Ne znam kako kod vas, ali kod nas je jedna stvar prisutna a ima veze s kojom kintom više od prosječne. Svi smo mi imali i imamo želje razno razne još od nekih tinejđerskih dana. Netko za putovanja, neki su ludi za automobilima, neki vole planinarenje i zdrav život, a neki nogomet. A neki vole motore. Eh sad, ovisno o situaciji u koju nas je život i u koju smo se mi sami doveli, netko si to nešto priušti više, netko manje.
Kod pomoraca je to što, kako sam rekla, imaš malo slobodnije ruke tu i tamo (i dok ne gradiš kuću) pa si pomorci te neke svoje gušte malo češće dozvole. Nego da, rekla sam motori. Moj dragi voli motore. Čak i malo previše. Za prošli rođendan poklonili smo mu tortu sa slikom motora i natpisom kako postoje ljudi koju vjeruju da je 2 više od 4. Na kotače se misli, naravno. On bi volio garažu punu motora, ovako su tu dva ili jedan, ovisno što se trenutno kupuje ili prodaje. Mene to ponekad izludi a ponekad sjednemo skupa na ta dva kola i odlepršamo s vjetrom u (mojoj) kosi malo podalje od svakodnevice. Često se znam šaliti kad se prijateljice požale na svoje jače polovice kako mi nemamo nekih problema. Ako on napravi svoj đir.
Uglavnom, takve motorizirane igračke su nešto što je često zajedničko muškarcima, ne samo pomorcima, nešto kao ženama krpice i moda. Ali nisam htjela ispričati baš o toj strasti za motorima. Tu su i auti. U posljednje vrijeme malo razmišljamo o novom autu. Osim svakodnevnog pregleda njuškala i pokazivanja oglasa, kad je na brodu onda slanja fotografija, gleda se i You tube i videa raznih testiranja, čitaju recenzije i naravno, obilaze saloni. I tako smo jedno popodne mi otišli u jedan auto salon. I gledamo mi obiteljske aute, dva izložena modela su nam zanimljiva, doznajemo sve moguće i nemoguće specifikacije, snagu motora, opremu koju možemo uzeti, boje i ostalo… Čak dogovaramo i probnu vožnju. Ali u jednom momentu ode moj dragi u kut salona i obilazi oko sportske jurilice koja je tu bila cijelo vrijeme ali eto, nismo ju ni pogledali jer nama treba obiteljski auto. On sjeda unutra i tu počinje zanimljivi dio. Oči širom otvorene, kao u djeteta, lagani smiješak je prisutan, lice, reklo bi se, ozareno. Doznaje koliko ima konja i zapreminu motora, oprema je jednostavno strašna, a i cijena je hm..čak i prihvatljiva. U trenutku kad sam ja prozborila da je fora, priča se zakuhala. Moj dragi me uvjerava kako u njemu ima dovoljno mjesta za sve nas, i psa, a trgovac spušta zadnja sjedala, otvara bunker i pokazuje kako se tu i perilica može voziti! Znači, scena za komediju! Perilica??!? U bunkeru sportskog auta, spuštenog tako da zaboraviš da ceste imaju rubnike ali! Ali. Možemo bez problema dogovoriti da ga uzmemo i isprobamo je li bi bio problem ulaz u naše dvorište. Ja gledam i slušam u čudu i ne vjerujem. Ova dvojica ispred mene su ozbiljni, a ja pucam od smijeha dok zamišljam sebe kako u njemu kupim djecu pred školom ili idem na plažu. Šlag na torti je bio kad je trgovac rekao: „Pa jednom se živi“, e onda smo svi troje prasnuli u smijeh. Da…srećom motori su mu draži pa ćemo ipak zajednički izabrati auto, i to najvjerojatnije bez spojlera. Bar ne tako očitog.
Ma, ni o tim autima nisam htjela toliko… Nešto drugo je tu bit ili neko pitanje koje se kao nevidljiva nit provlači. Lijepo je priuštiti si te igračke, a opet uvijek ima prioriteta kada se svi trudimo biti razumni u određenim situacijama. Ipak prije i poslije svega, to su samo stvari i materija koja pruža zadovoljstva ali ona najvrjednija su besplatna. Pa tako i mi važemo to prolazno s onim što imaš u srcu i koliko god je i to ovisno jedno o drugome, ipak ovo srce više znači. Pa tako gledajući na takve svakodnevne zgode vraćam se na tu morsku priču svih nas, taj njegov drugi život bez nas, tu drugu, ne planetu nego galaksiju u kojoj nema naše male planetice s našom kućnom adresom. Pa mi dođe ona isprana: „ To je život“ zajedno s kojom neizgovorenom psovkom. Pa zar smo stvarno to izabrali? Je li mora to što nam je potrebno biti toliko daleko? Zar ne znamo drugačije? Ili se ne trudimo dovoljno? Stotine pitanja često prolaze našim glavama jer, ruku na srce, on ne voli to što ide. U tome trenutku preokrenuo bi svijet da se to promijeni i mislim si, u grču takvih trenutaka, kako ću nekako to promijeniti. A onda prođe dan, dva, pet pa se nekako stabiliziraš i vratiš u svoje rutine i sve se opet čini lakše. Život opet ide dalje. Pa prođe pedeset i šest dana, on se opet vraća i misliš kako smo najsretnija bića na Zemlji. A u trenu ponovnog sastanka rasprše se sve, do zadnje brige i nedoumice kao perje oko nas. I onda smo opet jako sretni i bezbrižni dok nas nešto ne podsjeti na našu morsku galaksiju. Pa ne znam. Valjda je to život koliko god mi to glupo zvučalo. Mi jesmo krojači i izgleda da smo to stvarno izabrali koliko god nama to bilo teško prihvatiti ili shvatiti. Do god to možda nekad i ne promijenimo. Ostaje na nama, barem ja tako vjerujem…
