Bilo je to malo drugačije vrijeme. Kada bismo ušli u trgovinu, nismo mogli birati između čokoladnih papuča u obliku dinosaura ili bombona koji podsjećaju na sve osim na išta jestivo. Izbor je bio manji, mnogo manji, ali ako bi se uložilo dovoljno vremena i truda moglo se pronaći nekoliko posebnih, unikatnih i inspirativnih detalja nekome za pokloniti.
U tom vremenu, moj brat plovio je po šest mjeseci, na brodu s dvadesetak muškaraca, s kojima je dijelio taj nesnosni pomorački kruh. Bio je mlad tada. Oboje smo bili. No, iako sam bila (kao) u nekom drugom prostoru i vremenu, živo se sjećam okolnosti koje su pratile te navigacije. Sjećam se nervoza pred odlazak – redovito je bio na drugom kraju svijeta. Dugog, nikad gotovog vremena plovidbe i uzbuđenja dolaska.
Tada nismo imali mobitele ni internet. Ovisili smo o telefonskim vezama, koje su bile rijetke. Ne sjećam se točno, ali pamtim brojanje dana i strke kada bi se telefon oglasio, a starci i ja nagurani jedan do drugoga u hodniku čekamo svoj red da mu čujemo glas i „osjetimo“ kako je. Nije bilo instant vijesti kao sada, informacije su putovale sporije, ali vladale su drugačije komunikacije. Jedan oblik upečatljive veze bile su pomoračke večeri na radiju. Sjećam se da smo nekoliko puta bili „u programu“ s već izlizanim porukama „dragom….. mirno more…. Sretan rođendan… sretno.. i obavezan Pozdrav posadi broda…“. Divne su bile te emisije i čini mi se da i danas mogu čuti tako dobro znani ženski glas koji je čitao sve te poruke i pozdrave.
Bili smo nervozni svih tih šest mjeseci, s napadima mirnoće koja bi graničila s apatijom u vremenu između dva poziva ili pisma. Da, to je između ostalog bilo vrijeme pisama. Pravih pisama, napisanih rukom na pravom, pravcatom papiru. Još i danas imamo (oboje) sačuvana ta pisma – iako rijetko ih čitam, nekako mi se sva utroba stegne kada ih krenem čitati, pa se malo smijem, malo plačem, malo tugujem s nostalgijom, malo se veselim jer smo sve to prošli i ostali čitavi, ali uglavnom ih ne mogu čitati. Jednostavno ih tu i tamo presložim, pregledam, pomirišem i pospremim u ladicu. Oni su naš testamenat iz jednog izgubljenog vremena, kojeg ćemo možda i čitati s mirom, ako doživimo starost u kojoj imamo vrijeme i spremnost za suočavanja sa samim sobom.
Uglavnom, nekoliko telefonskih poziva (kada su svi obavezno ostajali doma i čekali taj najavljeni datum i sat) i pisma koja su šibala svijetom kao rakete ljubavi. Nemoguća sreća kada bi dobili njegovo pismo. Pažljiva otvaranja, tek kada smo svi na okupu. Prvo jedan čita naglas, a onda svatko za sebe. I on je to tako pažljivo i slatko sricao da smo mi mogli baš doživjeti njegovu svakodnevnicu, plastično je opisivao likove koji su ga okruživali, radnje koje su radili, slavlja koja su ih spajala (prvi prelazak preko Ekvatora, prvo polijevanje morem, prvi izlazak na… ), zemlje i običaje koje je upoznavao i doživljavao. Nama se činilo dok smo to čitali da ga vidimo u tom brodu, kako čini skale od makinje do mosta, kako šeta po palubi, kako ruča, večera, kako samuje u kabini dok sklapa opet neki maksimalno komplicirani novi autić ili maketu broda, kojima umiruje živce, ispuhuje frustracije i čini magiju da protok vremena bude brži, kako izlazi i šeta tim čudesnim parkovima i lukama, zalazi u barove i kuša jela čije nazive nisi znao ponoviti.
