valja koristiti onakve kakve su bile uobičajene za određeni brod. Dakle, cilj je što veća točnost, ali cilj je i ispričati priču o nekom plovilu, oživiti ga i zamisliti na moru.

Koliko danas mlađi imaju smisla i interesa za maketarstvo? 
– Nažalost, rijetki u to baš “zagrizu”. Treba to voljeti, a ne gledati koliko ti vremena oduzima. Ipak, imamo u Rijeci naš Maketarski savez, osnovan prije dvadesetak godina, idemo i na međunarodna natjecanja, a sam sam sudjelovao u osnivanju nakon što sam donio prvu medalju u Hrvatsku.

Kako se odlučujete za izradu idućeg broda, kako se pripremate? 
– To je proces koji zna trajati godinama. Neki brod me “vuče”, interesira me, pa pomalo počinjem prikupljati podatke. Treba naći opise, listati stare novine, tražiti stare razglednice, a katkad nešto treba i zamisliti, pretpostaviti kako je izgledalo. Znam satima gledati u crtež nekog starog broda. Kako sam rekao, nema tu žurbe, uzmem vremena koliko mi treba. Katkad treba istražiti i povijest određenog plovila jer su se mnogi pregrađivali i nadograđivali – u tom slučaju treba odabrati varijantu koja će se izrađivati.

Liburna, igla sa 16 veslača

A iživcirate li se izrađujući sva ona sitna vitla, bitve, konopce?
– Ne, mene to smiri kad sam najživčaniji.

Imate li i nešto veće, imate li pravi brod?
– Imam devetmetarski leut s kraja 19. stoljeća. Načinjen je na Korčuli i zvao se “Sv. Ante. Poslije je na Krku služio kao brod frižider, odnosno razvozio je piće po plažama pod imenom “Fatamorgana”. Dobio sam ga u vrlo lošem stanju i obnovio uz pomoć jednog vrsnog brodograditelja. Danas se zove “Šajeta”, što znači grom.

Kažu da ne valja mijenjati imena brodovima.
– Ipak se to često radi. A kažu i da je sretnije kada brod nosi žensko ime. Na izložbu sam donio i maketu jedne bracere koja je bila izgrađena u Splitu, i nekada se zvala “Dinka”. Na maketi je ipak ime “Barbara”, po pjesmi…

Uz kutere, gajete, trabakule i leute, izradili ste i maketu liburne, napadačkog broda iz vremena prije Krista, za kojega nitko i ne zna kako je točno izgledao. Kako ste rekonstruirali izgled?
– Moja maketa je pretpostavka, ideja kako je liburna mogla izgledati. Svakako je bila duga, tanka i brza pa sam joj dao izgled rastegnutog leuta sa šesnaest veslača.

Zašto nikada niste prodali ni jednu svoju maketu?
– Jednostavno – onda više ne bi bile moje.

Maketarstvo nije za nestrpljive, za one koji žele zaraditi i koji mjere vrijednost gotovog “proizvoda” brojem radnih sati. O maketama brodova razmišlja se mjesecima, stvaraju se godinama i nemaju cijenu – barem je tako s radovima Luciana Kebera, Riječanina koji radi u Bakru kao lučki kapetan, a na svoje brodove gleda kao na prijatelje – i zato ni jednog nije prodao.

Međutim, rado ih pokazuje javnosti, i upravo ih je izložio u Splitu, u Hrvatskom pomorskom muzeju. Makete tradicijskih brodova izrađuje od djetinjstva, prvo je radio uz pomoć oca, poslije je učio u modelarskom klubu i obilazio svjetske muzeje.

Kada ste točno počeli s vašim hobijem?
– Negdje u osmoj godini, kada me više nisu zadovoljavale lego-kockice. U moje vrijeme nije bilo zaobljenih “legića”, sve je bilo pod pravim kutom, a u brodogradnji pak gotovo ništa nije pod pravim kutom. I otac mi je bio zaljubljenik u gradnju. Radio je u nekadašnjoj tvornici “Torpedo”, a doma, na četvrtom katu, sam je napravio barku batanu i s prijateljima je uspio spustiti niz stube i odnijeti do mora. Često smo u njoj ribarili.

