Jedan pametan čovjek davno je rekao da je lakše razbiti atom nego predrasude, tako da ja neću niti pokušavati razbijati predrasude (a ni atome), već ću samo pokušati očistiti vlastiti prozor kroz koji gledam.
Predrasuda koja najčešće prati žene pomoraca je ta da su one dokone kućanice, koje nisu sposobne za ništa osim za trošenje njegovih teško zarađenih para. No, da li je tome zaista tako ili ima li u predrasudama ičega osim neprerađene zlobe?
Dakle, treba li žena pomorca raditi (ne kao kućanica, jer već i ptice na grani pjevaju da one „ništa ne rade“) ili ne?
Ako zanemarimo činjenicu da žene pomoraca nisu neka niža niti nadnaravna stvorenja, koje cijele definira njihovo supružništvo, ostaje tema za sve pripadnice ženskog spola koje svakodnevno imaju dilemu posao ili ne, kada im se nagomilaju sve ostale potrebe, želje i zadatci koje ih prate. Koliko uspješno možemo biti majke, žene, domaćice ako po cijele dane radimo? No, hajdemo samo proviriti kako to izgleda kada žena koja ima tu dilemu (ili ne) je ujedno žena pomorca. Dakle, on zarađuje dovoljno da oni mogu imati prostojan život i njeni prihodi nisu nužni za taj zajednički projekt.
Situacija prva: Žena ima dvadeset i nešto godina, svježe udana, svježe završila neku školu (koju je recimo željela, a ne morala), svježe trudna, svježe zaposlena u nekoj firmi. Prva stvar koju će ta žena čuti od dobronamjerne okoline bit će „Radiš?! Ma daj!?“. Iza leđa te iste žene teći će rijeka komentara tipa „Ugrožava bebu. Ah te današnje mlade mame, ne znaju, a ne žele da nauče. Kakav je to muž koji tuče tolike pare, a nju tjera (da, nemojte se čuditi, radi se o ženama pomoraca i već smo naglasili da su one jedna posebna kategorija koja ovisi o svojim muževima, ostale su nekako imune na to, bar donekle) da radi. I to trudna! Grozota!“ Ta mlada žena može imati sasvim urednu trudnoću i raditi sasvim uredan posao koji ne ugrožava ni nju ni dijete, ali će isto biti zapljusnuta takvim komentarima, koji će kad-tad nagristi njen balončić sigurne mladosti i samouvjerenosti i ona će se pitati. Ako pak ta žena ima problematičnu trudnoću i ostala je bez posla (ipak živimo u državi gdje su ljudska, da ne kažem ženska prava, maglovito područje), pa će se morati suočavati sama sa strahovima oko trudnoće (kako će sve proći, što će biti s bebom…) i osjećajima koji su nam svima istovjetni, bez obzira na spol, a koji se javljaju nakon gubitka posla (bezvrijednost, beskorisnost…) naći će se na meti sažaljenja, ali sa sigurnim odstojanjem. Jer ona ipak nije udovica, ima ona supruga, koji mora znati koji su mu prioriteti – ona i dijete ili pare. A da se ti isti koji imaju veliku sposobnost suosjećanja nisu nijednom zapitali može li i on i ako može, kakav posao naći na kopnu. I kakva im je budućnost ako to i uradi.
Ako naša Žena broj jedan kojim slučajem ne radi, nemojte misliti da će ona biti pošteđena i da će slobodna ljudske obijesti uživati u novim okolnostima svog života. Ne, ona će biti „razmažena mamima maza, koja nije naučila ni radu, ni odgovornosti u svojoj kući, pa tako sada i u novoj. To je jedna obična glumica, koja je umislila da je princeza na zrnu graška i kao takva ništa ne radi. Ona po cijele dane leži. Ništa ta ne radi. Čak ni ne kuha. A kad kuha, to je teški poraz… Jadan njen suprug….. Gotovanka prava. Leži i troši pare. Njegove pare. (Pare za koje oni kažu krvavo zarađene, a nemaju pojma kako izgleda jedan vijađ, nemaju pojma što znači brod i život na njemu, nemaju pojma o ničemu, ali sasvim lijepo znaju kada se taj isti pomorac vrati, besramno tražiti (te iste krvave) pare jer „Pa znaš kako se ovdje loše živi, kako se ne može naći posao, kako je sve skupo…“ Njihova pravila nisu ista za sve.
