Brendan Moreplovac, misionar, putnik i jedan od ranih irskih monastičkih svetaca, rođen je oko 484. godine u Treleeu, a ono što znamo o njegovom životu opisano je u „Putovanju Sv. Brendana“, immramu ili pomorskoj priči napisanoj tri stoljeća nakon njegove smrti. U njoj se govori da je osnovao samostan Clonfert gdje je godinama služio kao opat zajednice od 3.000 redovnika, broju za koji se povjesničari slažu da je uobičajen za Irsku u 6. stoljeću.
Kako je imao gorljivu želju da širi vjeru u druge zemlje, rado je poslušao priče putujućeg redovnika Barrinda koji je posjetio Clonfert i braći ispričao kako su on i pustinjak Mernoc putovali u Obećanu zemlju svetaca.
Barrind je opisao plovidbu u zemlju na zapadu, gdje su hodali oko petnaest dana bez potrebe za jelom i pićem. Kad su stigli do rijeke sreli su muškarca koji im je mnogo govorio o ovoj neobičnoj zemlji koja je, kako je rekao, bila tamo od stvaranja svijeta. Savjetovao je dvojici putnika da se vrate kući i otpratio ih do njihovog broda nakon čega su se vratili u samostan Mernoc.
Oduševljen Barrindovom pričom Brendan je odabrao četrnaest redovnika iz svoje zajednice i povjerio im da želi posjetiti tu obećanu zemlju. Nakon molitve i posta, Brendan i njegovi pratitelji krenuli su na Inishmore na Aranskim otocima i tražili blagoslov Sv. Enda. U blizini malog potoka pod planinom nazvanom Brendan’s Seat postavili su logor i izgradili mali brod s drvenim okvirom, prekrili ga goveđim kožama i namazali životinjskom mašću. Pripremili su zalihe za 40 dana i, dok su se pripremali za plovidbu, približila su se tri nepoznata redovnika i zatražili da ih povedu. Brendan se složio i svi su se uputili na teško i opasno putovanje.
Njihova plovidba na zapad trajala je 15 dana dok nisu izgubili orijentaciju i doplutali na otok koji je nalikovao ogromnoj stijeni s potocima koji se spuštaju niz hridi. Pronašavši malu uvalu dočekao ih je pas koji ih je odveo do prolaza među stijenama gdje su pronašli hranu. Cijelo to vrijeme dok su bili na otoku nisu vidjeli nikoga, no uvijek ih je dočekivala hrana pripravljena za njih. Nakon tri dana kada su se spremali otići, jedan od trojice redovnika koji su im se pridružili samo se srušio i iz njegovih prsa iskočio je demon. Otkirveno je da je pokušao ukrasti srebrni tanjur iz prolaza gdje su nalazili hranu.
Njihovo putovanje ih je potom dovelo do velikog otoka nazvanog Otok ovaca zbog brojnih stada koja su lutala njegovim brežuljcima. Na otoku su proboravili od Velikog četvrtka do Velike subote, a jedini čovjek kojeg su ondje sreli bio je stražar dao im je svježe meso kako bi ponijeli sa sobom. Uputio ih je da otputuju na drugi otok i tamo proslave Uskrs. Ubrzo nakon što su napustili Otok ovaca našli su maleni otok i odlučili se tamo zaustaviti. Međutim kad su zapalili vatru da ispeku meso otok se počeo tresti i pomicati i redovnici su pobjegli natrag u svoj brod.
Promatrali su kako se otok odmiče, a njihova vatra i dalje gori. Brendan je rekao svojim redovnicima da je „otok“ zapravo Jasconius, najveći kit u oceanu.
Preplovivši kanal i napustivši Otok ovaca putnici su pronašli Raj ptica i rijeku koja vodi u unutrašnjost. Milju uzvodno otkrili su golemo stablo prekriveno bijelim pticama. U večernjim molitvama redovnika ptice su prodrle u himne i stihove. Jedna ptica iz jata spustila se na brod i počela govoriti Brendanu, obavještavajući da će proći sedam godina prije no što on i njegovi drugovi dođu do Obećane zemlje svetaca. Tijekom njihovog boravka u Raju ptica stražar im je donio hranu i vodu i osigurao sve njihove potrebe. Kad je došlo blagdan Pedesetnice, stražar ih je uputio da ponovno zaplove.
