Piteja iz Masalije iz 4. st. pr. n. e. bio je antički pomorac, astronom, matematičar i geograf koji je plovio uz dijelove sjeverne i zapadne obale Europe. Otkrio je otoke Zeland, Veliku Britaniju i Irsku, poluotoke Bretanju i Skandinaviju, zaljev Kattegat i Biskajski zaljev. Izračunao je nagib ravnine ekliptike na nebeski ekvator te prvi ukazao na vezu između kretanja Mjeseca i fenomena plime i oseke oceana.
Ime izuzetnog znanstvenika i putnika Piteja iz Masalije dugo je vremena bilo u zaboravu. Suvremenici, čuvši njegove priče o zemljama koje je vidio na putovanju, smatrali su da izmišlja. Njegove tvrdnje nisu odgovarale razini geografskih pojmova tog vremena te se stoga njegova djela dulje vrijeme nisu prepisivala, što znači da se nisu širila i bila su bespovratno izgubljena. Sačuvana su samo u fragmentima, sadržana u spisima drugih znanstvenika.
Stoga biografija Piteje i ruta njegova putovanja i dalje ostaje nejasna. Ipak, moderni povjesničari ga s pravom nazivaju jednima od najistaknutijih znanstvenika i drevnih putnika, koji su napravili mnogo novih stvari u geoznanosti.
Antički istraživač Piteja rodio se i živio u Masaliji, prijašnjem nazivu grada Marseille. Smatra se da bi razdoblje u kojem je živio moglo biti 390.-320. godina pr.n.e. ili 350.-280. godina pr.n.e. O njegovom djetinjstvu i mladosti nije ostalo sačuvanih podataka, ali je poznato da je neko vrijeme učio u maloazijskom gradu Knidosu kod poznatog znanstvenika Evdoksa koji je stvorio cijelu školu matematičara i astronoma.
Već u to vrijeme Masalija je bila glavno trgovačko središte, a lokalnu su trgovci bili zainteresirani za jantar i kositar. Stoga je i bila organizirana ekspedicija u Sjevernu Europu, za koju se govorilo da je ima u izobilju. Piteja je želio vidjeti i proučavati fenomene prirode, živote ljudi izvan poznatog svijeta Mediterana.
Prva ekspedicija, u čijoj je pripremni Piteja izravno sudjelovao, nije uspjela. U to su vrijeme Gibraltarskim tjesnacem vladali Kartažani, a Mediteran je bio zatvoren za strane brodove. Kada se mala flotila približila tjesnacu napali su je Kartažani i potopili nekoliko brodova. Otac Piteje je poginuo, a on je skočio s broda koji tone i doplivao do obale. Nakon nekoliko mjeseci lutanja, ukrcao se na brod u masalijskoj koloniji Alonis i vratio u svoju domovinu.
Ostavši gotovo bez sredstava za život, budući da je u organizaciju ekspedicije obitelj Piteje uložila značajna sredstva, znanstvenik je tražio gradske oce da opreme nove brodove kako bi se uputili na sjever. Narodna skupština je odlučila prikupiti javna sredstva za organizaciju nove ekspedicije, a znanstvenik su oduševljeno zauzeo za to.
O tome kojim putem je Piteja krenuo na sjever Europe postoje dvije verzije. Prema jednoj Piteja je prošao kroz Gibraltarski tjesnac kojeg su blokirali Kartažani, a prema drugoj je putovao kopnom uz rijeke Rhône i Seine ili Rhône i Loire. Tu je i mogućnost putovanja preko Crnog mora, a zatim uz poznatu rutu „od Vikinga do Grka”. Prema prvoj verziji Pitejin put mogao je izgledati ovako.
Oko 327. do 322. pr.n.e. dva broda sa pedeset vesala krenula su iz luke Masalija prema Gibraltarskom tjesnacu. Plovili su noću, daleko od obale, kako Kartažani ne bi primijetili da se približavaju tjesnacu. Pod okriljem noći, pogasivši sva svjetla i sa spuštenim jedrima, poduzetni Grci uspješno su prošli stražu i našli se na beskraju Atlantika. U tome im je pomogla i grmljavina jer je smanjila budnost stražara.
Na njihovom daljnjem putovanju čekao ih je Rt Tainaron, gdje su Kartažani imali značajnu flotu koja je mogla potopiti brodove. Kako bi ih izbjegli morali su ploviti dalje od obale, orijentirajući se prema suncu ili zvijezdama. Za Grke, koji su navikli ploviti samo u uskom obalnom pojasu i uz poznato Sredozemno more, bio je to pravi izazov. I opet, pri orijentaciji, koristili su znanja Piteje kako bi ispravno odredili kurs.
Šest dana kasnije flota je stigla do Svetog rta (današnji São Vicente), koji se smatra posljednjom točkom Oecumene (op.a. antički termin za poznati svijet) i iza kojeg je završavala vlast Kartažana. Nakon njega bio im je otvoren put prema sjeveru.
Brodovi su se kretali duž zapadne obale Europe područjima gdje Grci nikad ranije nisu bili. I ne samo Grci. Otprilike u isto vrijeme prema sjeveru je krenula ekspedicija pod zapovjedništvom Kartažana Gimilkona, no o njegovom putovanju ne zna se mnogo jer je plovidba držana u strogoj tajnosti tako da ni povijest nema mnogo pisanih tragova. Bilo kako bilo, za Piteju i njegove pratitelje put je bio prilično neobičan i složen. Dovoljno je da su se ovdje prvi put susreli sa značajkama obalne plovidbe u oceanu, povezane s morskim strujama. Njih je Piteja opisao u dnevniku, a dijelovi njegovih bilježaka završili su u djelima grčkog geografa i povjesničara Strabona. Praćenjem plime i oseke Piteja je došao do nove i potpuno ispravne prosudbe da su ti fenomeni povezani s Mjesecom.