Situacija druga: Žena je žena pomorca s dijetetom koje je u fazi da zahtjeva brigu (od prve do … godine). Ako ta žena radi onda je slučaj takav da je ona „Jako loša majka, a i supruga. Je prvo ona radi a netko stran (jaslice, vrtići, bejbisiteri) joj čuvaju njeno dijete. A dijete još ne vidi oca po pola godine. A ona radi! Svaki dan je po cijele dane na poslu, ne vidi to dijete ni nekoliko sati dnevno. Koji odgoj. Lako ti je tako bit majka. Jadno to dijete. Suprug joj plovi, a ona radi! I onda suprug financira (tu se nekako zaboravi da se priča o ženi koja radi, jer suprug sve financira) da treća osoba čuva i odgaja njihovo dijete… Koji nemoral. Koji užas. I onda kad on dođe kući, on ti njoj sve radi. Ma daj!? Ma je, pere, čisti, kuha, ide s djecom… Ma sve. Ah, lako ti je tako bit gospođa… „ Tako otprilike ide iza nje, a npr iza žene koja je u istoj situaciji samo s bolesnim dijetetom (jer ne rađaju se samo zdrava djeca i ne podižu se samo mali plavi anđeli s dugmetom za podešavanje ugodnosti njihove pojave i cijelokupnog bića) ide nešto ovako: „Majko mila. Ona radi!!!! A dijete onako bolesno!!!! A on na brodu!!! Bože, koja obitelj. Jadno to dijete. Koje pare daje za njegovateljicu tom djetetu, ne treba joj ni radit…. „ I tu se nameće još jedna predrasuda koju ljudi vole kada je u pitanju žena pomorca koja radi, a to je koliko su oni, i ona i on, obijesni. Nikad im dosta. Koji su to njihovi prohtjevi kad im treba toliko para. Uvijek im je malo. Jadni li su…
Ili ako ta žena broj dva ne radi, slijed koji ona dobiva je otprilike ovakav: Žena se ujutro ustane, ide u kupovinu ili prati dijete u školu pa ide u kupovinu i sretne ženu koja ide na posao (sad je recimo deset, a radi se od osam) i koja joj kaže „O, lako je tako… Poslala si (da, žene šalju) muža na brod, dijete u školu i sad si slobodna. Ajme koja uživancija, možeš šta i kako hoćeš…“ U sebi nastavlja „s njegovim parama… A jadan li je i ne zna koga je oženio. On tuče more, a ona šetka okolo. Kuda ide ovaj svijet…“ Ta žena broj dva, malo ubijena u pojam razmišlja odakle izvire ta ljudska zavist i zloba i hoda nekako sad već malo umorno prema tom dućanu i odradi kupovinu, pa dože kući, raspremi sve, pa čisti po ko zna koji put od sobe do balkona, pa je zove netko koga nije vidjela godinama može li je prebaciti tu i tu jer zna da ona ne radi i zna da ona ima vremena. I onda panično računa kada se dijete vraća iz škole, kada treba biti ručak, može li stići odraditi i tu vožnju. Ako je i odradi, na povratku sretne prijateljicu koja će joj pričati da je jučer nakon posla bila na kavi s drugom prijateljicom koja je pričala stalno kako je umorna i stalno se nešto žalila (a ta druga je također žena pomorca koja ne radi), na što joj je ona lijepo rekla „Daj, molim te… Pa od čega ti imaš biti umorna. Od… (pogodit ćete koju je imenicu navela)“. Ova se naša vrati doma, dovrši ručak, dočeka dijete, razgovara, jede, rasprema, pere, razgovara, pomaže šta treba, da bi joj opet zazvonio telefon i da bi je pitali može li ona sad otići kupiti to i to jer ovi koji zovu rade, a znaju da ona ne radi i da ima svo vrijeme svijeta. I tu nekako više nema pitanja, nema niti nekog upitnog prizvuka. Više je imperativ kojim se sva njihova zavist i nebriga stavljaju pod nazivnik žena pomorca koja ne radi, treba i mora biti na raspolaganju svima i svemu jer ona ništa po cijeli dan ne radi i ne može samo trošiti njegove teško zarađene pare i s ničim opravdati svoju puku egzistenciju.
Situacija treća: Žena koja je po meni u najtežoj poziciji. Ima dijete ili djecu koji su odrasli i koji ne trebaju 24 satnu brigu, otišli su od kuće i žena je sama. Pola godine recimo. Ako ta žena radi, tek joj se tada opravdava rad. Iako je u najvećem slučaju marginalizirana, jer nije više u atraktivnim godinama (zapamtimo, ženu prilično određuju godine, nemamo mi te sreće da se gleda znanje ili vještina kao kod muškaraca, u većini slučajeva ženu prvo definiraju godine, a onda izgled, a tek onda (možda) znanje), jer su je mlađe kolegice pretekle i po novim vještinama i po brzini (danas je ona i na kopnu imperativ) i po gramzivom pristajanju na sve radi uspinjanja na hijerarhijskoj ljestvici, za koju naša žena nema ni volje, ni interesa. No, unatoč okolnostima, ona ima nešto čime se „zabavlja“ dio dana, kako bi ostatak dana bila umorna i sama sebi anestezirala osjećaj usamljenosti koji nas, budimo iskreni, napada sve (neovisno o spolu ili profesiji) nakon pedesetih.
Ako pak ta žena ne radi, ona je „Kraljica. Ona je puna savjeta za druge žene kako proživjeti život bez da se potrošiš, kako iskoristiti supruga do te mjere da se to može smatrati znanošću, kako ostati mladolik, svjež i očuvan. Ona je zlobnica kakve nema, nije joj ni Zlica od opaka ravna. Ona je sve ono što bi one htjele biti.. Njoj je lako, bilo i bit će..“ Nitko ne razmišlja kako se ta žena osjeća i kako je u većini vremena sama i kakvi je sve osjećaji napadaju dok iznova i iznova obavlja rutinske poslove da bi sačuvala zdrav razum. Predrasude caruju.
