Muškarci. Da li su njihovi svjetovi ipak malo drugačiji od naših, ženskih? Mislim da jesu, iako možda samo za nijansu.
Kada su dječaci, čini mi se da nema onih zajedljivih ženskih usporedbi, pa dok o tome na glas razmišljam, prekida me dječak govoreći kako nije baš sve tako idilično. Uvijek se nađe netko tko će se „usuditi“ bocnuti drugoga u ime „snalažljivosti, pameti, brzine ili pak nogometne spretnosti“. Hajde se nađi nogometno nespretan – gotov si. Uspijevaju samo oni rijetki koji će pronaći nekoliko onih posebnih koji nikada jedan drugome neće reći „Lako je tebi, ti imaš te i te tenisice“, „Lako je tebi, tebi je tata nogometaš“, „Lako je tebi, tebe svi profesori vole“. Možeš li sklek, možeš li zgib, možeš li se popeti na stablo, možeš li pljunuti pticu u letu, možeš li štipnuti najzgodniju djevojku u školi, možeš li staviti rogove najstrožem profesoru dok ispituje… Sve sami dokazi hrabrosti. Ako pak možeš, to nije dokaz tvog rada, upornosti, maštovitosti ili hrabrosti (čitaj ludosti), ne, nikako. To je samo bilo slučajno „lako“. Posložile su se okolnosti i umjesto pljeska dobio si „A lako je tebi…“.
Kada mladi muškarci prerastu dječake, kada završe ulična dokazivanja hrabrosti i snage, kada se osvoje prve djevojke i pravi prijatelji, oni lagano rastu prema onome „Živi po svome“, ne sluteći da im se nad glavu nadvilo upravo ono što su mislili da su ostavili u djetinjstvu. Ljudska zavist koja se lagano cereka tiho govoreći „Lako je tebi…“ Preživjeli su pubertet, razočarali su se u ljubav, pa su se ponovno zaljubili, završili su školu (za pomorca, npr.) i sada kreće bitka. Kreće ono za što su ih (ako jesu) pripremali – odgovornost za sebe (i potencijalnu novu obitelj). Nije lako biti muškarac (žene, polako…), ali zaista nije. I iako biti žena nosi svoje teškoće i ljepote, biti muškarac, iako se doima da nudi neki veći nivo slobode (čitaj u kojem pak god smislu želiš), oni su ti koji moraju odigrati svoju ulogu bez greške (ma kakav god svijet oko njih bio – a mijenja se stalno i brzo), jer će u protivnom biti vrlo lako zamijenjeni i osuđeni (kao propalice ili pak nesposobnjakovići ili pak papučari ili pak…). Moraju zarađivati (za sebe, za prosto-proširenu obitelj), osigurati nekakav dom, lagodan život sebi i obitelji, a da pritom ne izgube svoj šarm, da i dalje znaju iznenaditi, da znaju nasmijati, da znaju na igralištu posramiti neke nove dječake kojim super teškim zgibom ili sklekom, da znaju voziti (skoro sva prijevozna sredstva), spašavati na kojekakvim izletima u prirodi, plivati kao dupin, roniti kao podmornica, skijati, letjeti… U svom poslu moraju biti najbolji (samo takvi prežive), a ako se pak bave kojim sportom, pritisak je isti (ubacit ću tu samo misao koju sam imala prije neki dan gledajući kako se danas nakon završene školske godine, prvo pita dijete (bez obzira na spol) „S koliko si prošao?“ i ako odgovor nije pet, nadrapao si; pa ako te također pitaju kojim se sportom baviš (kao dijete – ne profesionalac), pa ti kažeš nešto, odmah ide pitanje „A kakav si, imaš koju medalju!?“ – i onda neka mi netko kaže da nije danas apsolutni imperativ biti najbolji – šta god da radiš. Nestalo je pojma sport, zabava i učenje. Sve je zasjenio pojam Prvak.) Pritisak, pritisak i opet pritisak.
I dobro, neki ga prežive, neki mu se odupru nekom pronađenom anti-terapijom, a neki podlegnu i onda se ovi prvi iznenade kada im odjednom netko kao najbolji (ili barem dobar) prijatelj jednom kaže „Lako je tebi…“ I tada pucaju prijateljstva, jer to od prijatelja ne očekuješ. Tada se događaju razočarenja koja bole više od dijagnoze neizlječive bolesti. Jer ako već idu u školu, uče, rade, vježbaju, čitaju, dobri su ljudi, čuvaju svoje žene, brinu o svojoj djeci, njeguju svoja prijateljstva i sve ostale radnje u okviru zaštitnika i glavne glave obitelji, kako im se onda može desiti da od nekoga koga poznaju cijeli svoj život (ili kraće), tko poznaje svaku bitku koju su morali proći da bi došli (npr. u pedesete kao pomorac) tu gdje jesu, tko poznaje svako razočarenje, svaku modricu, svaki odlazak, svaki vijađ, svaku muku, svako valjanje, svako odbijanje (neke djevojke ne žele pomorca za partnera), svako omalovažavanje (neki ljudi ne misle da su pomorci nužno pametni), svako iskorištavanje (mnogi ljudi vole dolare i ne imaju obzira da ih traže), svako etiketiranje (pomorci su kurvari i probisvijeti koji imaju dijete u svakoj luci); odjednom kaže „Lako je tebi, tebi se sve posložilo“, „Lako je tebi, samo odmaraš“, „Lako je tebi, kad si pun k’o brod“… Nije lako ostati bez prijatelja, nije lako kada sam bliske osobe postanu strane, ali događa se. I kao i u svakoj plovidbi, u svakom odnosu smo prepušteni da iz njega izađemo svaki puta drugačiji i svaki puta u drugom društvu.
Dragi pomorci, ima još onih koji znaju kroz što prolazite i koji će to cijeniti. Poštovati, ako možda ne i razumjeti. Voljeti vas zbog hrabrosti da ostavite mekane jastuke vaših dama i kažete „Ja ću nešto promijeniti!“. Na koncu svi mi imamo izbor, ostati i živjeti u okolnostima kojima smo okruženi ili ustati i te iste okolnosti pokušati promijeniti. Oni koji to ne vide, ne osjećaju s vama, iskorištavaju to ili vas omalovažavaju varajući vas obmanama u koje ni sami ne vjeruju, nisu ništa do poticaja da nastavite po svome. Mirno vam more i sretan put, gdje god da jeste i gdje god da plovite!
