Pričama o našijencima, nekadašnjim hrvatskim brodovima koji pod šarolikim zastavama, imenima i gospodarima i dalje plove svjetskim morima, kao da nema kraja! Ipak, vrijeme čini svoje, ne samo oronuli starci nego i još čvrsti mladi brodovi odlaze u rezališta, pa je sada na plavim putovima samo 101 našijenac. Mogli bi slobodno reći i 101 Dalmatinac, jer ih je dobar dio plovio pod oznakama dalmatinskih brodara. Ali zašto samo, netko će upitati. Zato što ih je, ne tako davnih godinama, bilo i više od – 150!
Ultime partence
Početak 2015. godine u znaku je oproštaja od brodova koji su još u živom sjećanju, ne samo pomoraca koji su na njima plovili, nego i naše pomorske javnosti. A krenula je da nije mogla gore, tragedijom Vicentea, nekadašnjega našega Visa. Slijedile su, ipak, mirnije ultime partence. U samo tjedan dana na koncu siječnja tri su našijenca skončala na azijskim žalima: Nami u indijskome Alangu, Barguzin u bangladeškome Chittagongu i Dal Va na pakistanskome Gadani Beachu. Prije dva tjedna, ponovno na pakistanskome pijesku, završena je plovidba Umanga.
No, kod tih je otpisanih trebalo do posljednjega trena pratiti gdje su i kamo plove, jer se na svjetskome tržištu brodovlja za rezanje sada igraju velike igre skrivača! Moglo bi se reći i sad me vidiš, sad me ne vidiš, jer brodovi tjednima plove preko pola svijeta u jedno, a onda skončaju u drugome rezalištu. Cijene staroga željeza padaju već mjesecima, pa se vodi prava bitka za svaki dolar više. Zadnjih dana studenoga 2014. godine rezališta u Alangu, Chittagongu i Gadani Beachu plaćala su prosječno 435 dolara za tonu starih bulkera, a 460 dolara za tankere. Na kraju ožujka 2015. prosječna je cijena bila jedva 365 dolara za bulkere i 380 dolara za tankere.
Jednokratno ime
Nećemo se upuštati u detalje tih zbivanja, ali je dostatno reći da je za slom tržišta u Indiji, Pakistanu i Bangladešu kriv uvoz golemih količina nadasve jeftinoga kineskoga željeza. U cijelu tu strku i zbrku uklopili su se i našijenci! Najzornije to primjerom pokazuje tanker Nami, a zapravo nekadašnji naš Zadar. Taj je tanker nosivosti 45.222 tone, dug 194,5 i širok 32 metra, izgrađen u splitskome brodogradilištu, a Zadranima svečano predan 1. lipnja 1987. godine. Točno dva desetljeća poslije odlazi iz Jadrana.
Tankerska plovidba prodala je brod grčkoj grupaciji Delfi S.A. iz Pireja, koja mu je odabrala ime Gavros i liberijsku zastavu. Kad je 2013. godine upravljanje brodom preuzela jedna filipinska kompanija bilo je jasno da se nekadašnji Zadar bliži kraju puta. No nitko nije mogao ni slutiti da će se njegovo čekanje na pijesak smrti protegnuti na punih pet mjeseci! U ljeto 2014. godine tanker preuzima tvrtka Lissome Maritime iz Dubaija, daje mu ime Nami i upisuje ga u Panami. A sve to za samo jedno putovanje, ultimu partencu do rezališta.
Ruzinavi Sveti Vlaho
Nami je 26. kolovoza 2014. iz luke Jebel Ali doplovio na sidrište pred Gadani Beachom, pakistanskim grobljem brodova. I tad je ostala samo formalnost: predaja rezalištu, nasukavanje na pijesak i – kraj. Ali, zbog pada tržišta Pakistanci nisu bili spremni platiti ni blizu onoga koliko su za staroga Zadra isplatili posrednici (cash buyeri, mešetari…nazovite ih kako vam drago).
I jedni i drugi popuštali su po nekoliko dolara, pa su prošli i cijeli rujan i listopad, pa studeni i prosinac, a Nami se nije micao sa sidrišta! Pred samu Novu godinu pojavio se tegljač Barracuda i s nekadašnjim Zadrom krenuo put Alanga gdje su bili spremni ponuditi koliko-toliko prihvatljivu cijenu. No, kad su stigli stotinjak milja od groblja brodova naglo su stali. Sad ni Indijci nisu bili spremni platiti koliko dva tjedna prije. I ponovno pregovori, da bi cijela priča bila okončana tek 21. siječnja kad je napokon nasukan…
U veljači 2015. pomorski su portali objavili da je za rezanje prodan Umang, indijski bulk carrier kojim se upravlja iz Londona, a plovi pod liberijskom zastavom. Točnije gospodar mu je svjetski kralj čelika Lakshmi Mittal, a svim njegovim brodovima upravlja ArcelorMittal Shipping Ltd. Zapravo je to dobri stari Sveti Vlaho dubrovačke Atlantske plovidbe, skladni Japanac iz 1984. godine. No gosparima bi svakako došlo slabo kako je brod izgledao kad je prema Alangu početkom veljače isplovio iz argentinske luke Recalada! Zapušten, prepun ruzine, a uz to su mu Indijci s palube uklonili dizalice.