Brodovi su prošli uz obalu Iberijskog poluotoka, ušli u Biskajski zaljev i stigli do keltskog grada koji se nalazio na ušću rijeke Loire. Od lokalnih stanovnika, Piteja je saznao da je kositar dolazi sa sjevera i krenuo je dalje na put. Narodi koji su u to vrijeme živjeli na tom području poslali su ih još dalje na sjeverne otoke od kojih se jedan zvao Albion ili današnje Britanije. Prema njihovim riječima u blizinu su smješteni „Olovni otoci“ – Kasiteridi.
Neumorni Piteja uzeo je tumača i krenuo prema Pas-de-Calaisu, gdje je prešao u Britaniju. Na njezinim obalama je primijetio da se „najviša razina mora podudara s položajem prolaska Mjeseca preko meridijana na tom području.”
Na poluotoku Cornwell, upoznao se načinom dobivanja i taljenja kositra. Uskoro, jedan od brodova s vrijednim teretom kositra poslan je u kletski grad na Loirei, a Piteja je drugim brodom nastavio plovidbu na sjever duž zapadne obale Britanije. Posjetio je otoke Orkney i Shetland, a zatim je krenuo na svoje poznato putovanje do obala tajanstvene zemlje ponoćnog sunca – Thule. Tako se pojavila jedna od najsjajnijih zagonetki geografske znanosti. Mnoge generacije znanstvenika pokušale su saznati gdje se nalazi ta zemlja. Od 9 stoljeća n. e. ona se identificira s otocima Grenland, Island, Mainland (Shetlandska skupina otoka). Većina modernih znanstvenika je sklona vjerovanju da Thule treba tražiti u području Trondheimsfjordena na zapadnoj obali Norveške na 64° sjeverne širine. To područje najbolje odgovora obilježjima koje navodi Piteja. „U toj zemlji domaćih plodova i životinja gotovo i nema, a stanovništvo se hrani prosom i voćem iz vrtova te divljim plodovima i korijenjem, a gdje ima kruha i meda tamo se od njih pripravljaju napitci. Nema mnogo sunčanih dana i pada dosta kiše.”
Smatra se da je Piteja stigao do Arktičkog kruga. Na zemljopisnoj širini dok koje su stigli “noć je bila vrlo kratka i trajala je dva sata na nekim mjestima, a na drugima tri sata”. Antički je geograf bio prvi koji je govorio o postojanju Arktičkog oceana, napisavši da je vidio „stvrdnuto“ more, odnosno pokriveno lednom te opisao prirodni fenomen polarnog dana tijekom kojeg sunce ne zalazi.
Nakon posjeta sjeveru Piteja je otišao u potragu za legendarnom rijekom Eridan, u koju je, prema grčkoj legendi, pao Faeton, Helijev sin. Na tom se mjestu pojavio jantar, kojeg su Grci inače vrlo cijenili. Piteja je u interesu trgovaca iz Masalije htio pronaći njegove zalihe, što mu je u konačnici i uspjelo. Nakon dugog putovanja, pomorci su se našli u zaljevu gdje je prolazila velika rijeka. Na obali zaljeva i na otoku, koji se nalazi u njegovom akvatoriju, vadio se jantar. Sa sigurnošću možemo reći da se radi o ušću rijeke Elbe, no danas tamo nema “jantarnih otoka” koje je Piteja vidio iako su postojali u njegovo vrijeme.
Daljnje su pomorci pokušali proći uzduž poluotoka Jyland, ali susreli neobičan fenomen, kojeg je Piteja opisao u svojim bilješkama: ”… nema više zemlje, mora, ni zraka, tu postoji samo mješavina svega toga. Podsjeća na morska pluća gdje zemlja i more vise u zraku, a ona služi kako bi povezala cijeli svijet po kojem je je nemoguće hodati pješke ili plivati.”
Tako je nastala još jedna zagonetka. Do sada nije utvrđeno što je točno Piteja imao u vidu opisujući taj fenomen. Prema poznatom povjesničaru A. B. Dietmaru kada Piteja govori o „morskim plućima” najvjerojatnije govori o „području Elbe gdje je oseka” i voda „diše poput živog organizma“. Takvo je područje obično prekriveno gustom mrežom vodenih pritoka nalik na spužvasta ljudska pluća. U plićaku se stvarno ne može ni plivati, niti hodati, a često su u tom području magle tako da ona upotpunjuje sliku.
Nakon što je zapao u te neobične uvjete, Piteja se odlučio vratiti. Međutim, s obzirom na način na koji se vratio u svoju domovinu, mišljenja znanstvenika također se podijelila. Neki tvrde za je odabrao put duž zapadne obale Europe pa kroz Gibraltarski tjesnac (Kartažani su slobodno propuštali brodove u Sredozemno more, ali ne i iz njega), dok drugi smatraju da je vjerojatnije da se vratio kopnenim putem kroz drevne „puteve jantara”. Oni su počinjali na istočnoj obali Elbe i završavali u dolini Rhone. Očigledno je to putovanje omogućilo Piteji prikupljanje prvih povijesno zapisanih podataka o Germanima.
Vrativši se kući, znanstvenik je napisao dva djela “Na oceanu” i “Opis Zemlje” i otišao s njima u Atenu. Rukopisi su postali poznati filozofu i geografu Dikearchu, a kasnije povjesničaru Timeju. Obojica su dala vrlo veliko priznanje Pitejinim knjigama i koristili su ih za informacije za svoja djela. Zahvaljujući njima imamo uvid u način života europskih naroda u toj dalekoj epohi.