Onda bih ja njemu odgovarala opisujući tako detaljno i našu svakodnevnicu, sve bitke koje sam kao tinejđerica vodila, sve ono gdje mi je nedostajao, gdje mi je trebala zaštita starijeg brata, njegov savjet ili samo blizina. I nekako, ta pisanja su nam svima pomagala, jer su nas držala blizu i jer smo se kroz njih nekako ispuhivali kako sva ta frustracija odvojenošću ne bi bila previše za podnijeti. Sjećam se da mi je najveći izazov bio točno opisati koja ga je djevojka zvala i što je točno poručila, koja je pitala za njega na ulici, što je točno rekla, kakvom gestom i osmijehom. Bila sam svjedok jedne povijesti, koju sigurno ne bih tako doživjela da je on bio doma. Shvatila sam prilično rano veliki raspon ljudskih naklonosti, iskazivanja emocija, umijeća ljubovanja i igrica koje igramo u prvim zavođenjima. Nije lako pronaći simpatiju koju ćeš toliko osvojiti – oboriti s nogu – oduševiti da je trgneš iz njenog svijeta kako bi te čekala narednih šest mjeseci s istom količinom uzbuđenja. Mlade glave se brzo zagriju, ali i brzo ohlade. A na brodu vrijeme stane. I ne ide kao na kopnu. Svijet od doma ostane nekako zamrznut u onom filmu kada si ga ostavio, i ti se vraćaš kao astronaut s Marsa, da bi primijetio da se svašta tu izmijenilo i promijenilo. Pa i ti sam. A da to nisi ni shvatio. More je probilo oplatu. Načeti smo.
Naša najveća radost bili su ti pozivi i pisma, ali nekada bi se desila još jedna velika sreća. Išla bi smjena na njegov brod. Onda bi on naručio te i te novine, neku sitnicu i okus doma. Koje uzbuđenje! Kad taj odlazi, koliko vremena imamo da to spremimo, tko je taj što ide, hoće li htjet ponijet, hoće li moći, hoće li puno njih slati po njemu? Stotine pitanja, a svaki put drugačija situacija.
Jednu sam posebno zapamtila.
Smjena je trebala doći na brod na sv. Nikolu. I sjećam se živo koliko smo mama i ja dana obilazile trgovine ne bi li pronašle nešto sitno (da ne opteretimo čovjeka), nešto slatko, nešto što on baš voli, nešto da mu pokažemo koliko mislimo na njega, koliko nam znači, koliko…. Priprema je trajala danima. Danima. I kada smo pokupovale tih nekoliko znakovitih sitnica, svaku smo posebno zamotale u nekoliko ukrasnih papira, pa svaku u svoju kutijicu (jer je on volio otvarati, a mi smo željeli da mu radost traje), pa sve zajedno sa stvarima koje je naručio odnijele u agenciju predati. Došle, sve uzbuđene, prpošne, kao da mu ostavljamo svo blago svijeta, ostavile i pozdravile se. Sjećam se uzbuđenja kada smo se vraćale doma, vrteći film koliko će se obradovati, koliko će vremena otvarati, jesmo li pogodile, hoće li mu biti drago. Bile smo presretne samim činom te pripreme i slanja.
To je nekako bila nit koja nas je povezivala s njim i iako ga nismo mogle zagrliti i poljubiti, tako smo mu poručivale da ga volimo. Pisale smo mu da smo poslale to što je tražio (poklone smo zatajile), čekao je to jednako uzbuđen kao i mi. To je bio trag doma, osjećaj koji miriše na jutro u kojem te mama budi a ti ostaješ još malo u krevetu i samo dišeš i puštaš da ti u sobu uđe miris kave i toplog kruha. Miris obitelji. Miris doma. Znale smo koliko mu je to važno.