Adio Petka
Brod su posrednici kupili za 3,5 milijuna dolara, odnosno 390 dolara po toni težine. No dok je, nakon tjedana plovidbe, stigao nadomak Indije, cijene su toliko pale a vrijednost dolara toliko porasla, da ga u Alangu nitko nije htio. Novo odredište: Gadani Beach. Pakistanci su bili spremni platiti nešto više, pa je Umang tamo i nasukan 20. ožujka 2015. godine.
Tako je završena štorija započeta u proljeće 1984. godine kada je u poznatome japanskome brodogradilištu Hitachi Zosen K.K. u gradu Maizuru jednako poznatim Grcima, tvrtki Lemos & Pateras, predan brod Garoufalia. Bio je to bulk carrier nosivosti 39.443 tone, dug 189 i širok 30,6 metara. Tri godine poslije, samo na nekoliko mjeseci, postat će Carol, da bi do 1990. godine plovio kao Thalassini Doxa, ponovno pod okriljem obitelji Pateras. Dubrovački su ga pomorci preuzeli u Rotterdamu 27. prosinca 1990. godine, a pod imenom i pod stijegom svetoga Vlaha plovit će čak 18 godina.
I dok njegov odlazak u rezalište nakon tri desetljeća fatiganja po svim morima nikoga ne čudi, mnogima je neobično što je u rezalištu skončao jedan drugi brod Atlantske plovidbe, mnogo veća i deset godina mlađa Petka. Sigurno je da se nikad više neće izgraditi panamax takve kvalitete, da mu zamjena s kineskih navoza neće biti ni do koljena, ali takva su vremena. Nema milosti ni za najbolje ako troše previše. Brzine od 15,5 čvorova Svetoga Vlahe ili 14,5 čvorova Petke danas su smrtni grijeh!
Starac Barguzin
Petka, panamax od 75.460 tona nosivosti, dug 225 i širok 32 metra, izgrađen je u listopadu 1994. u prestižnome danskome brodogradilištu Burmeister & Wain pod imenom Romandie za znamenitu švicarsku tvrtku Suisse-Atlantique. Već je to jamčilo najvišu kvalitetu. Tako veliki brod izgrađen je začudno brzo: kobilica je položena 15. travnja, porinut je 10. srpnja, a isporučen 18. listopada 1994. godine. Ipak, pozornost svjetskih pomorskih krugova ponajviše je privukao izgled broda. Ne samo da nije ima pramčani bulb nego mu je pramac bio neobično ravan.
Dubrovčani su ga kupili 2001., a tri godine poslije od Švicaraca će kupiti i blizanac Silvretta, koji i danas plovi kao City of Dubrovnik. Petka je u Atlantskoj ostala 11 godina, a onda je prodana Indijcima. No, i dalje je radila za gospare. Brod pod panamskom zastavom i indijskim imenom Jindal Varad, dvije je godine ostao u njihovu najmu. A kad je on istekao, ime skraćeno u Dal Va, podignuta zastava karipske državice Sveti Kristofor i Nevis, postalo je jasno da staru Petku čeka još samo ultima partenca. I onda ta posljednja plovidba – punom brzinom na pijesak Gadani Beacha.
Samo nekoliko dana prije na pijesku Sitakunda Beacha pokraj Chittagonga skončao je mali ruski teretnjak Barguzin, nosivosti tek 3700 tona i dug nepuna 94 metra. I pravi starac: upravo je bio proslavio 40. rođendan. Zaplovio je početkom 1975. u poljskome Gdansku, u brodogradilištu koje je tada nosilo Lenjinovo ime. Izgrađen za Norvežane izvorno se zvao Eldrid, onda je samo nekoliko mjeseci radio za Švicarce kao Drid, da bi 1984. doplovio u Jadran i postao Ploče. U floti korčulanske Mediteranske plovidbe ostat će 11 godina, pa će još jedno cijelo desetljeće ploviti za Grke kao Costas S., da bi ga 2005. kupili Rusi, dali mu ime Barguzin i upisali u Kambodži. I njih je dobro služio točno desetljeće…
Plovidba kušnje
A riječku Jadroliniju ne jedno desetljeće nego punih 36 godina dobro je služio trajekt Jazine. Zajedno s blizancem Borikom izgrađen je 1978. godine u Kraljevici za održavanje linija do zadarskih otoka. Bili su to mali trajekti, dugi tek 44,5 metra, kapaciteta 30 vozila i 250 putnika. Već 1986. Jazine su poslane u rodnu Kraljevicu gdje im je ugradnjom nove sekcije duljina povećana za čak 20 metara, a kapacitet na 42 vozila i 470 putnika. Dobio je tada i nove strojeve.
Izdržale su Jazine sve do 2014., nakon sezone su povučene u raspremu, a onda u listopadu i prodane. Kupila ih je riječka tvrtka Metis, poznati trgovac starim željezom, u kojoj su dobro promislili, pa odlučili Jazine iz Cresa poslali sve do Aliage. Bila je to plovidba kušnje i za trajekt i za posadu. Potrajala je punih 11 dana, jer se brod u Egeju našao na udaru oluje, pa je morao u pojadu, no konačno se 21. veljače punom brzinom zaletio na pijesak turskoga groblja brodova.
