O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Lada Niseteo: Komunikacija

Mala ruka na zaslonu tableta: veza djeda i unučice. Jedna od meni dragih fotki kojima sam zabilježila trenutke naših života. Zahvaljujući tehnologiji i razvoju komunikacija pojam globalnog sela postao je, vjerujem, (olakšavajuća) svakodnevica. Tu smo, komuniciramo, iako nas dijele tisuće milja i sedam vremenskih zona.

Lakše se diše.

Život na ortodromi srca, kroz sve ove godine koje su se nanizale u tri plus desetljeća, presjek je plovidbe razvojem tehnologije. Prvo je bio telefon, nesigurna škripava veza iz porta na drugoj kriški svijeta. Onda su brodovi dobili satelite. Išlo je nekako, uz udar na kućni budžet no to nije bilo toliko važno, bitna je veza, protok novosti i, još više, emocija. Znam da sam račun od tisuću i nešto sitnoga dolara poslala glavnom drmatoru tzv. “krajine“ kada se zakuhalo između balkanskih plemena  jer drugog načina za originalno protestiranje nije bilo a račun je nabildao zabrinuti muž novinarke koja je, ne baš po defaultu, skakala po terenima izvještavajući o nadolasku rata.  Naučila sam se čitati iz boje glasa, iz stanki, iz izbora riječi. U pet minuta razgovora saznala bih sve. Ili najvažnije. Uz uvjeravanje da kuhar znade svoj posao.

Drugačije je bilo s djetetom koje je raslo. Prvo je dobio sliku točkica s ultrazvuka, obrisi  malog bića koje je raslo. Kada se rodila kći, namjestio je da bude na kopnu, uz mene, jer baka-servisa nisam imala.  Onda su na brod išle stotine fotki, kako bi uhvato priključak.  Radila sam i nešto što smo zvali “Ladin teve dnevnik“, video-vrpca koja je počinjala umontranom majmunskom skrikom i onda mojom facom koja mu je tumačila sadržaj. Sniman je svaki trenutak djetetova rasta, prvi korak, prva riječ, prvo plivanje…Priključak je morao biti! Predkompjutorsko vrijeme snalaženja presnimavanjem s videa na video. Tehnologija odavno ili u škovacama ili u podrumu. U to je vrijeme za poslati kasetu na brod tražena posebna deklaracija, dokaz da su države i prije nine-eleven bile i te kako paranoične. Do danas se izmijenila samo forma i, ponekad, intenzitet straha svakoga od svačega. Sve  u svemu, trake su na vrijeme prenesene u digitalnu formu i danas su dragulj u našoj obiteljskoj kutiji uspomena.

Onda je došao brodski faks a nakon što je u povijest otišao teleks. (Za mlađe generacije, to je ona spravica koja žvače perforiranu traku pretvarajući je u slova… Prekomplicirano). Faks se pokazao zgodnim medijem za učestalo slanje pisama, za razmjenu informacija pa su tako na brod odlazili recepti za njoke, obrisi kćerkine ručice, pasji brk zalijepljen selotejpom i – što je posebna priča – maće od toća pašticade s ucrtanim njokom, čisto da se diže cukar primatelju i stvori novi razlog za smijeh. Faksom su se slali rezultati nogometnih utakmica za zainteresirane članove posade (dakle, za sve!), članci, posebne vijesti, poruke prijatelja, čak i tekstovi pjesama jer su karaoke bile u začecima pa se valjalo snalaziti. Faksom su putovale  božićne i novogodišnje čestitke posadi, kapetan je to izvjesio na oglasnoj ploči i, priznao mi je, ne jedno je oko zasuzilo…

A onda je došao sveti internet.

Kći je narasla do napuštanja obiteljskog gnijezda, potom do zasnivanja svoje familije… Onda su u zaslon tableta, na messenger ili skype, uletjela i lica unučica. Evo dide!, unuka pokazuje smartphone. Održavali smo vezu, protok informacija postao je intenzivniji, na kraju svakog vijađa kolekcija e-mailova dostigla bi četverocifreni iznos.

