To je onaj najbolji trenutak. I nama i njemu. Iako mu prethodi jedno razdoblje priličnih nervoza i paničnih stanja, i dalje je najbolji. Kod njega već neka zadnja dva tjedna kreće ozbiljniji umor, što fizički, što psihički. Jedna zamorenost stalnom trešnjom broda, valjanjem, uvijek prisutnim brujanjem, paničnim zahtjevima da se sredi ovo ili ono, paničnim molbama kolega da im se pomogne ovo ili ono prije nego što ode, pa je većinom tih i neprepoznatljiv. Sve odrađuje, ali nekako u stilu pobješnjelog robota, radnji preciznih, ali pomalo šizičnih, glasa većinom povišenog, a duha splasnutog. I nijedna rečenica tipa „imamo još malo za odradit“ nije dovoljno motivirajuća, jer vrijeme kada se dođe u kraj više ne leti, nego naglo usporava i svaki dan traje kao nekoliko njih. Kod nas je slična situacija. Kao da smo u očekivanju nekog kraljevskog potomka, a ne člana naše obitelji. Tresemo se u nekoj mješavini ushita i panike, što od nemogućnosti da više čekamo, što od panike kako će biti kad dođe – hoće li govoriti, hoće li spavati, hoće li pitati, hoće li vidjeti, hoće li ….. Dani nikako da prođu. Malac se također zatvara, a sve pod izgovorom da Tata brzo stiže pa on sve svoje obaveze i želje stavlja na pauzu, kao da se tako priprema za njegov dolazak. I tako glavinjamo, križajući dane na isprintanom kalendaru na hladnjaku. Jedan po jedan manje. Jedan po jedan.
I onda kada stigne taj dan, svi letimo.
On po brodu, nastojeći sve ostaviti uredno i kako treba za kolegu koji dolazi, mi po kući, nastojeći da sve izgleda kao u hotelu s milijun zvjezdica. Naravno, svi smo umorni od silnog napora. Skoro uvijek karta mu izgleda kao najbolja šala, kojom je netko nastojao nacrtati linije po zemljopisnoj karti u svrhu vlastite zabave, pa leti s jednog na drugi kontinent, s čekanjima koji samo produbljuju umor i agoniju Hoću li više stić’ doma? Naravno koji dan ranije, kaže mi neka gledam malo situaciju po tim zemljama i aerodromima, kao da znamo unaprijed hoće li nešto zapeti. A ja ne da ne mogu otvoriti vijesti, nego odbijam to svakom stanicom svog tijela, jer se bojim što bih sve mogla pronaći. I onda vjerno izmišljam kako je situacija na svim aeodromima više nego uredna i da su vremenske prilike baš za let od nekoliko dana.
Ne znam koga tješim. Mislim, nikoga. Ali ne odustajem.
Sanjam sve moguće varijacije pada aviona, na planinu, pa vidim scenarij iz onog filma s Liamom Neesonom, The Grey. Ili pad u neki grad, pa opet slažem slike kojeg holivudskog blockbustera s np.r u isti mah najezdom vanzemaljaca, pa ga vidim kako komunicira elektro signalima s posjetiocima iz svemira i oni odlučuju da ga odvedu sa sobom, jer on jedini tako dobro „govori njihov jezik“. Ili vidim more i gladne morske pse. Ili pak pustinju i njega kako godinama pokušava pronaći izlaz, ne imajući signal na mobitelu ili cipele. Iskreno mislim da mi mašta doživljava renesansu kada on putuje. Sasvim pomahnita i ode na sve strane. I tako taj dan puta, ja čistim i kuham sve ono što mislim da bi mu bilo najdraže. I pred večer, padam s nogu, jer sam cijeli dan nezaustavno mijenjala spužvicu s kuhačom, s povremenim naletima adrenalina i sporadičnim tahikardijama kada bih pogledala na sat i promislila „koliko još imam?“ Umorna i neuredna, zovem mamu da joj se pohvalim kako mi kuća izgleda kao muzej i kako sam uspješno skuhala menu od nekoliko slijedova, a ona mi kaže „A ludo mala. Pa neće on gledat kuću, nego tebe… kad ćeš sebe uredit?“. Shvaćajući da mama pogađa u sridu, odgovaram joj brzo i još brže spuštam slušalicu. Kako sam sebe zaboravila?!