Mnogo su mjeseci putovali dalje prema zapadu, a da nisu vidjeli ni otoka ni obale. Konačno, upravo pred sam Božić ugledali su otok. Kad su stigli do obale našli su starca bijele kose koji ih je odveo u obližnji samostan St. Ailbe. Na ulazu ih je u šutnji dočekalo jedanaest redovnika. Opat je oprao noge i odveo ih da nešto pojedu. Starac je razbio šutnju kako bi objasnio da u samostanu nikad nije bilo kuhanih jela, da je kruh stvoren na čudesan način, da se njihove svjetiljke nikad ne gasnu te da redovnici ne stare. Također je objasnio da su na otoku već osamdeset godina i da nisu nikada progovorili niti riječ. Nakon što su drugi redovnici otišli na spavanje opat je odveo Brendana u kapelicu gdje su promatrali kako je vatrena strelica uletjela kroz prozor, dodirnula sbjetiljku na oltaru i napunila je uljem te ponovno izletjela kroz prozor.
Kad su došla Sveta tri kralja Brendan i njegovo drugovi napustili su samostan St. Ailbe i ponovno se otisnuli na more. Plovili su do korizme bez ikakvog znaka da je u blizini kopno, a njihove zalihe hrane i vode bile su isrcpljene. Nakon tri dana bez vode stigli su do otoka gdje su našli bunar. Nakon što su se napili vode redovnisi su pali u dubok san, neki na dan, neki na dva, a neki na tri dana. Kad su se probudili Brendan je naredio da odmah napuste otok.
Ploveći prema sjeveru njihov čamac je pratio mir i to punih dvadeset i pet dana. Naposljetku vjetar ih je odbacio prema istoku, vraćajući ih na Otok ovaca na Veliki četvrtak. Stražar ih je dočekao pružajući im utočište i svježu odjeću. Nakon što su proslavili Veliku subotu, uputio ih je da ponovo otplove kako bi proslavili Uskrs na leđima kita Jasconiusa, a zatim nastavili prema Otoku ptica. Učinili su kako je rekao stražar. Opet je stražar pružio putnicima hranu i vodu dok su ostali u Raju ptica. Uputio je Brendana da će ciklus ponavljati još nekoliko godina, provodeći Veliki četvrtak na Otoku ovaca, Uskrs na kitu, od Uskrsa do Pedesetnice u Raju ptica, a Božić će svetkovati s redovnicima samostana St. Ailbe. Vrijeme provedeno plovidbom između tih otoka donijet će mnoge avanture.
Tako se i dogodilo.
Na jednom od putovanja vjetar ih je odbacio na stjenoviti i neplodni otok iz čije su se unutrašnjosti čuli zvukovi čekića i nakovnja. Prepuni straha, Brendan i njegovi drugovi odmah se se udaljili, no odjednom je iznad njihovoh glava počelo letjeti kamenje. Nakon što je palo u more, voda je počela ključati. Uz to osjetili su grozan smrad te je Brendan rekao svojim suputnicima da su došli do ruba Pakla.
Uskoro su se nasukali na otoku ogromnih crnih litica. Treći redovnik koji se pridružio Brendanu skočio je s broda i krenuo prema litici, rekavši da je nemoćan vratiti se. Kad je stigao do litice, demoni su ga odnijeli i zapalili. Potom su vidjeli čovjeka lancima svezanog za stup kristala koji se bori s vjetrom i valovima. Brendan ga je pozvao i rečeno mu je da je bio Juda, kojem je Gospodin pokazao milosrđe oslobodivši ga od njegovih patnji u paklu, kako bi sjedio na ovoj stijeni nedjeljom i blagdanom.
Nakon brojnih zgoda i nezgoda redovnika, putnici su stigli do otoka gdje je Brendan pronašao starog redovnika koji je sjedio na ulazu u špilju. Starac mu je rekao da je bio pratitelj Sv. Patrika i da je pustinjak na otoku već 90 godina od Patrikove smrti. Pustinjak je poučio Brendana da se još jednom vrati na Otok ovaca, jednom u Raj ptica i onda će biti odveden u Obećanu zemlju svetaca. Tamo će on i njegovi drugovi ostati četrdeset dana, a zatim će se sigurno vratiti u Irsku.