Ističete da se bavite maketarstvom, a ne modelarstvom. U čemu je razlika?
– Pojmovi su slični, ali maketarstvo je slobodnije u interpretaciji, prethodi mu puno istraživanja pa i kasnijeg nadograđivanja. Model je već zadan. Maketa broda inače pretpostavlja točnu umanjenicu velikog broda sa svim detaljima, i onim najsitnijima.

Svoje brodove izrađujem u omjeru jedan naprama deset – dakle, ako je original dug tri i pol metra, maketa ima 35 centimetara. I sve koje su dovršene su plovne! Izložio sam i nekoliko nedovršenih jer često radim na barem tri primjerka u isto vrijeme – jedan je pred završetkom, drugi tek dobiva obrise.

Koje vrste drva koristite? Nastojite li i materijalom dočarati original? 
– Ne uvijek. Naši tradicijski brodovi, odnosno njihovi dijelovi, izrađivali su se od hrasta, bora, ariša, smreke, pa i masline. Koristim drvo koje mi je najzgodnije, a hrastovinu, recimo, izbjegavam. Makete su umanjenice, a tekstura drveta ne može se umanjiti. Žile i godovi na hrastovini drukčije izgledaju na velikom brodu, a drukčije na malom. Uz to, maketu treba i obojiti. I boje imaju svoju priču, valja koristiti onakve kakve su bile uobičajene za određeni brod. Dakle, cilj je što veća točnost, ali cilj je i ispričati priču o nekom plovilu, oživiti ga i zamisliti na moru.

Koliko danas mlađi imaju smisla i interesa za maketarstvo? 
– Nažalost, rijetki u to baš “zagrizu”. Treba to voljeti, a ne gledati koliko ti vremena oduzima. Ipak, imamo u Rijeci naš Maketarski savez, osnovan prije dvadesetak godina, idemo i na međunarodna natjecanja, a sam sam sudjelovao u osnivanju nakon što sam donio prvu medalju u Hrvatsku.

Kako se odlučujete za izradu idućeg broda, kako se pripremate? 
– To je proces koji zna trajati godinama. Neki brod me “vuče”, interesira me, pa pomalo počinjem prikupljati podatke. Treba naći opise, listati stare novine, tražiti stare razglednice, a katkad nešto treba i zamisliti, pretpostaviti kako je izgledalo. Znam satima gledati u crtež nekog starog broda. Kako sam rekao, nema tu žurbe, uzmem vremena koliko mi treba. Katkad treba istražiti i povijest određenog plovila jer su se mnogi pregrađivali i nadograđivali – u tom slučaju treba odabrati varijantu koja će se izrađivati.

Liburna, igla sa 16 veslača

A iživcirate li se izrađujući sva ona sitna vitla, bitve, konopce?
– Ne, mene to smiri kad sam najživčaniji.

Imate li i nešto veće, imate li pravi brod?
– Imam devetmetarski leut s kraja 19. stoljeća. Načinjen je na Korčuli i zvao se “Sv. Ante. Poslije je na Krku služio kao brod frižider, odnosno razvozio je piće po plažama pod imenom “Fatamorgana”. Dobio sam ga u vrlo lošem stanju i obnovio uz pomoć jednog vrsnog brodograditelja. Danas se zove “Šajeta”, što znači grom.

Kažu da ne valja mijenjati imena brodovima.
– Ipak se to često radi. A kažu i da je sretnije kada brod nosi žensko ime. Na izložbu sam donio i maketu jedne bracere koja je bila izgrađena u Splitu, i nekada se zvala “Dinka”. Na maketi je ipak ime “Barbara”, po pjesmi…

Uz kutere, gajete, trabakule i leute, izradili ste i maketu liburne, napadačkog broda iz vremena prije Krista, za kojega nitko i ne zna kako je točno izgledao. Kako ste rekonstruirali izgled?
– Moja maketa je pretpostavka, ideja kako je liburna mogla izgledati. Svakako je bila duga, tanka i brza pa sam joj dao izgled rastegnutog leuta sa šesnaest veslača.

Zašto nikada niste prodali ni jednu svoju maketu?
– Jednostavno – onda više ne bi bile moje.