Ulijećem u niskom startu u kupaonicu i krećem. Brzi i odlučni potezi britvicom, koji rezultiraju omanjim krvarenjem, jer naravno nemam vremena, a ni milosti. Brzinsko tuširanje, mazanje mirisnom kremom dok vrtim retke zadnje Houellebecqove knjige gdje opisuje kako Zapadnjačke žene izgledaju divno dok su vani (rad, šetnja), uređene, mirisne, našminkane, a zapušteno kada su kući (bez frizure, šminke, u raskoljeniranim trenerkama…). Michel mi ne pomaže, pa ga tjeram dok brišem zamagljeno ogledalo. Pokušavam napraviti frizuru, ali ona mi odbija poslušnost. Ili ne mogu namjestiti šiške ili mi se ne sviđa kako stoji puštena, ili mi neće ić uz kaput ako je skupim… Sva sreća da nisam od neke velike šminke, jer bih vjerovatno izgledala kao sam Joker iz Batmana. Maskara se upravo tada nikako ne da nanijeti da bude ujednačena na oba oka, pa zovem malca da provjeri jesam li simetrična. On dječji gleda kao da proučavamo skupa misterij novootkrivenog planeta, a ja se sve više znojim jer to predugo traje a mi nemamo više vremena. I onda odustajem, dijete se smije, ja bacam maskaru i nanosim ruž. U redu je. Ma nikako nije u redu. Ma u redu je. Gledam se i ne vjerujem. Kako se ovo dogodilo. Ovo nisam ja, ja inače mnogo bolje izgledam. I u sred te neuhvatljive panike, malac viče „vrijemeeee jeeeee“. Sve se ostavlja, zaboravljam na sve „probleme“ koje sam stvorila u kupaonici i jurimo u auto i krećemo.
Pjevamo, vičemo u autu, smijemo se… To je trenutak koji naslućuje ponovnu ravnotežu okupljanja obitelji i daje nadu da ništa u međuvremenu nije uništeno ili razbijeno, već da ćemo elegantno samo nastaviti tamo gdje smo stali.
Ne volim aeodrome, ali u tom trenu su mi sasvim podnošljivi. U biti, jedino u tom trenu.
I dok zurimo u ekran s objavljenim dolascima, pogled mi bježi na lica oko mene. Primijećujem zamjetnije veći broj ženskih lica. Od mladih do starih. Ali većinom žene. I nesvjesno prelazim pogledom od jedne do druge, pregledavajući svaki dio njihove vanjštine ne bih li ugledala zrnce tahikardije, panike, sreće, pokušavam odgonetnuti znoje li se od slatke muke iščekivanja, tresu li se kako će ih pogledati, zagrliti, poljubiti… Jer taj prvi poljubac obično otkriva sve. On traje kratko, ali zna u tom dijeliću vremena zbiti cijelo putovanje, njegovo i njeno. Otkriva se bezglasno (ako se želi čuti) kako je bilo bez tebe i daje naslutiti kako će biti s tobom. On je dio kojim se otvaramo jedni drugima bez riječi i on predstavlja svojevrsnog suca i krvnika koji nas usrećuje ili kažnjava. S njim sve znamo. Uglavnom, zamišljam njihove priče – koga čekaju, kakve su, jesu zadovoljne, čekaju li s željom ili ravnodušno, misle li o nekom drugom dok čekaju nekog prvog, jesu li ljute ili tužne, sretne ili uspavane… Naravno, ništa ne saznajem od njihovih nijemih tijela, ali jedna stvar mi ne promiče – ne smiju se. Nijedna se ne osmijehuje. Gdje li je nestao osmijeh? Dok razmišljam o drugima, moja priča se razvija. Malac ponavlja obavijest da je avion sletio i mi se primičemo ne bi li ga vidjeli odmah čim proviri glavu iza vrata. I prolaze svakojake glave, svako druga slična, ali sasvim različita, i onda među svim tim glavama zajedno viknemo „Eno ga!“. I nekako je predivan taj trenutak kada on ulazi u taj dio aeodroma gdje nas dijele staklena vrata, izmiješan s mnogobrojnim glavama oko sebe, i ugleda naše dvije glave koje se nadviruju iznad drugih tijela i mahnito mašu kao da imaju šizofrenični napadaj na najjaču. Ugledamo se istovremeno i izmamimo osmijehe.
