Jedna od najpoznatijih priča s potopljenim blagom povezana je s gubitkom španjolske “Srebrne flote” iz 1715. godine kada je u jednoj noći potonulo jedanaest brodova. Gotovo polovica od 2.500 mornara je poginula. Krhotine i mrtva tijela bili su razasuti duž istočne obale Floride na više od 30 milja. Ukupna vrijednost dragocjenosti koja je završila na dnu mora iznosila je oko stotinu milijuna dolara.
Ova je priča započela 1714. u vrijeme kada je dugogodišnji španjolski rat završio. U skladu s uvjetima Ugovora iz Utrechta, priznati kralj Španjolske bio je Filip V. Bourbon – unuk francuskog kralja Luja XIV. Međutim, novom monarhu nasljeđe je bilo teško: gospodarstvo zemlje ležalo je u ruševinama. Tijekom cijelog rata bilo je nemoguće osigurati stalan dotok blaga iz Novoga svijeta da vrati dugove Španjolske, a situacija je postajala sve gora.
Te godine Filip V planirao se vjenčati svojom odabranicom Elizabetom Farnese, vojvotkinjom Parme. Međutim, kraljevsko vjenčanje zahtijevalo je mnogo novca, a njega uopće nije bilo u praznoj španjolskoj riznici. U tim uvjetima, dolazak dragocjenog tereta iz Amerike čekao se kao dar s neba…
U toj nesretnoj 1715. sve je počelo, kao i uvijek. Iz Seville i Cadiza na obale Novog svijeta isplovile su dvije odvojene flote – „Zlatna“ i „Srebrna“. Prva je flota bila pod zapovjedništvom admirala Don Antonio Echeverz y Zubuza. On je krenuo za Katragenu, gdje su galije trebale preuzeti zlato iz rudnika Perua i Kolumbije te smaragde iz poznatog kolumbijskog rudnika Muso. U međuvremenu „Srebrna flota” pod zapovjedništvom admirala Don Juana Estebana de Ubilla krenula je prema meksičkoj luci Veracruz gdje su trebali ukrcati srebrne i zlatne poluge iz Meksika te skupocjenu robu iz Filipina, uključujući svilu, slonovaču i porculan. Zatim su se obje flote trebale sastale u Havani, a odatle se vratiti natrag na obalu Španjolske.
Armada „zlatnih galija” prva je stigla u Havanu, dok je „Srebrna flota” bila prisiljen ostati u Veracruzu, čekajući dolazak karavana mula s teretom iz Acapulca. Konačno, u prvom tjednu svibnja, brodovi Don Juana Estebana pojavili su se u Havani. Privatni trgovci doslovno su opkolili kapetane španjolskih brodova. Koristeći sve raspoložive mjere, uključujući davanje mita, tražili su da sve što se može iskoristiti utovari na brodove. Ravnodušan nije ostao ni guverner Havane. Naredio je Antoineu Daru, kapetanu francuskog vojnog broda „Griffin“, dijelu flote admirala de Ubilla, da ukrca njegov osobni teret za Španjolsku na svoj brod.
Izlaz kombinirane flote na moru odgođena je u posljednji tren nalogom Filipa V: u Havanu treba isporučiti bisere, namijenjene kao darove za vojvotkinju od Parme. I tako je osam škrinja sa zlatom, srebrom i dragim kamenjem prebačeno na admiralski brod Don Juana Estebana de Ubilla. Dana 24. srpnja flota je napustila Havanu i, uz mirno more i stalan vjetar, zaplovila prema španjolskoj obali.
Do podneva 29. srpnja, španjolski su brodovi bili u području mrtve tišine. Vjetar je utihnuo, a čak i morske ptice su nestale. Ova zloslutna tišina nije obećavala pomorcima ništa dobro. A onda je sljedeći sve počelo…
Tog se dana mnogima činilo da sunce nije ni izašlo. More je bilo tamno, gusti crni oblaci zatvorili su obzor. Vidljivost je postala tako loša da su morali upaliti krmena svjetla. Podigao se snažan vjetar, a prema večeri njegova je brzina dosegla 100 čvorova. Zavijanje vjetra gušila je samo buka valova koji su se valjali prema Floridi. Na nekim brodovima, uplašeni ljudi već su počeli pripremati čamce za spašavanje…
U međuvremenu, kapetan Antoine Dar, prilično siguran u svom brodu i nimalo se ne bojeći pirata i Britanaca, odvojio se od ostatka flote i krenuo na istok. U međuvremenu, na obali Floride, bjesnila je oluja. Do zore 31. srpnja „Griffin” je bio jedini brod koji je preživio od cijele flote admirala Ubilla.
Jedanaest brodova potonulo je te noći, a gotovo polovica od 2.500 mornara je poginula. Dva preživjela španjolska mornara u čamcu za spašavanje uspjela su prijeći 120 milja od mjesta brodoloma do najbližeg naselja, Fort Augustina. Istodobno, čim se more smirilo, Španjolci su pokušali pronaći bar dio izgubljenog blaga. Pretraživanje područja nastavilo se i u sljedećim mjesecima. Španjolci su na obalu dovukli lokalne Indijance i pod prijetnjom smrću im vezali teške stijene na noge i tjerali ih da rone do olupine galija. Međutim, stalni napadi morskih pasa i barakuda pod morem, pirata na površini i Indijanaca na obali na kraju su ih prisilili da odustanu od daljnje potrage za blagom. Četiri godine kasnije pretraživanje je prekinuto. Prema dokumentima pohranjenim u Generalnom arhivu Indije u Sevilli, oko 30 posto dragocjenog tereta ipak je podignuto s morskog dna…
Godine 1963. Kip Wagner, bivši građevinski radnik, prijatelj i partner poznatog Mela Fishera pronašao je na pješčanim obalama Floride španjolski srebrni novčić. Ne nadajući se uspjehu, Wagner je poslao upit Generalnom arhivu. Na njegovo ogromno iznenađenje iz Seville je došao veliki paket s kopijama dokumenata i starih karata. Iz njih je bilo jasno da se novac na obali Floride nije slučajno stvorio. Godine 1715. u tom je području za vrijeme strašne oluje potonuo deset od jedanaest brodova „Srebrne flote” admirala Ubilla. A nakon 1719. nitko se drugi nije pokušao domoći blaga koje je ležalo na dnu.
Kip Wagner okupio je grupu lovaca na blago, prikupio novac da kupi potrebnu opremu i krenuo na obalu Floride. Na dnu oceana i pješčanoj obali lovci na blago otkrili su više od šezdeset tisuća zlatnih i srebrnih kovanica i drugih dragocjenosti, četrdeset dvije poluge od zlata, srebra i platine težine od 40 do 105 funti, dio skupocjenog srebrnog servisa, ordene od plemenitih metala i još mnogo toga. Ukupna cijena nakita podignuta s morskog dna iznosila je oko milijun dolara. Međutim, to je bio samo mali dio blaga “flote iz 1715. godine”. Njihova potraga se nastavlja do današnjeg dana, a gotovo svake godine pronalaze nove „darove“.
