Portugal je ojačao svoj položaj na afričkoj obali, gradeći utvrđena naselja i plantaže, portugalski mornari krenuli su duž afričke obale sve dalje i dalje na jug. Gdjegod su mogli, zarobljivali su stanovnike, postavljajući temelje za robovlasničku industriju. Tako je započela kolonizacija crnog kontinenta.
Međutim, najvećim dijelom, Portugalci su bili ograničeni na trgovinu u neposrednoj blizini obale. Trgovina unutar kontinenta bila je u rukama židovskih trgovaca koji su dolazili sa sjevera na devama kroz oaze Sahare do najudaljenijih područja Afrike. To potvrđuju pažljivo ispunjene karte koje su sastavili Židovi Mallorce, najbolji kartografi toga doba. Na tim kartama, a neke od njih datiraju iz 1375., prikazuju Timbuktu, planine Atlasa i putove karavana. U zamjenu za slonovaču, ebanovinu, zlato, kože i robove davali su starosjediocima staklene perle, ogledala, noževe, zvona, svijetle tkanine i razne druge predmete.
Od velikog je interesa bio preživjeli izvještaj o jednom takvom putovanju na afričku obalu kojeg je sastavio venecijanski pustolov Alvise Cadamosto dok je bio u službi princa Henrika Moreplovca. Cadamosto je rođen u Veneciji oko 1426. godine. Nije bio profesionalni mornar, već plemić – trgovac i avanturist.
Godine 1454., nakon što je protiv njegovog oca pokrenut tužbeni proces, Alviso je, zajedno sa svojim mlađim bratom Antoniom, napustio Veneciju u potrazi za avanturom i bogatstvom. Na putu iz Venecije do Flandrije njihov je brod zahvatio vjetar u blizini rta San Vicente, odakle nije bilo daleko do Ripuzere, posjeda princa Henrika. Čuvši, da je na obali talijanski brod, princ je poslao svog izaslanika s uzorcimma afričkih dobara. Roba je izazvala znatiželju mladog Cadamosta i odlučio je o svom trošku opremiti karavelu. “Bio sam mlad”, napisao je, “mogao sam savršeno podnijeti poteškoće, žudio vidjeti svijet i ono što naš narod još nije vidio, a također se nadao da ću steći počasti i bogatstvo”.
Cadamosto je tijekom svoje plovidbe prema Madeiri i Kanarskim otocima, a potom i duž afričke obale, vodio evidenciju o vjetrovima, strujama, odredištima i sastancima s lokalnim stanovnicima.
Njegovi opisi plemena koje je posjetio vrlo su zanimljivi i sadrže mnogo vrijednih informacija. Duž cijele obale i blizu Cape Blanca vodila se trgovina robljem i davali su „deset ili petnaest robova za jednog berberskog konja, ovisno o njegovoj kvaliteti.”
Cadamosto je također govorio o stanovnicima pustinje – Tuarezima i njihovom običaju pokrivanja lica:
„Lažljivci, najpoznatiji u svijetu lopova, vrlo su skloni izdaji … Imaju crnu kosu i stalno je mažu ribljim uljem, tako da kosa ima odvratan miris, i to smatraju uglađenim… Štu su ženske grudi bile dulje, tim su se smatrale ljepšima, tako da su sve žene da bi im grudi bile dulje, u dobi od sedamnaest ili osamnaest godina kada se grudi oblikuju, vezale trakama i povlačile prema dolje. Na taj način, grudi se protežu, a žene često povlače uže svaki dan, kako bi se objesile do pupka. Ona koja ima najdulje dojke, ponosi se njima kako najdragocjenijom stvari.”
Kadamosto također govori o “tihom pregovaranju” sa soli koje se vodilo između trgovaca i crnaca:
“… crnci ostavljaju hrpu soli i sakriju se, a trgovci zlato stavljaju pored svake gomile soli. Ako su obje strane sretnu, crnci uzimaju zlato, a trgovci – solju.
Tamošnji ljudi nisu poznavali brodsku opremu i vjerovali su da su oči naslikane na pramcu bile prave oči, kojima brod može vidjeti kamo plovi. Tim jednostavnim ljudima čak se i goruća svijeća činila čudnom, oni su poznavali samo otvorenu vatru. Cadamosto im je pokazao kako izraditi svijeće od pčelinjeg voska koje su, nakon što su skupili med, bacali. Kad je Cadamosto zapalio svijeću koju je napravio, divljenje domaćina bilo je ogromno.
Brod Cadamosta nastavio je svoj put, nikad ne izgubivši pogled na obalu. Bilo je tu i drugih plemena, neprijateljskih i okrutnih, koji nisu priznavali nikakvu vlast.
Sljedeće godine (1456.) Mlečanin je sa svojim suputnikom iz Genove krenuo na još jedno putovanje, opremivši dva broda kako bi istražili rijeku Gambiju i plovili uz obalu prema jugu. Princ Henry odobrio je ovo putovanje i čak je dao potpuno opremljenu karavelu. Ovaj put, Cadamosto je imao više sreće u svom odnosu s domorocima koji su živjeli na rijeci Gambija nego na svom prvom putovanju. Međutim, ovdje je pronašao malo zlata, mornari su pretrpjeli groznicu, a nakon što su napustili Gambiju, brodovi su otišli u Rio Grande. Uz iznimku otoka Cape Verde, Cadamosto nije otkrio nove zemlje, ali je u ovom izvješću vidio i opisao mnoge neobične stvari. Bio je čovjek trezvenog uma, a njegove bilješke podsjećaju na dnevnike istraživača XIX stoljeća. Bio je hrabar i radoznao, čak je isprobavao nepoznatu hranu, od čudnih ptica do kornjača, čudnih riba i pečenog mesa slona. Opisivao je neobična vesla s okruglim noževima, odjeću domorodaca, tetovaže domaćih žena i kako idu u lov na slonove.
Govorio je o konjaku i golemim šišmišima i o mnogim zanimljivostima koje je vidio. Čak je i držao usoljenu slonovu nogu i meso kako bi ga dovezao kući.
Nakon smrti svog poslodavca, princa Henrika Moreplovca, Alvise se vratio u Veneciju.
U drugom dijelu života bio je čak i mletački providur u Kotoru na jadranskoj obali, a odašiljan je navodno i u Dalmaciju te u Hercegovinu. Umro je 1488. godine u Italiji.
Kuća u kojoj je rođen još uvijek stoji u Grande Canalu blizu mosta Rialto. Na kući se nalazi ploča s natpisom koji kaže:
“Ovdje je rođen Alvise da Cada Mosto. Otkrio je otoke Cape Verde i pokazao je Portugalcima put prema Indiji”
