Ja sam neka čudna biljka kada je Božić u pitanju. Nikada nisam baš načisto sama sa sobom oko nekih pitanja koje vole ljudi. Ja ih onda baš nekako ne volim. To je neki vječiti unutarnji inat ili nemir, ne znam. Pa opet ima tih nekih prelijepih običaja, taj neki skup dragih ljudi, taj osjećaj zajedništva, i mir, i doza ljubavi koja nas svih obavija više nego u nekim drugim razdobljima, a koju donose blagdani. Odgojena sam u katoličkoj obitelji koja do toga drži iznimno i nikako ne mogu reći da taj zadnji mjesec u godini nije predivan. Koliko god me živciralo previše preuranjenih ukrasa, pretjerani konzumerizam, prejedanje i još poprilično tih pre… ipak, blagdani, da volim ih.
Osim, eh da, osim kad njega nema. Kao usporedbu, prvo što mi na pamet pada bilo bi kao da ste na najljepšoj plaži na svijetu, ali nalazite se unutar staklene kocke na toj plaži i ne možete van. Sve vidite ali jednostavno ne uspijevate iskusiti ljepotu. Takav je tada moj Božić. Djeca su tu, šira obitelj je tu, jelka sjaji istim sjajem kao i prošle godine, ali jednostavno nisi potpun. I lijepo je da, ali kao da mi je netko zabranio biti sretnom u potpunosti, ako je moguće uopće biti sretan u određenim granicama. I ja vam tada ustvari samo jedva čekam da taj Božić prođe, bar taj dan, da mogu prestati žaliti da nismo svi skupa. Jedne godine moji su roditelji navaljivali da dođem s djecom u njihovu kuću na nekoliko dana oko Božića. Da mi bude lakše, valjda..Ma kakvi lakše! Meni je najlakše doma, biti okružena našim stvarima i atmosferom našeg slatkog doma. I čekati poruke ili poziv na Viber pa da prepolovimo samoću i kažemo jedan drugome „ma brzo će to“ . Kod nas je jedina stalnost upravo nestalnost ili ritmična mijena osjećaja i načina života. Tako smo naučili i preživjeti odvojeni Božić i nadoknaditi sve baš kao da nismo ni bili razdvojeni.
I bez previše melankolije uvijek se rado sjećam i radujem zajedničkim Božićima. Onda guštamo troduplo za sve godine koje smo preskočili! Tada koristimo i sami neke od onih „pre“ s početka priče i živimo i uživamo iskreno tu toplinu i čudo blagdana i Božića. I nema kod nas pravila, mi na bor stavljamo uglavnom svoje ukrase koji znaju biti i zupčanici od bicikli, šalice za kavu i žice za ribanje prljavih lonaca. E takvi smo. Malo otkačeni i spontani uvijek. Zato i volim naše zajedničko vrijeme pa bili to blagdani ili ne. U biti, volim nas i ono što smo koktelom zajedničkih osjećaja, nastojanja i želja stvorili. Ono što jesmo. Nas dvoje i dvoje najposebnijih ljudi koje volimo svim srcem, našu djecu. Obitelj. Pa kad bolje razmislim svaki dan je nama blagdan. I ako i preskočimo koji Božić fizički, imamo onaj u srcu koliko god nam teško bilo.
I za kraj, pogodite kakav je ovaj Božić! Zajednički!!! I da, imamo nove ideje za ukrase, i da, ja ću sigurno ispeći neki poseban kuglof koji bi vrlo lako mogao izgoriti i koji se moguće neće sviđati baš jako najvećim sladokuscima u našim obiteljima jer je po nekom zdravom receptu. I ići ćemo na mjesta puna lampica, jesti i udebljati se i opet nekako duhovno izrasti, jer to je bit svega zar ne?
