„Serija brodova Liberty bila je revolucionarna pojava na brodograđevnoj sceni i gotovo da se brodogradnja može podijeliti na onu prije i onu nakon Libertyja po svojim karakteristikama“, tim je riječima dipl. ing. Nikica Vučenović iz Hrvatskog registra brodova uveo u predavanje o brodovima koji su promijenili tijek Drugog svjetskog rata, koje je u ponedjeljak održano u Muzeju grada Šibenika povodom obilježavanja 10. godišnjice osnivanja Udruge pomorskih časnika i kapetana Šibenik.
U trgovačkom pomorstvu u vrijeme Drugog svjetskog rata, odnosno 1939. godine, najdominantnija flota u svakom pogledu bila je Velika Britanija koja je imala 17.891,139 tona brodovlja, a gotovo upola od toga na drugom mjestu Sjedinjene Američke Države sa 8.909,892 tone, dok treće mjesto zauzima Japan.
Drugi svjetski rat počinje 1. rujna 1939. godine napadom Njemačke na Poljsku, a dva dana nakon toga Velika Britanija objavljuje rat Njemačkoj. Svega par sati nakon objave njemačke podmornice potapaju prvi putnički britanski brod, a u sljedećih godinu dana Nijemci potapaju čak 384 britanska teretna broda.
Dinamika gubljenja britanskih brodova bila je tolika da je došla u pitanje opstojnost Velike Britanije te je Admiralitet sazvao široku radnu grupu koja je trebala riješiti nastalu situaciju. Ključna uloga povjerena je Cyrilu Robertu Thompsonu, 33-godišnjem mladom čovjeku koji je sa 27 godina napravio svoj prvi projekt, a inače potomku brodograditeljske obitelji koja posjeduje 16 brodogradilišta diljem Velike Britanije. Prema njegovim nacrtima napravljen je brod „Dorington Court“, koji je imao 33 posto manju potrošnju goriva od ostalih dotadašnjih brodova, bio je jednostavan u gradnji, eksploataciji i cijeni, a ujedno i poželjan brod za gradnju u serijama.
Britansko Ministarstvo ga zajedno s kolegom šalje u SAD gdje zajedno s dvojicom ključnih ljudi Lloyd Registra tvore četveročlani tim koji ima zadatak ugovoriti gradnju 60 teretnih brodova kapaciteta 10.000 tona kao prijeko potrebnih Velikoj Britaniji.
21. rujna 1941. Thompson dolazi u SAD i u dva mjeseca prevaljuje više od 17.000 milja susrećući se da ključnim ljudima američke pomorske industrije. Krajem listopada 1941. godine susreće se s jednim od najmoćnijih industrijalaca SAD-a Henryjem Kaiserom. Iako nema iskustava u brodogradnji Kaiser je to shvatio kao poslovni i financijski izazov jer je gradnja 60 brodova u to vrijeme značila investiciju od 100 milijuna dolara. Uz njega za izgradnju ovih brodova važan je i William Fox Gibbs, inženjer brodogradnje čiji se ured proslavio ne samo izgradnjom velikih ratnih brodova nego i putničkog broda „United States“, te on koordinira nacrte za izgradnju brodova. Uz njih treća važna osoba je i Theodore Roosevelt kao pomoćnik ministra pomorstva, koji je između ostalog jednom prilikom vidio nacrt broda „Dorington Court“ i izjavio da je Ružno pače tako da je jedan od nadimaka brodova Liberty „Ugly duckling“.
Šezdeset brodova za Veliku Britaniju počinje se graditi u dva brodogradilišta, Los Angeles i Richmond, dok se 26 brodova gradi u Kanadi. Svi oni koji su se gradili u SAD-u imali su u imenu riječ Ocean, a prvi „Ocean“ brod koji je napravljen za Veliku Britaniju porinut je u more 16. kolovoza 1941.
Tehničke karakteristike brodova Liberty
Ciljna funkcija u projektiranju bila je napraviti brod koji ima kapacitet 10.000 tona nosivosti i da postiže brzinu od 11 čvorova. Uz to brod je bio pogonjen parnim strojem što je izazvalo šok jer su dotad Sjedinjene Američke Države bile usredotočene na proizvodnju ratnih brodova pogonjenih parnim turbinama. Bez obzira na to parni stroj se pokazao dobitnom kombinacijom.