E, pa ti osmijesi…. Da je to bilo slikat… To je najljepši poklon koji ijedan čovjek može pokloniti sebi i drugima. Ona iskonska sreća radi blizine druge osobe. Trenutak koji ima najuvjerljiviju moć da izbriše sve ono što smo prošli razdvojeni. Trenutak koji na najbolji mogući način izlječi sve boli koje smo odbolovali. Trenutak koji najbolje usrećuje, čineći nas sličnima tibetanskim svećenicima koji žive u sadašnjem trenutku, bez tereta prošlosti i straha budućnosti. Trenutak u kojem i najveći nevjernik, okriva svu mistiku i dubinu vjere. Trenutak koji uništava i stvara. Sami dar svemira.
No, to je ipak samo trenutak. I on ubrzo bude zamjenjen nestrpljenjem. Njegova torba se redovito zagubi, jer presjeda stotinu puta, a ako se kojim slučajem vozi s njim, onda izađe među zadnjima. To je kao Marfijev zakon, koji kaže „A mislio si da je gotovo… Neće moći…“ I kada nakon usahlih snaga ljepljena na staklo i zurenja u sve te torbe koje izlaze i kruže po traci kao da su na ljetovanju, shvatimo da je ima, pojurimo na vrata gdje se ljube prošlost i sadašnjost, gdje susrećemo nove početke i zaboravljamo sve krajeve kojima smo ispleli sigurnosnu mrežu oko nas samih. I stojimo kao ukopani, malac bi ušao, a ja ga zadržavam jer instinktivno znam što slijedi. Nervoza opet raste, ali svako tijelo koje prođe kroz ta vrata, stari nas po cijeli dan, jer cijelo naše biće je u naponu i sve naše energetske zone su pune do maksimuma. Mi smo napeće u samom smislu te riječi. Napeti kao puške. I kako netko slavodobitno izađe iza tih vrata, mi se nadvirujemo da vidimo gdje je zapelo. A skoro uvijek zapne. Jer svi ti birokrate koji samo rade svoj posao, snime ta lica koja im odmah izgledaju sumnjivo. Pomalo spuštenih ramena, usporenog hoda koji kao da govori „Zabole me sve…“, crnim podočnjacima uokvirene umorne oči koje samo sanjaju doći kući, blijeda lica jer se nisu nauživala sunca, izrasle frizure koje površnog gledatelja mogu navesti na krivi trag možebitne nemarnosti ili zapuštenosti.
Tako izgledaju (većinom) pomorci na povratku na matični aerodrom i redovito su predmet detaljnog pregleda i otvaranja prtljage, jer podsjećaju na izmrcvarene dilere i korisnike opijata, koji se vraćaju u normalu nakon ludih mjeseci neograničenog pretjerivanja. I njih se zaustavlja, pregledava, ispituje, sve pod izgovorom opasnosti. I kada se sretnem s njegovim pogledom u prorezu zatvarajućih vrata čitam „O svegati… samo mi je ovaj sad trebao… ako budem ovo sve morao otvarati, pobacat ću sve po ovom aeodromu….“.
Prepoznajem tu tanku granicu koje ovaj carinik nije ni svjestan, a koja lako može pretvoriti mog supruga iz jednog pristojnog putnika u bijesnu zvijer koja neće imati kontrolu nad samim sobom i svom tom negativnom energijom koju je nagomilao u svom drugom limenom domu. On nema pojma gdje je ovaj bio i kako su mu izgledali dani i čak ga mogu i shvatiti, jer nemoguće je to razumijeti ako se nije probalo. Ali on nema ni najmanju predožbu što sve riskira kada vježba strogoću nad čovjekom koji stoji nekoliko metara od svoje slobode i ljudi koje voli, koji se valja iako stoji na tvrdome, koji ne zna koji je dan, a kamoli sat, jer je promijenio i vremenske zone i zemlje brzinom munje, koji na koncu je samo dijelom svoga bića svjestan gdje je, jer dobar dio mora i broda zauvijek ostaje unutar njega kao neobjašnjivi fenomen koji ga čini, oblikuje i mijenja. I mi tako čekamo da oni odrade svoje, da on sve opet pozatvara, ‘ko zna koji put danas i da izađe iz tog maničnog svijeta konstatnog rada koji se smjenjuje s epizodama histeričnog smijeha i apsurdnih pregleda koji graniče s ludilom.