Nakon primitka blagoslova starog redovnika, putnici su otplovili i došli na Otok ovaca gdje ih je ponovno dočekao stražar. Ovoga puta kad su se spremali napustiti stražar im se pridružio u njihovom brodu. Zatim su susreli Jasconiusa koji ih je na leđima odveo u Raj ptica. Nakon što su napunili svoje posude za vodu, suputnici su zaplovili sa stražarom kao vodičem jer, kako je rekao, bez njega nikad neće naći Obećanu zemlju svetaca.
Četrdeseti dan velika magla progutala je njihov brod. Stražar im je rekao da je magla uvijek okruživala zemlju koju su tražili ovih sedam godina. Sat kasnije obasjala ih je svjetlost i čamac je dotaknuo obalu. Redovnici su iskrcali i pronašli lijepu zemlju punu voćaka. Istraživali su zemlju četrdeset dana, nikad ne došavši do njezina kraja. Ali četrdesetog dana otkrili su široku rijeku za koju je Brendan rekao da ne bi trebali prijeći. Približio im se mladić i pozdravio svakog poimence. Objasnio je da je Bog odgodio njihov pronalazak Obećane zemlje svetaca kako bi mogli otkriti mnoge stvari na svom putovanju. Uputio ih je da skupljaju plodove i zalihe te da otplove kući jer su Brendanovi posljednji dani vrlo blizu. Obećanu zemlju, uvjeravao ih je, upoznat će Brendanovi nasljednicima u vrijeme kada će kršćani biti proganjani kako bi mogli naći novi dom u miru.
Brendan i njegovi drugovi skupili su plodove i isplovili u maglu. Po dolasku na otok starog pustinjaka, ostali s njim tri dana i ponovno se uputili na more te sigurno stigli u Irsku. Samostan u Clonfertu dočekao je Brendana s velikom radošću i on im je ispričao sve što im se događalo na putovanju. Naposljetku im je rekao da mu je mladić predvidio skoru smrt te je zamolio da se sve pripremi za to. Nakon što je sve bilo spremno Brendan je primio sakramente te uskoro umro među svojim redovnicima oko 570. godine.
U to je vrijeme Irska bila jedno od središta srednjovjekove znanosti. S kontinenta su mnogi znanstvenici prenosili svoja znanja i drevne rukopise, a irski su redovnici već tada znali da je Zemlja okrugla. Isto tako su znali da je rimska flota nekoć oplovila Škotsku i otkrila otoke sjeverno od nje. Stoga se Brendan sa svojim redovnicima bez straha uputio na putovanje jer je imao saznanja o plovidbi drugih.
Sve te, na prvi pogled, fantastične priče u skladu su s geografskim i povijesnim činjenicama, karakterističnim za područje plovidbe. Maštovite slike poput stupova kristala upućuju da se zapravo radi o ledenjaku, otok koji se trese i pomiče je u biti kit ili morž, a vruće kamenje je pak izbacio jedan od vulkana na Islandu ili Azorskim otocima. Susret s redovnicima koji šute također ne čudi jer su tadašnji irski redovnici aktivno gradili na otocima blizu Velike Britanije. Mogućnost putovanja u čamcu presvučenom kožom, iako izgleda gotovo nevjerojatno, no nije bilo nemoguće.
To je dokazao engleski istraživač, povjesničar i pisac Tim Severin. Uvjeren da se legenda temelji na povijesnoj istini Severin je 1976. godine sagradio repliku Brendanovog broda. Koristeći tradicionalno oruđe izgradio je 11-metarski brod s dva jarbola od irskog hrasta, obložen sa 3000 metara kože, premazan bikovom mašću i zabrtvljen premazanom vunom.
Između svibnja 1976. i lipnja 1977. Severin i njegova posada preplovili su 7.200 kilometara od Irske, otoka Peckford na Newfoundlandu, zaustavivši se na Hebridima i Islandu tijekom putovanja. Smatrao je da je njegovo putovanje pomoglo identificirati temelje za mnoge elemente legende, poput „Otoka ovaca“, „Raja ptica“, „Stupova kristala“ i „Planina koje izbacuju vruće kamenje“, a njegova knjiga o tom putovanju postala je međunarodni bestseller i prevedena je na 16 jezika.