Zahvaljujući razvijenijim komunikacijama, razmjenjujemo fotke i razgovore uživo. Šaljemo poruke. Oni na brodovima znadu u svakom trenutku što se događa na kopnu. Požele li razgovor, brine li ih ili raduje nešto, satelit dežura. Tehnologija je pomorce uključila u svakodnevicu njihovih familija, bez obzira na kojoj se točki svijeta nalazili.

No, još je uvijek najduže razdoblje između sms-ova sletjeli smo, prošao carinu, čekam prtljag, pokupio sam i susreta. Potom su svi mjeseci razdvojenosti prebrisani. To se ne mijenja.

Ako ne ništa drugo, manje je truda (i dosjetljivosti) potrebno za održavanje emotivne spone s mužem, ocem, djedom. Ručica na zaslonu i-pada – jer ona hoće dodirnuti djeda, makar u elektronskom izdanju – poklon je tehnologije obiteljskim vezama i međusobnoj komunikaciji. To je pomoć i olakšica. Ona veze neće stvoriti niti ih , čudom tehnike, učiniti boljima. Može ih samo poduprijeti. To je olakšanje i  sredstvo… a na nama je tu sponu održavati, gajiti i razvijati, pa i istraživati njezine mogućnosti, iskoristiti ih da nam srce bude na mjestu. Nama, na kopnu, otvorila je pristup uglavnom nepoznatom nam svijetu luka, brodova, cijevi na palubi, licima posade, ledu na prozorima, vulkanu na horizontu… Njima, na brodovima, to je prilika da vide život koji su ostavili iza sebe na aerodromu i brodskoj skali a opet je njihova svakodnevica. Paralelna.

Živeći u svijetu raširenih komunikcija živimo na dvije adrese ali, sada, imajući uvid jedne u drugu ukoliko svaka od strana na ortodromi srca bude dovoljno snalažljiva uključiti messenger i pričati u smartphone. Nešto od ovoga podijeli se po društvenim mrežama pa i tim frendova na facebooku dobiva rijetko zadovoljstvo indiskrecije zavirivanja u sve do nedavno nepoznati ekskluzivitet življenja na brodu.

No, mene će uvijek interesirati i kako ga kuhar hrani.

Mala ruka na zaslonu tableta: veza djeda i unučice. Jedna od meni dragih fotki kojima sam zabilježila trenutke naših života. Zahvaljujući tehnologiji i razvoju komunikacija pojam globalnog sela postao je, vjerujem, (olakšavajuća) svakodnevica. Tu smo, komuniciramo, iako nas dijele tisuće milja i sedam vremenskih zona.

Lakše se diše.

Život na ortodromi srca, kroz sve ove godine koje su se nanizale u tri plus desetljeća, presjek je plovidbe razvojem tehnologije. Prvo je bio telefon, nesigurna škripava veza iz porta na drugoj kriški svijeta. Onda su brodovi dobili satelite. Išlo je nekako, uz udar na kućni budžet no to nije bilo toliko važno, bitna je veza, protok novosti i, još više, emocija. Znam da sam račun od tisuću i nešto sitnoga dolara poslala glavnom drmatoru tzv. “krajine“ kada se zakuhalo između balkanskih plemena  jer drugog načina za originalno protestiranje nije bilo a račun je nabildao zabrinuti muž novinarke koja je, ne baš po defaultu, skakala po terenima izvještavajući o nadolasku rata.  Naučila sam se čitati iz boje glasa, iz stanki, iz izbora riječi. U pet minuta razgovora saznala bih sve. Ili najvažnije. Uz uvjeravanje da kuhar znade svoj posao.

Drugačije je bilo s djetetom koje je raslo. Prvo je dobio sliku točkica s ultrazvuka, obrisi  malog bića koje je raslo. Kada se rodila kći, namjestio je da bude na kopnu, uz mene, jer baka-servisa nisam imala.  Onda su na brod išle stotine fotki, kako bi uhvato priključak.  Radila sam i nešto što smo zvali “Ladin teve dnevnik“, video-vrpca koja je počinjala umontranom majmunskom skrikom i onda mojom facom koja mu je tumačila sadržaj. Sniman je svaki trenutak djetetova rasta, prvi korak, prva riječ, prvo plivanje…Priključak je morao biti! Predkompjutorsko vrijeme snalaženja presnimavanjem s videa na video. Tehnologija odavno ili u škovacama ili u podrumu. U to je vrijeme za poslati kasetu na brod tražena posebna deklaracija, dokaz da su države i prije nine-eleven bile i te kako paranoične. Do danas se izmijenila samo forma i, ponekad, intenzitet straha svakoga od svačega. Sve  u svemu, trake su na vrijeme prenesene u digitalnu formu i danas su dragulj u našoj obiteljskoj kutiji uspomena.