I kada izađe, sve zaboravlja, vraća mu se osmijeh i nudi nam zagrljaj koji je veći od svih mogućih kilometarskih udaljenosti. Sjedamo u auto i još nismo ni zavezali pojaseve, a već jedni drugima ulijećemo u riječ, prekidajući odgovore novim pitanjima i podpitanjima. Kakav ti je bio let? Kako si prošao na brodu? Malac ulijeće s optimistčnim (iako se suzdržavao, da ne umanji vrijednost dolaska pitanjem o materijalnom) A gdje si stavio onaj poklon? I on mu potpiruje nelagodu odgovarajući „A ljube moja, uzelo mi ga na carini… Šta ćemo, tako je… „ Malac tone u beznad, gledajući ga s nejvericom, ali ipak vjerujući…. No smijeh ubrzo otjera šok nevjerice i opet se jedan drugog glasno prekida pitanjima o brodu i o kući… Ja pak ulijećem s pitanjem Jesi gladan, da bih dobila odgovor da nije, da mu je muka od spize i da je komiran. Mislim o onim slijedovima doma i mozak mi prerađuje informacije što se od toga da uopće spasiti. No, zanimljivo je, da npr. zadnji put nisam skuhala apsolutno ništa za taj dan dolaska, poučena tim ranijim iskustvom obilnog kuhanja i još obilnijeg neimanja teka, pa sam postavila pitanje Jesi gledan tek tako da se imam čime nadmetati u igri Postavi pitanje ili Probaj odgovoriti u deset sekundi koju igramo dok se vozimo kući. A on ovaj put odgovara „Baš sam gladan, slabo sam jeo na putu. Jedva čekam navalit…“ Blijedilo me preuzima, lagano ćutim kapljice znoja koje izbijaju i brzinom svijetlosti vrtim sliku što sve imam u hladnjaku – ženska improvizacija nema granica kada ima dovoljno dobar motiv. Ali, sjetim se opet Marfija… Marfi,Marfi…
Nakon nekoliko dana spavanja po danu i zujanja po kući po noći, kreće se u pohod Administracija. Pa se uđe u ured gdje je pristojnost i ljudskost davno iščezla kao rijetki suvenir iz prošlosti. Pa se čudimo kada nas netko nešto pita i pokrene nekakav razgovor, jer su nas naučili da se prema pomorcima ponašaju kao prema priglupim stvorenjima kojima sve treba nacrtat (čitaj napisat boldiranim, štampanim slovima i zaljepiti selotejpom na ulazna vrata kako ne bi bilo istovjetnih grešaka iz prošlosti, čitaj kako ne bi slučajno morali napraviti za nekoga išta više od propisanih normi i granica koje nudi njihovo radno mjesto ili možda odgovorili na pitanja po još koji put). Gledaju u papire, pa podignu pogled gore, pa opet vrate na papire provjeravajući po nekoliko puta napisano, jer njima nije baš normalno da su pomorci iole pismeni i da znaju ispuniti obrasce koje oni traže.
– A vi ste ovo sve sami ispunili?
(Pomorac misli je li me ovo zezaju? Što je ovo? Je li ovo neka skrivena kamera? Pomorac šuti i misli A ne, ispunila mi je pokojna baka, jer ja još nisam naučio čitati ni pisati…No, kako on šuti i gleda pomalo izbuljenih očiju i pogleda koji ne skriva nevjericu i lagani bijes, oči koje ga gledaju misle da su našle potvrdu za svoju predrasudu i sužavaju se u nekom uvrijedljivom stilu, za koje ne slute kako djeluju na suprotne. Umjesto da išta odgovori, on se samo nasmije i nagne glavu sada već u nestrpljivom pokretu koji šalje jedinu poruku „Završi brzo!“… )
I završi, ali s gorkim okusom u ustima. I pitam se zašto je sva ta administracija koja živi od pomoraca toliko neosjetljiva na taj posao i na sve s čime se ti isti pomorci susreću – što na brodu, što na kopnu. Mislim da bi bilo korisno za sve, da preduvjet za bilo kakakv takav posao, bude navigacija od nekoliko mjeseci, da se iz prve ruke doživi i brod i more i paralelan život koji iz njih izranja. No, na kraju, najvažnije je da se sigurno stiglo i da se sada malo živi život.