No, netko u uredu zaboravio je predati smjeni naš paket. Zvali su nas nekoliko dana nakon što je smjena već otišla, da su slučajno zaboravili, da dođemo i uzmemo paket. Skoro smo se obje onesvijestile. Bile smo ljute, nemoguće ljute na tu bezobzirnost koja nije shvaćala koliko to svima uključenima u priču znači. Bile smo poražene nepažnjom jer se sjedilo u toplom uredu i nije se osjećalo ništa za one od kojih se živjelo. Nije se osjećalo ništa. I to nas je pokosilo. Mama je svašta govorila, ja sam šutjela. Nije bilo tu pomoći, ali barem se ona malo ispuhala. Kada smo tako nekako pokisnute izašle iz agencije, sjetile smo se da ipak imamo poštu i bez obzira na cijenu i vrijeme, odlučile smo to poslati poštom. U vrijeme kada smo mi stajale ispred šaltera, njemu je dolazila smjena. Kada smo mi držale dragocjeni paket u rukama i čekale da dođemo na red, on je stajao ispred čovjeka i čekao. Mi smo rekle da bismo to poslale tu i tu, a poštarica nam je osorno rekla da je to u redu, ali da sve to moramo otvoriti da ona vidi što je to i da onda možemo opet posložiti i sve staviti u paket kojeg je procijenila na omanje bogatstvo. Dok smo mi razgoračenih očiju blijedile sve više i više jer se ova nije dala umoliti da su to samo slatkiši – sitnice, pokazujući koliko slojeva papira ima, zašto smo ih tako spremile i što i kak, on je isto tako razgoračenih očiju gledao u čovjeka koji nije imao pojma što on to čeka. Poštarica se nije dala smesti, tražila je otvaranje svake pojedinačne stvari. Borile smo se da li uopće otvarati ili otići i ostaviti mu sve kada dođe kući da ga dočeka. Bile smo bijesne, ljute, tužne. A u to isto vrijeme on je i dalje stajao ispred čovjeka koji ga je uvjeravao da mu u uredu ništa nisu dali, da nije on kriv, da nije on zaboravio, u uredu nije bilo ništa. On isto kao i mi, nije mogao vjerovati u sve to, pa je čovjeku očajnički pipao po džepovima jakne, tražeći dio doma koji nije stigao. Ne znam tko je bio razočareniji. Nije ni čovjeku bilo lako. Bit će je promislio „A gdje sam ja ovo došao…“. Nakon nekog vremena i on i mi smo došli sebi, mi smo poslale paket nakon duge i teške muke, on je s čovjekom pričao o zajedničkom gradu, pa smo svi našli neku zadovoljštinu. Paket je stigao, iako u debelom kašnjenju, ali kod takvih stvari ni nema kašnjenja. Uvijek je pravo vrijeme. I iako nije svaka sitnica bila u svojoj kutijici, iako je sve skupa bilo malo skršeno i zmeckano, imalo je okus po ljubavi.
Pitam se danas, kada živimo u ipak drugačijem vremenu, koliko vremena i truda odvajamo da našim pomorcima pokažemo koliko ih volimo, koliko su nam važni, koliko smo sretne kada im ucrtamo osmijeh na lice. Jesmo li se možda malo ulijenile u svakodnevnici u kojoj imamo dovoljno osnovnih sredstava za život, da smo zaboravile da život čine upravo sitnice, one male stvari i geste, koje su možda lakše za pokazati kada smo skupa. Ali nije li izazov upravo u tome da im pokažemo onda kada su sve stvari protiv nas, kada su nam šanse minimalne, da ih još uvijek možemo iznenaditi, poslati nešto na drugi kraj svijeta (iako tamo imaju sve, nemaju ništa), makar to bio ružem utisnuti poljubac ili napisana misao. Urezan i ukraden naš intiman trenutak, koji će značiti mnogo jer smo se potrudili da ga izmislimo i pošaljemo. Iznenadimo ih! Pokažimo im da nismo zaboravile biti (do)nosioci sjaja u očima i osmijeha na usnama. Pokažimo im koliko nam je stalo. Volimo ih! Ljubav je ono što nas svih može izliječiti. Ljubavlju možemo pobijediti sve!