Onda je došao brodski faks a nakon što je u povijest otišao teleks. (Za mlađe generacije, to je ona spravica koja žvače perforiranu traku pretvarajući je u slova… Prekomplicirano). Faks se pokazao zgodnim medijem za učestalo slanje pisama, za razmjenu informacija pa su tako na brod odlazili recepti za njoke, obrisi kćerkine ručice, pasji brk zalijepljen selotejpom i – što je posebna priča – maće od toća pašticade s ucrtanim njokom, čisto da se diže cukar primatelju i stvori novi razlog za smijeh. Faksom su se slali rezultati nogometnih utakmica za zainteresirane članove posade (dakle, za sve!), članci, posebne vijesti, poruke prijatelja, čak i tekstovi pjesama jer su karaoke bile u začecima pa se valjalo snalaziti. Faksom su putovale  božićne i novogodišnje čestitke posadi, kapetan je to izvjesio na oglasnoj ploči i, priznao mi je, ne jedno je oko zasuzilo…

A onda je došao sveti internet.

Kći je narasla do napuštanja obiteljskog gnijezda, potom do zasnivanja svoje familije… Onda su u zaslon tableta, na messenger ili skype, uletjela i lica unučica. Evo dide!, unuka pokazuje smartphone. Održavali smo vezu, protok informacija postao je intenzivniji, na kraju svakog vijađa kolekcija e-mailova dostigla bi četverocifreni iznos.

Zahvaljujući razvijenijim komunikacijama, razmjenjujemo fotke i razgovore uživo. Šaljemo poruke. Oni na brodovima znadu u svakom trenutku što se događa na kopnu. Požele li razgovor, brine li ih ili raduje nešto, satelit dežura. Tehnologija je pomorce uključila u svakodnevicu njihovih familija, bez obzira na kojoj se točki svijeta nalazili.

No, još je uvijek najduže razdoblje između sms-ova sletjeli smo, prošao carinu, čekam prtljag, pokupio sam i susreta. Potom su svi mjeseci razdvojenosti prebrisani. To se ne mijenja.

Ako ne ništa drugo, manje je truda (i dosjetljivosti) potrebno za održavanje emotivne spone s mužem, ocem, djedom. Ručica na zaslonu i-pada – jer ona hoće dodirnuti djeda, makar u elektronskom izdanju – poklon je tehnologije obiteljskim vezama i međusobnoj komunikaciji. To je pomoć i olakšica. Ona veze neće stvoriti niti ih , čudom tehnike, učiniti boljima. Može ih samo poduprijeti. To je olakšanje i  sredstvo… a na nama je tu sponu održavati, gajiti i razvijati, pa i istraživati njezine mogućnosti, iskoristiti ih da nam srce bude na mjestu. Nama, na kopnu, otvorila je pristup uglavnom nepoznatom nam svijetu luka, brodova, cijevi na palubi, licima posade, ledu na prozorima, vulkanu na horizontu… Njima, na brodovima, to je prilika da vide život koji su ostavili iza sebe na aerodromu i brodskoj skali a opet je njihova svakodnevica. Paralelna.

Živeći u svijetu raširenih komunikcija živimo na dvije adrese ali, sada, imajući uvid jedne u drugu ukoliko svaka od strana na ortodromi srca bude dovoljno snalažljiva uključiti messenger i pričati u smartphone. Nešto od ovoga podijeli se po društvenim mrežama pa i tim frendova na facebooku dobiva rijetko zadovoljstvo indiskrecije zavirivanja u sve do nedavno nepoznati ekskluzivitet življenja na brodu.

No, mene će uvijek interesirati i kako ga kuhar hrani.