Kažu da je najljepše planirati. Kako planirati ako znaš da moraš zakamuflirati nedostajanje u veselje. Pripreme za blagdane koji su ultimativni simbol obitelji, dok je tvoja raštrkana. Dijele nas kilometri i milje. I dok sve reklame, filmovi, dječje serije i pjesmuljci podsjećaju na stereotipne zajedničke ručkove i slična okupljanja, razmišljaš, umjesto o vrsti kolača i glavnog jela, kako napraviti atmosferu obitelji i nama i njemu. Uporna si u tom razmišljanju iako su te Božići prije naučili da ne postoji jednostavan recept i da je svaki za sebe novi izazov. No, razmišljaš i dalje, prenoseći na sebe nerealni teret „Obiteljske okupljačice“ ne bi li još jednom stavila pred sebe izazov nečeg većeg od sebe same i tako si dala na značenju i potakla osjećaj korisnosti, koji te s vremena na vrijeme uporno napušta.
Čini mi se da je bilo lakše dok je malac bio manji i dok sam ja radila. Sve se dešavalo mnogo brže i u toj brzini nije bilo prostora za razmišljanja kao sada. Sada ne radim, magistrirala sam u čekanju. Malac više nije mali, da će se zaigrati sa mnom i bakom i djedom. Ne mogu mu nadoknaditi najvažniju osobu u životu nijednom znanom tehnikom. Ostaje ono neupitno i nedosežno. Njemu treba tata. I kada je Božić i kada nije. I kako objasniti djetetu koji odrasta kako izbori nisu uvijek samo naši i kako oni nužno ne predstavljaju samoispunjenje o kojem ga pokušavamo naučiti dok mu govorimo koliko treba vjerovati u sebe i ostati si vjeran unatoč svemu.
Ove godine ga nema za Božić. Bit će u svom limenom drugom domu, iako ne i sam. Iako nema nas, ima prijatelje koji isto tako nemaju svoje, ali opet imaju neke druge svoje obitelji. I ma koliko težina bila velika, na neki način bogatsvo je veće. Imaš ljude koji te vole na svim krajevima svijeta. Tko se time, osim slavnih pisaca i redatelja, može pohvaliti. Sve nacionalnosti, sva godišta, sve profesije, sve osobine. More različitosti povezano međusobnom naklonosti, prijateljstvom i ljubavlju. To čini Božić bez Njega podnošljivim. Ta svjesnost da ima nešto dobroga u tom dvojnom životu, prepunom rastanaka i sastanaka, odlazaka i dolazaka, suza i smijeha. Jer nisu li najvažniji u životu i upravo ono što nas određuje, odnosi s drugim ljudima. Prijateljski odnosi. I ja i on ih imamo više radi mora. A i to more je samo po sebi prijatelj, iako nas nekada testira bacajući nam svoje najgore hirove i bijesni na nas nerazumljivom srdžbom, daje nam se u apsolutnoj tišini kao vječni prijatelj. Onaj koji sluša i čuje, vidi i razumije. I kada stojim na rubu betonskog mosta, držeći sina za ruku i osluškujući more, ono mi pruža neki teško shvatljivi mir, govoreći da nisu daljine ono što razdvaja. Tješi bez da sumnjam. Odvlači nostalgiju prema osjećaju zahvalnosti da On postoji u mom životu.
Nije lako pripremiti Božićni ručak a da glave obitelji nema. Nije ugodno probuditi se na božićno jutro i otvarati darove bez tate. Nije lako probuditi se na brodu, a da se nisi ni sjetio da je Božić, jer su svi dani isti. Nije lako ne zagrliti se pored namještenog bora. Ali nisu li to sve samo neki nametnuti nam standardi. Nametnute sretne priče. Što je uopće u životu lagano i ugodno, osim spontanog i iskrenog poljupca. Život sam po sebi nije lagan, bez obzira na profesiju kojom se bavimo. A što bi nam trebala značiti tradicijom nametnuta pravila. Ništa. Jer svi smo mi na koncu odabrali kuda ćemo krenuti. Mogu nas poticati različiti razlozi i potrebe, ali noge smo sami pokrenuli kada smo se odlučili za taj prvi korak. Mi smo mnogo Božića, a još više rođendana i obljetnica proveli odvojeni. Prošli su nezamjećeni. Iskoračali smo, a da nas nisu udaljili. Oni koje smo proveli zajedno smo zapamtili. Kao fragmente sreće koji su se ugnjezdili u našim moždanima da ih izvačimo po potrebi.
Čini mi se da kada ga nema, vrijeme kada smo nas dvoje slobodni više provodimo s njegovima. Mislim da to i nama i njima, možda i na nekoj nesvjesnoj razini, pruža osjećaj da smo nešto opipljivo s njim podijelili. Oni neku njegovu budućnost, a mi neku njegovu prošlost. Svakako dio njega. Nešto što mu je važno i voli, mi na taj način čuvamo. Tako smo bliži i tako ne dopuštamo da nas zapuhne hladan vjetar osamljenosti, već toplina bliskosti dragih ljudi.
Nisam znala da bi moglo biti teško pisati o tome. Meni kojoj je lako pisati. Sada imam osjećaj težine da nisam rekla ono što sam željela, da nisam opisala ono što sam trebala i da nisam dovoljno duboko istražila sve ono što njegovi odlasci ostavljaju u meni. Ne znam ni da li je moguće sve to izreći. Kada ga nema, često imam želju da se zavučem i da odspavam taj dio vremena. Da me nema dok opet ne budemo potpuni. Onda mi se takva misao čini suludom i bespotrebnom, jer svi imamo vlastiti život da ga živimo i ne možemo se s vremena na vrijeme isključiti. Mada bi nam odgovaralo. Ali kakva bi bila kad bi se probudila? Bi li ostarila previše? Bi li bila odveć uspavana? Bi li bila nezanimljiva? Dijete te tjera da se boriš jače. Da budeš bolja. Da budeš bolji. Ruke oko vrata i tiho izrečeno „Fali mi…“ iako boli do same srži srca i najradije bih ga odmah dovukla kući i zabranila odlazak na bilo koji brod makar to značilo kopanje po kontejnerima svako jutro, čini da budeš hrabrija, jača. Iako svjesna da ne mogu biti i mama i tata i da na koncu to ni ne trebam biti, želim pružiti sve i zaštiti od svih loših osjećanja. Ali to nije moja svrha. Biti mama nije stvarati nerealni svijet, već voljeti toliko jako da učiniš svijet poželjnim mjestom za život.
Recept za ugodan i topao Božić krije se u nježnosti i dragosti koju dijelimo oko sebe. Uz nenametljivo pojavljivanje melankolije i tuge, čuti dragi glas i poslati glasan poljubac preko žice, dovoljno je da nas podsjeti da smo živi i da imamo ljubav. A to je bit Božića. Osjetiti ljubav.
