Ispratili smo ga jučer. S mora, s kopna i iz zraka. I ispratili smo ga veličanstveno. Ne kao oproštaj, već kao dodir. Nisam mogla nešto takvo ni zamisliti. Bila sam s dragim ljudima i djecom na jednom od brodova koji su došli odati počast morskom vuku, kao dio, fragment te emocije koja se stvorila nad gradom kao nekakav obećavajući oblak koji nam je svima poručivao da još uvijek ima ljudi koji osjećaju za druge. Koji gore za druge. Nismo još gotovi.
Nitko kao Runjić i Oliver nije uspio stvoriti tako vjernu razglednicu Dalmacije i njenih ljudi, opisavši ih i kroz slike prirode i malih mjesta i kroz njih same. Ogledala jednog vremena. Siromašne, ali bogate duhom. Pune ljubavi, temperamenta, srčanosti i melankolije. Grubi, a lijepi. Jednostavni, a slojeviti. I kako je Oliver tako uspješno opjevao sve te slojevitosti? Kako je tako slikovito ispjevao naše svakodnevnice, da su nam se uvukle pod kožu toliko jako da su i on i one postale dio nas? Kako? Jednostavno. Jer je osjećao. Jednostavno je osjećao sve ono što je pjevao. Jedino veliki čovjek, koji ima sposobnost empatije i dubokih osjećanja može „zaraziti“ drugog čovjeka. Jedino tako se ljubav širi. Kada smo dirnuti. A on nas je uvijek uspijevao dirnuti. Sa svakom pjesmom. Bilo da je pjevao o djetinjstvu ili razočarenjima ili sjeti ili da je samo odavao počast Mediteranu i njegovim ljudima. Nenametljivo je pronalazio put do nas svojom jednostavnošću, koja je govorila da je dio nas i da nas osjeća.
Svi smo se mi rađali uz Olivera, veselili s njim, rasli s njim, tugovali s njim, nadali se s njim i starili s njim. Bio je i bit će uvijek s nama. Njegov je rad upisan u krvna zrnca svih nas. Koga roditelji nisu zvali Dišpetožo… Tko se nije udavao uz njegovu Spožu… Tko nije dolazio na svijet uz Ključ života…Tko se nije zaljubljivao, kradući njegove pjesme kako bi se udvarali… Tko se nije rastajao s njegovim Adio…
A pomorci… Njihove žene… Sve je to sastavni dio Oliverovog opusa. Sve je tu. Žudnja za morem, za odlaskom, avanturom. Onaj kojeg more vuče. Onaj koji mora ploviti. Istraživati nove svjetove. Ostavljati, da bi se vraćao. Slobodu traži svakim novim valom. Tumara bespućima da bi pronašao sebe. Traži onu točku gdje počinje svijet, gdje se more i nebo spajaju u jedno i gdje počinje čovjek. A ona ostaje. Čeka. Jednostavna, a komplicirana kao kvantna fizika. Mirna. I on zna da je u njoj more koje nikada preploviti neće i zato joj se uvijek vraća. Boji se, hoće li ga čekati, biti uvijek tu. Ona predstavlja nježnost i hrabrost. Ona miriše na dom. Ona ga uvijek čeka. Silueta na mulu. Žena i muškarac, u ljubavi, u dobru i zlu. Note su plakale, Oliver je pričao njihovu priču. I jednom će ih upoznati neko dijete, dijete novog, drugačijeg svijeta, u kojem vlada agresija i grubost, pohlepa za novcem i neiskrena prijateljstva, ljubav bez ljubavi i vjera bez imena. I kada ih ono upozna, dotaknut će ga. Zarazit će ga njegovom iskrenom jednostavnošću, kojom je opisao neopisivo, iskazao nedokučivo, ispjevao one najdublje emocije kroz nekoliko jednostavnih, prolaznih, prosječnih riječi kao što su kumpanji, vitar, đelozija, fantazija, stađun, dišperadun, infiša, jubavi, karoca, melankonija, inkantan, nevera, klapa, poeta, zvizda, vagabundo… I to dijete će se zaljubiti u sve ono najljepše što čovjek može biti i što drugom čovjeku može dati. I iskra će u njemu zasjati i ono će moći mijenjati svijet. Mašući srcem kao mačem, s ljubavlju u očima, vjerujući u ljude i ljubav.
U tome je snaga Olivera. Njegova poruka ljubavi ostaje. Zauvijek upisana unutar onih koji su ga voljeli na bilo koji način. I možda je ovaj ispraćaj bio toliko dirljiv jer smo svjesni da se život kojeg je opjevao (svijet i ljudi), odavno lagano gasi, nestaje. Možda svi oni koji su ga jučer oplakivali, plaču i za jednim izgubljenim vremenom u kojem je čovjek bio blag i osjetljiv za druge, jednostavan, a velik, skroman, a bogat, čovjek u svakom smislu riječi. Možda se bojimo da je s Runjićem, pa sada s Oliverom taj svijet pokopan. Nestao. Ipak, jučer smo pokušali pokazati da nije. Da još uvijek osjećamo. Da znamo i možemo biti dostojanstveni i nježni i prema ljudima oko nas i prema prirodi, da znamo pokazati emocije, da znamo pokazati vjeru da nisu uništili čovjeka u nama, da znamo biti jedinstveni bez da očekujemo bilo kakvu korist, da znamo voljeti, da znamo biti slobodni ne ugrožavajući tuđu slobodu, da znamo davati.
Ja u takvom svijetu želim živjeti.
