Ogromni prostori oceana zazivali su i istodobno plašili čovjeka drevnog svijeta. Promjenjiva priroda oceana, neiscrpna energija valova, plime i oseke, olujni vjetrovi i snažne struje asocirali su ljude na moćno božanstvo kojemu je bio podređen element vode. Njegov je prijeteći glas bio urlik valova, pjena na njima podsjećala je na sive rasute kovrče njegove kose, dok je njegova ogromna utroba s vremena na vrijeme gutala životnje i ljude.
Međutim, u kažnjavanju neopreznih i samouvjerenih pojedinaca i skupina avanturista, ocean je bio i milostiv. Izbacivao bi na obalu čudne ribe i ogromne životinje, a bio je i dom jestivih školjki i algi. Na njegovim bi obalama ljudi tražili način kako da sagrade plovilo i otisnu se do obližnjih otoka. Priče sretnika kojima je to uspjelo, preživjevši oluje na moru samo su još više uzbuđivale maštu i poticale one najhrabrije da krenu još dalje.
Narodi koji su živjeli na istočnom Mediteranu bili su među prvima koji su istražili morske prostore. Tome su pridonijele duge sezone pogodnog vremena bez oluja i nevera, velik broj uvala koje su pružale sigurno utočište u slučaju lošeg vremena, i otoci gdje ne samo da se moglo odmoriti nego i napuniti svježe vode i hrane. Nedavno su na južnim obalama Anatolije pronađeni ostaci brodova izgrađenih prije više od četiri, pet tisuća godina. Iako je njihov dizajn vrlo jednostavan, sugeriraju da su ti brodovi imali još primitivnije preteče. Važnu ulogu u razvoju plovidbe imali su stanovnici obalnih regija Male Azije – Feničani i Krećani. Trokut između Balkanskog poluotoka, otoka Krete i obale Male Azije već sredinom 2. tisućljeća prije Krista postao je najprometnije raskrižje morskih putova. To je uključivalo Egejsko i Kretsko more. U Egejskom moru postoji toliko mnogo otoka da je moguće plivati od Grčke do Male Azije bez da iz vida izgubite zemlju. S vremenom su najveći od njih bili naseljeni, najprije Krećanima, a potom Ahejcima. Utemeljili su gradove-države, a njihovi su vladari tvrdili da njihovo podrijetlo vodi od jednog od bogova koji je živio na najvećoj planini kontinentalne Grčke – Olimpu. Jedan od najcjenjenijih i najgorih bogova Olimpa vladao je morskim dubinama. Bio je to – Posejdon.
Prema mitovima, uz pomoć osti, on je kontrolirao elemente: trebao je samo njima zamahnuti i odmah bi se podigli ogromni valovi. Kada bi položio osti nad morem valovi bi se istog trena smirili. Njegov je pak gnjev bio strašan. Prema grčkoj mitologiji Posejdon je u namjeri da zaustavi u bijegu diva Polibota udarcem ostima odlomio dio otoka Kos koji se srušio u more. Na taj je način nastao današnji otok Niziron.
U ovom i drugim činovima gospodara mora, nagađalo se o još destruktivnijoj snazi od valova i oluja – o potresu. Bila je to nerijedka pojava na području koje su naseljavali stari Grci. Seizmički valovi dolaze sa strane egejskog vulkanskog luka. Grci nisu znali da je iza njega, južno od Krete, cijeli sustav morskih depresija. U tom području postoji važna geološka granica – granica dvaju litosfernih ploča: jedna od njih je potopljena pod drugom. Brojni su potresi povezani s ovim procesom, a stari Grci su ga pripisivali gnjevu vladara mora.
Područje oko otoka u Egejskom moru i sjeverni dio poluotoka Peloponeza je zona ne samo visoke seizmičke aktivnosti nego i povremene vulkanske aktivnosti. Jedan od aktivnih vulkana, čija je posljednja erupcija bila 1888. godine, nalazi se na otoku Nizironu, čije se rođenje pripisuje gnjevu boga mora, Posejdonu. Iako erupcije u tom području nisu česte one se još uvijek spominju u nekoliko mitova. Na primjer, u mitu o Zeusovom osvajanju svijeta govori se o njegovoj borbi s čudovištem sa stotinu glava – Tifonom, koji je bio produkt rođenja Gee (Zemlje) i koji je uskrsnuo iz njezine dubine. Čudovište je okruživao plamen, a od njegovih koraka tresla se Zemlja. Kad je grmovnik Zeus porazio svih Tifonovih sto glava sa stotinama munja, njegovo je tijelo bilo toliko vruće da se žar širio svugdje naokolo. Zeus ga je bacio u mračni Tartar, no i od tamo je Tifon i dalje prijetio onima koji su živjeli na Zemlji, uzrokujući oluje i erupcije.
U drugoj legendi, jedan od velikih junaka antičke Grčke, Belerofont se borio s Himerom, troglavim bićem koje je imalo lavlju, kozju i zmijsku glavu. Himera se sakrivala u planinama Likije u nepristupačnoj guduri. Rigajući vatru i dim, izronila mu je ususret. U slici Himere koja na svom putu ruši stijene i uništava sve živo, utjelovljena je ideja lave koja se izlijeva iz duboke pukotine. U mitologiji starih Grka Himera jasno personificira vulkansku snagu Zemlje. U mitu se navodi i prilično precizno mjesto, gdje se, očigledno, pojavljivala lava. Bila je to Likija na jugu Male Azije koja je dio vulkanskog luka Egeja.
Ništa manje strašna čudovišta Grci su pronalazili u morskim dubinama ili na udaljenim otocima, a za sve je to bio zaslužan bog mora – Posejdon.
