Kao što je poznato, najdublji oceanski zaron napravio je batiskaf američke mornarice „Trieste“, koji je dobio ime po talijanskom gradu, a na dno najdublje morske točke Challanger Deep spustili su se švicarski znanstvenik Jacques Piccard i poručnik Donald Walsh. Tog povijesnog 23. siječnja 1960. batiskaf „Trieste“ dosegao je dubinu od 10.911 metara što je maksimalna dubina Marijanske brazde, koja se nalazi 400 kilometara jugozapadno od Marijanskih otoka . U šupljini izazivač Mariana Trench, što je 400 km jugozapadno od otoka Guam u Tihom oceanu.
Batiskaf „Trieste“ dizajnirao je Piccardov otac August, a izgradila ga je brodograditeljska tvrtka Cantieri Riuniti dell’Adriatico. August je eksperimentirao s metodama uzgona za let balonom te je to znanje primijenio i na batiskaf.
Jacques Piccard i Donald Walsh spuštali su se na dno gotovo pet sati. Misija je započela po vrlo nemirnom moru, a oprezno spuštanje kroz slojeve oceana bilo je brzinom od jednom metra u sekundi.
Silazak na dno, u sferi obloženoj čelikom debljine 127 milimetara, prolazio je glatko sve do devetog kilometra kada je napuklo staklo komore te su se nakon dvadesetak minuta izadržavanja na dnu počeli vraćati na površinu. Nakon što su bacili balast (tankove s vodom i 9 tona željeza) na površinu su izronili za tri sata i petnaest minuta. Inače, tlak na dubini od 10.911 metara tisuću je puta viši od atmosferskog.
Do danas su samo dvije ekspedicije bile u mogućnosti posjetiti Marijansku brazdu, no Piccard i Walsh jedini su ljudi koji se spustili na dubinu od gotovo 11 kilometara, što je dublje nego kad bi najvišu planinu Mount Everest stavili pod more. Trideset i pet godina nakon što se batiskaf “Trieste” spustio na dno, to je uspjelo i japanskoj ronilici na daljinsko upravljanje “Haiko” 1995. godine. Godine 2009. taj put je ponovila i podmornica „Nereus“ Oceanografskog instituta Woods Hole, no bez ljudske posade pri čemu je prikupila geološke i biološke uzorke.
