Sjećam se kad sam bila mala mama bi me vodila kod bake. I sjećam se kada bi netko imao novu djevojku ili dečka moja bi baka prvo pitala odakle je. Što je manje znala, bilo joj je draže ili što je korijenje novoodabrane/og bilo dalje, ona je bila zadovoljnija i davala bi svoj blagoslov. Doduše, nisam je nikada čula da je nekome branila ili osporavala ljubav, ali to sada nije ni važno. I kada sam upoznala novu suprugu jednog pomorca, a koja svoje korijene ima preko Atlantika, sjetila sam se prvo svoje bake i njenog pravila „što dalje, to kvalitetnije“. Pretpostavljam da je ona ciljala na pomladak i gene koji će biti zdraviji i bolji ako su izmiješani što više, a sve to bez da je studirala ili doktorirala molekularnu biologiju. Samo iskustvo.
Danas su miješanja češća. Pokretniji smo. Mi, ovi ovdje na ovom području, iako ne mogu isto reći za naša uvjerenja. Možda bi bilo logičnije da prvo pišem o općenitom pronalasku partnera kada si pomorac, ali neću, već ću početi od sredine.
Zamislimo npr. pomorca koji je već upoznao ženu koju želi oženiti i to je uradio. Doveo je tu svoju novu suprugu u ovo naše malo mjesto i nastavio se baviti svojim zanimanjem. Taj pomorac plovi npr. pola – pola, zamislimo tu neku srednju varijantu. Žena je iz neke daleke zemlje. Slabo pogađa hrvatski. Sama (bez svoje matične obitelji). Možda odmah imaju djecu. Možda je neko vrijeme sasvim sama dok ne dođe beba. I ta žena voli tog svog pomorca kao i on nju. I sve je ostavila (pretpostavimo da nije bježala iz siromaštva ili neke nevolje, pretpostavimo da je živjela u istim ili boljim prilikama ili društvima nego što su naše) kako bi došla u to njegovo mjesto i dijelila pola svog života s njim. Kada su skupa, sve je super. On je vodi svugdje, pokazuje, uči, ljubav cvate, vokabular se povećava, ona počinje puštati svoje korijene na tom novom mjestu.
No kada je sama, kada hoda mjestom, susreće čudne poglede. Poglede koje nije susretala dok je živjela u tom svom mjestu. Tamo nije bilo važno kakva joj je boja kože, kose, očiju, veličina nogu ili dlanova, oblik glave ili očiju. I intuitivno shvaća da su takvi pogledi neprijateljski. I pita se zašto. I polako shvaća koliko malo razumiju. Koliko malo žele prihvatiti različito. Koliko malo su susretljivi. Dućan. Park. Frizer. Pekara. Mesnica. Fitnes. Svugdje su. Ima i onih koji joj se „normalno“ obraćaju. Kojima ne smeta kako izgleda, kako govori, je li puši na ulici ili ne. Ali takvih je malo i ona je skeptična. Ne zna je li ovi sada glume radi neke neshvatljive potrebe ili su iskreni. Ona se povlači i čuva dok on ne dođe. Ona hibernira. I pita se, što će biti kada nam se rodi dijete. Kakve će poglede on „hvatati“. Sve se to još da progurati (jer mnogi se, bez da su stranci, osjećaju kao stranci u našim mjestima), ako barem naleti na obitelj koja je prihvati. Sva sreća da barem dio njegove obitelji bude ova manjina koja prihvaća i kojoj nije važno nijedno vanjsko obilježje te žene, nego kako je tom njihovom muškarcu s njom. Ako ima tu sreću, situacija se malo olakšava jer prijatelji postaju članovi obitelji koji lagano krče put kao kakvi revolucionari kroz bespuća prikrivene i netolerancijom uokvirene mržnje. Možda ćete misliti da je „mržnja“ prejaka riječ, ali ja ne vidim što bi drugo moglo biti ako se nekoga na temelju ičega (bilo nosa ili jezika ili odjeće ili mirisa ili filmova koje gleda ili knjiga koje čita ili škole koju (ni)je završio…) odbacuje kao nevrijednog njihovog društva i pažnje ili jednostavnog zdravorazumskog poštovanja prema drugom živom biću.
Radi se o neznanju koje se gojilo generacijama kroz čije je retke utkana gadljivost i netolerancija prema svemu drugačijem od nas samih (bilo obilježja, bilo ponašanja, bilo običaja), a koja je rezultirala mržnjom za koju niti ti koji je nose ne znaju odakle im i što s njom. Uglavnom, ako je obitelj prihvatila tu ženu, njoj je zasigurno lakše preživjeti među vukovima koji će nju i njenu djecu uvijek gledati kao strance. A ako kojim slučajem nađe ljude koji će im postati i ostati prijatelji, s kojima će moći dijeliti svoje misli, razmišljanja, stavove, planove, zabave, onda ona može odahnuti i živjeti život supruge pomorca, sa svim teretima samoće koji taj život nosi. Jer zamislite se, drage dame, samo da odete u neku drugu državu, u kojoj ništa ne poznajete i natucate koju riječ, pa ostanete same (ili s djetetom), pa se razbolite (najširi spektar najatraktivnijeg horor filma – od zubobolje, preko loma, do operacije ili jednostavnog ginekološkog pregleda, što god da vas dopadne, a nešto hoće, već jednom), pa vam pukne guma na automobilu, pa vam se poplavi kupatilo, pa vam ukradu torbicu s dokumentima, pa….
Tako je lako gledati drugoga kroz prizmu nerazumijevanja ili dolara, pa nas nije briga, nećemo pomoći ni kada možemo, nećemo poslušati ni kada nas savjest peče. A kada bi barem malo zastale. Pa malo promislile kako je toj nekoj stranoj ženi u ovoj našoj nedođiji. Kako kaže meni drag bend „Try walking in my shoes…“. Uvijek bilo i jest najteže. I da, nitko nikada ne može istinski razumjeti drugoga dok sam ne doživi to nešto isto. A ni onda, jer smo svi različiti, ali barem donekle. A samo kada se nimalo ne potrudimo, onda dajemo svijetu najgore od sebe. Otežavamo, umjesto da budemo nosioci svijetla. Gazimo, umjesto da uzdižemo vlastitom dobrotom. Ima li nade?
Kako bi bilo da se žene pomoraca udruže u neko nevidljivo udruženje (ili žene općenito) i da im jedina obaveza i pravo bude pružanje i traženje pomoći jedna od druge. Bez obzira koja i kakva ona bila. Kako bi tada bilo lakše živjeti, bez obzira jesmo li „domaće ili strane“. Biti supruga pomorca je izazov sam po sebi, a kakav je tek kada nisi domaća nego strana.
