Gledam nekidan dokumentarac o našem planetu. I između ostalog, iskoči scena broda koji plovi na sred oceana i koji se odjednom nađe u oluji. Brod je neka vrsta koče, ljudi rade na njemu, vade mreže, sortiraju ribu, a plavetnilo oko njih bijesni. Spojilo se s modrinom neba i sve skupa izgleda kao scenarij za katastrofu. Pada kiša, sijevaju munje, brod pleše po valovima, ljudi u kabanicama nastoje da zadrže ravnotežu. Oluja sve više i više bijesni. More se diže sve više i više, brod se naginje jače i brže svakim novim gigantskim valom koji prijeti i njemu i ljudima na njemu. Sve je tamno modro, ispresijecano s vremena na vrijeme srebrnim nitima nebeske struje. Ljudima se već polako nazire strah na licima. Lica su mokra, što od valova, što od kiše. Vjetar je jak. Brod je snažan. Ljudi su hrabri. Oluja je nemilosrdna. Ne dopušta nikome i ničemu ni trenutak mira, ni jedan slobodan udah. Brutalna je. U tom žustrom okršaju prirode s nama, u tom obrušavanju i dokazivanju snage koju posjeduje, kamera zumira jednu kap kiše. Jednu malenu kišnu kap koja se nalazi u kovitlacu nereda prirodnih sila koje huče, buče, nadjačavaju se, razaraju, plaše i tjeraju sve do krajnjih granica. I u toj minijaturnoj kapi kiše uvećan biva život. Male stanice žive jedan svoj život, sasvim nesvjesne oluje koja bijesni oko njih. Taj život unutra obuzet je vlastitom stvarnosti i ne mari mnogo za sve ovo ludilo koje se dešava oko njega, ne remeteći njegovu stvarnost, ali joj ozbiljno prijeteći. Ta alegorija ili bolje rečeno primjer, iskorišten je za prikaz našeg planeta u svemiru. Mi, na Zemlji, naša stvarnost koja je nesvjesna svemirskih oluja i stalnog komešanja, kaosa koji svako malo prijeti da naruši našu svakodnevnicu koju tako već dobro poznato uzimamo zdravo za gotovo. Nesvjesna ili možda upravo svjesna, ali stvorena za život usred tog brutalnog mijenjanja stvaranja i razaranja.
I mislim se zašto su baš uzeli brod na sred oceana za primjer. Jesu li baš morali? I razmišljam o svim brodovima koji su o ovom trenutku negdje na moru. Uzmem mobitel i otvorim aplikaciju kojom „pratim“ „svoj“ brod. I zagledam se u sve te točkice na plavoj podlozi. Koliko života. Koliko života usred života kojeg ne poznajemo. U sred oceana koji svako malo pokazuju snagu prirode koju svako malo ljudi zanemare. Pa ih podsjeti. Pa im se ruga. Pa ih straši. I mislim se koliko snage je potrebno da se sve te milje odrade. Koliko je snage potrebno da se sve te milje odrade kući. Koliko? Može li se to izmjeriti? Može li se dočarati? Može li itko shvatiti? Želi li?
Sjedim za obiteljskim ručkom, okružena svojom obitelji. On je u metalnom kavezu, radi bez stanke, šalje mi kratke mailove, znam odmah da nema vremena. Gdje li je baš u ovom trenutku, dok ja uzimam vilicu i razrezujem meso koje sama ne volim, on ga više voli. Režem komad i prinosim ga ustima, a misli mi lete preko kopna, preko valova, preko leđa velikih morskih nemani i dobrih duhova i stvorim se pored njega. Osjećam se istinski pored njega. I nekako je dovoljno da ga pratim pogledom. Ručak završava, djeca se odlaze igrati, mi za stolom igramo se riječima. Uvjeravamo jedni druge u vlastita mišljenja, branimo svoja gledišta, sjećamo se prošlosti, planiramo budućnosti. I ugodno je, ali s nekim osjećajem da nešto nedostaje. A nedostaje mi da ga pogledam, da mi prepozna misli, da mi se nasmije urotnički kada podijelimo skrivenu misao s kojom se nitko ne slaže. I u tom trenu, priđe mi malac pokazujući mi kažiprst kojeg je u korijenu stegnuo onom plastičnom vezicom kojom moj suprug veže kabele ili šta već. Prst je već nabubrio, jer on je stezao plastičnu vezicu ne znajući da se ona ne može olabaviti ili otvoriti kada se jednom stegne. I gledam u taj prstić i obuzima ne val panike koja se rađa u trbuhu i lagano širi preko cijelog tijela. Brzo, hladna voda, sapun. Prvo što mi pada na pamet, dok brzinski tražim kliješta kojima ću to presjeći. I dok kopam po očevom alatu, a odavna ne živim tu i ne znam gdje je što, brat mi se stvori iza leđa i jednim sigurnim pokretom uzme kliješta i dođe do malca.
-Hoće mi morat’ okidat’ prst????
-Ma neće, šta ti je. Sve je dobro.
-Ali stegnuto je. Boli..
-Ne brini. Nije to ništa stegnuto. Sad’ ćemo to skinut’.
Stojim i gledam, a osjećam kako mi koljena klecaju. I iako nije neka nemoguća situacija, osjećam da se raspadam. Tresem se kao onaj brod s početka priče. A nije se ništa ni desilo. Vezica je skinuta. Prstić je dobro. Dječak je naučio lekciju. Mene su još jednom naučili da nisam sama, da ima ljudi oko mene, ljudi koji su tu. I iako ću biti sama, neću. Sve to njihovo iskustvo, ljubav, pažnja, darovi duša bit će sa mnom uvijek. Grlim dijete koje se preznojilo od muke i osjećam kako me strah napušta. Ostajem sama sa sobom i shvaćam da ipak imam snage. Sasvim svjesna oluja koje bijesne oko naše kapi u kojoj skrivamo svoje živote. Svjesna da se svaki trenutak mogu naći u nekoj takvoj razarajućoj oluji koja prijeti. Ali svjesna da sam živa. Da se neću prestati boriti dokle god dišem.
Nakon pola sata, on zove. I upravo kada krenem pričati, zvoni mu netko. Zovu ga da im riješi, da im pomogne riješiti neku njihovu oluju. I on odlazi uz „Dobro smo, ne brini.“, ja spuštam slušalicu uz „Dobro sam, ne brini.“, oboje svjesni i nesvjesni (u isto vrijeme) oluja koje nam se dešavaju i koje nam prijete, oboje povezani mislima koje kažu Sve je to izvedivo. Sve se može. Dokle to budemo htjeli. Dokle budemo željeli i imali snage za borbu.
Svima koji se bore s bilo kakvom olujom, svima onima koji su na pramcu broda koji je na sred podivljalog plavetnila, zahvaćen olujom bilo koje vrste, želim poslati misao koja hrabri: Imamo mi još snage! Svaka oluja se kad-tad smiri. Tada smo ponosni jer smo je osjetili i preživjeli.