U središnjem dijelu ispod nadgrađa nalazila se strojarnica, a u tom dijelu također je i smještaj za kompletnu posadu, odnosno 40 ljudi i 18 vojnika, uglavnom topnika. Brod je imao tri skladišta na pramcu i dva na krmenom dijelu, a na se palubi nalaze tri dizalice nosivosti 50-ak tona i pet grotala. Tankovi goriva su na nalazili isključivo u dvodnu, a balastni tankovi u provi.
Ono što je izazvalo velike rasprave u SAD-u je to da su se na pramcu i na krmi nalazili topovi, a po Ženevskoj konvenciji teretni brod ne smije imati naoružanje na provi.
Brodogradilišta
Što se tiče same izgradnje brodova, oni su se gradili u 18 brodogradilišta na atlantskoj i pacifičkoj obali SAD-a i to u prosjeku više od dva broda dnevno, a četiri brodogradilišta odskaču po svojim rezultatima. Richmond je na svojih 12 navoza proizveo 489 brodova, Betlehem Fairfield u Baltimoreu 385 brodova, Long Beach 336 jedinica i brodogradilište Portland u Oregonu je izgradili 322 broda.
Richmond brodogradilište ostalo je zapisano u povijesti po rezultatu koji se teško više ikada može postići, a to je da je u pet dana izgradilo pet brodova. 8. studenog 1942. u 12.01 sati postavljena je kobilica za brod „Robert E. Pearl“ i nakon četiri dana u 15.30 sati brod je porinut u more. Šest tisuća zavarivača radilo je u tom brodogradilištu.
27. rujna 1941. porinut je u more prvi Liberty brod „Patrick Henry“ u brodogradilištu Betlehem Fairfield u Baltimore, a u isto vrijeme je diljem obale porinuto ukupno 14 brodova. Stoga se taj dan u Americi obilježava kao Liberty Fleet Day.
Za takav gigantski pothvat u 18 brodogradilišta bilo je angažirano 700.00 zaposlenika. Kako bi sve to funkcioniralo, stanovništvo iz južnih država koje je zapošljavano u brodogradilištima, smještalo se u improviziranim kamp kućicama, a Kaiser, kao vrhunski organizator, gradi pored Portlanda naselje Vanport s kapacitetom 140.000 stanovnika. Bila je tu kompletna infrastruktura, dječji vrtići, bolnice i škole i sve neophodno za život ljudi i njihovih obitelji.
Revolucija u gradnji brodova
Ono što je predstavljalo revoluciju u gradnji brodova bila je modularna gradnja, odnosno gradnja u sekcijama. Kaiser sa svojim tehničkim timom razrađuje brod i definira se da brod ima 250 000 dijelova, koji se pak ugrađuju u 220 sekcija od toga 120 velikih, a težina jedne sekcije je do 250 tona. Za razliku od dotadašnjeg načina gradnje sada se paralelno gradi nekoliko različitih dijelova broda koji se onda sklapaju. To je ujedno ubrzalo i usavršilo gradnju brodova. Ekonomičnosti je pridonijela i masovna proizvodnja, a sve je počinjalo iz Gibbs & Cox ureda. Kaiser je pak inzistirao da za sve postoje šablone po kojima će se sve dalje raditi, a isključivu pažnju pridavao je urednosti i osobno je obilazio brodogradilišta i provjeravao da li je sve na svom mjestu. Isto tako u Kaiserovim brodogradilištima značajna je bila uloga žena koje su činile čak 30 posto zaposlenika.
Tehnički problemi
Inzistiranje na tako intenzivnoj gradnji brodova s tehnologijom koja još nije bila u potpunosti dokazana rezultirala je time da su se na 1.500 od 2.710 ukupno proizvedenih brodova pojavile pukotine.
Od toga su na dvjesto brodova bile značajne pukotine koje su zahtijevale povlačenje brodova iz službe, dok je deset brodova puknulo i potonulo uslijed tehničkih problema. Brodovi koji su puknuli uglavnom su se zavarivali ljeti, a pukotina se dogodila u zimskom periodu. Odmah je osnovano istražno povjerenstvo koje je radilo niz godina i otkriveno je da je razlog pucanja višestruk. Prvi je greška u konstrukciji jer se otvor grotla radio pod oštrim kutom, drugi je problem bilo zavarivanje u kojem još nije bilo dovoljno iskustva, treći je u materijalu od kojeg se brod gradio.