I koji bi bio zaključak? Da li je bolje da žena pomorca radi ili ne?
Ako samo na trenutak ostavimo sve gore spomenute predrasude (jer ja sam osobno i radila i ne radila, pa sam susretala svakakve komentare) i pogledamo gdje živimo. Objektivno. Kažemo da smo temperamentan narod. Ja taj temperament ne vidim dalje od nogometnih igrališta i društvenih mreža, kada smo utopljeni u anonimnosti mnoštva. Glasni smo samo kada iza glasa ne stoji naše ime. Kada trebamo biti glasni, nema nas. Sčućureni smo duboko u vlastitim zabludama i predrasudama kojima se natrpavamo kako bismo zaboravili na vlastitu letargiju i ambivalentnost kada se tiče djelovanja u društvu u kojem živimo. Puštamo dobrovoljno da nas gaze, da bismo se okrenuli i brže bolje zgazili onog prvog kojeg možemo. I to još nazivamo temperamentom. Žene u našem društvu su većinom zaposlene u trgovini ili kao pomoćno osoblje. I realno, prema njima se ne odnosi kao prema muškarcima. Radi se stalno, neumorno, ne tolerira se trudnoća, ne tolerira se briga oko bolesnog djeteta. Žene su u većini iskorištavane i potplaćene. Govorim o velikoj većini, oni svijetli primjeri nažalost samo su iznimke. Žene koje su zaposlene, realno nemaju dnevno više od nekoliko sati za svoju djecu, a da ne govorimo za sebe, za druge kojima požele darovati to svoje dragocijeno slobodno vrijeme. Nemaju vikende za bilo koje slobodne aktivnosti. Nemaju blagdane. I uvijek su na meti vlastite i tuđe projecirane krivnje da se nisu dovoljno dobro posvetile obitelji i da su zato danas obitelji u raspadu, da nisu dovoljno učinile za svoju djecu, supruga i sebe, da je sve prebrzo prošlo i da su dobile mirovinu od koje ne mogu ni režije platiti. Koliko je danas teško pronaći posao iz snova, govori sam za sebe podatak o broju nezaposlenih žena na zavodu. Sve one nezaposlene također nose teret da nisu dovoljno dobre ni uspješne kada ne mogu pronaći posao, stalno izjedane kometarima ovih prijašnjih „sretno“ zaposlenih „Pa što ti po cijele dane radiš!?“ do te mjere da počnu same sumnjati u vlastitu korisnost, postojanje i slično. Da živimo negdje gdje je uređenije rado vrijeme (gdje ne kroje „gazde“ svaki dan novo radno vrijeme), prava i obaveze radnika (gdje nema samo obaveza a da se za prava ne zna), gdje su vrtići i škole prilagođeni ženama koje rade, gdje je radni dio tjedna jedno a neradni drugo, onda ovaj članak ne bi imao smisla. Ovako su žene, bile one supruge pomoraca ili doktora, vječno u borbi između zarađivanja za život i slobodnog vođenja tog života. Tu u biti nema pitanja, ima samo imperativa. Ako kojim slučajem žena ima brak u kojem nije nužno da ona radi, recimo da to onda može biti pitanje. I odgovor će svaka sama pronaći.
Sjećam se vječite borbe dok si u radnom odnosu (u kojem npr nemaš fiksno radno vrijeme, obaveze, nisi opremljena baka/djed servisima) kada ću kući, kada ću stići ovo, ono…, što sve moram i kada ću sve stići. I onda niskog starta kada izađeš, kada rukama i nogama kuhaš, spremaš, igraš se s djetetom i slušaš s radija kako se treba imati vremena za sebe (voljeti i ugađati sebi, kako bi osoba rasla), vremena za partnera (kako bi se održao odnos) i misliš se „Kome oni ovo prodaju? Nisam ja Wonderwoman!“ No, istina, sve su žene pod teretom te Čudnovate Super Žene koja sve može, sve stiže, sve uspijeva, radi posao koji voli, koji je društveno koristan, a s dovoljno slobodnog vremena, a u isto vrijeme je uređene frizure i neodoljivo lijepa. Nismo li si (ili nisu li nam) nametnule malo prevelike ljestvice? Voltaire je najbolje opisao korisnost rada po ljudski život u Candidu, kada je napisao „Rad od nas odbija tri velika zla: dosadu, porok i bijedu.“ No, tko će ikada moći reći čovjeku do njega da je npr kopanje u vrtu ili održavanje kućanstva manje korisno ili vrijedno od slaganja papira, pisanja mailova ili serviranja kave? Bit nije raditi ili ne, bit je ostaviti druge da žive kako hoće ili ne… Pa možda je najbolje završiti citatom velikana (kada sam tako i započela). Kaže Voltaire „Dobro je sve to rečeno, ali treba da obrađujemo svoj vrt.“
