Profesija pomoraca je težak posao koje društvo ne cijeni dovoljno. Pomorci naporno rade, a njihov je rad rijetko kada zapažen i zbog toga i sami priznaju da je – nezahvalan. Ni društvo, ni poslodavac ih ne razumije i ne cijene njihov trud. Profesija je to puna rizika, izazova i odricanja.
Zbog prirode svog posla pomorci mnogo toga gube u životu. Većinu života su izolirani od društva, moraju živjeti u „željezu“ okruženi morem nekoliko mjeseci, djeca odrastaju bez njih, propuštaju sve važne datume i događaje u životu i čini im se da život prolazi pored njih…
Potpisivanjem ugovora s brodovlasnikom pomorac dobiva „jednosmjernu kartu” i pita se – hoće li odraditi ugovor i doći natrag kući, hoće li biti zdrav cijelo vrijeme dok je na brodu u tuđini, hoće li pasti u ruke pirata ili, ne daj Bože, potonuti s brodom i zauvijek ostati na dnu nekog oceana.
No, unatoč svim tim negativnim stranama profesije, pomorci rade i dalje, putuju avionom do odredišta gdje ih čeka brod, preživljavaju i kad ne dobivaju ugovore. Profesija i dalje ostaje na prestižnom popisu. Danas je u svijetu 1.647,500 pomoraca od kojih su 774.000 časnici, a 873.500 niže rangirana posada.
Postoje li onda prednosti ove profesije?
Čini se da postoje.
Na prvom mjestu je, naravno, novac. Na kopnu je gotovo nemoguće zaraditi toliko novaca, bez obzira koliko prestižno zanimanje to bilo. Mornar na bulkeru zarađuje u prosjeku 1.000 dolara, treći časnik stroja 3.000, a kapetan 9.000 dolara.
S druge strane pomorci mnogo putuju i komuniciraju s ljudima različitih nacionalnosti i bez trošenja novca upoznaju ljude i tradiciju drugih zemalja.
Po dolasku kući s broda pomorac nema nikakvih ograničenja i može sebi i svojoj obitelji priuštiti što želi, ne razmišljajući da li je to preskupo ili nije. One jednostavno kupuje i troši zarađeni novac.
Pomorac ima takav godišnji da mu svaki radnik na kopnu može samo zavidjeti.
U obitelji pomorca gotovo da nema svađa jer je nakon dugog odvajanja od obitelji susret je, zapravo, kao prvi susret.
Svaki pomorac sigurno je barem jednom u životu čuo pitanje: “Želite li da vaš sin ili kćer postane pomorac?”. To je vrlo bolno pitanje za pomorca. Većina ih ne može odgovoriti jednoznačno jer profesija ima i svojih pluseva i minusa.
Po mišljenju “iskusnih” pomoraca, za postati pomorac i odraditi prvi ugovor potrebno se dosta truditi i znati mnoge nijanse.
“Pomorci su vrlo jaki i snažni u duhom, na njihovu životnom putu je mnogo testova i to ne samo profesionalnog karaktera, nego i životnih. Za sam „Start” u struci moraju biti dobri, čak i početnici. Moraju znati i razumjeti engleski ne samo razgovorno, nego i poznavati stručnu terminologiju, moraju pokazati i dokazati svoju stručnost raznim brevetima i, naravno, ne smiju se bojati mora i njegovih tamnih dubina. Neki, kako bi odradili svoj prvi ugovor, moraju izdvojiti i nekoliko plaća, odnosno i početnici moraju imati novaca. Stoga ne dolaze svi, čak i oni koji o tome sanjaju, do svog cilja. A kraj je – prvi ugovor.
Također treba napomenuti da “na moru” rade čitave generacije pomoraca. Postavlja se pitanje što je to što stvara nasljednike koji kreću stopama svojih očeva i djedova. Da li je to novac ili obiteljska tradicija?
U jednom provedenom ispitivanju rezultati su bili gotovo podjednaki. Naime, 55 posto anketiranih pomoraca želi da njihovi nasljednici nastave obiteljsku tradiciju, dok je 45 posto ispitanika protiv toga, odnosno ne žele da njihova djeca ponove njihovu „morsku“ sudbinu.
Velik broj ispitanika pobornici su toga da dijete samo odabere svoj životni put i pronađe ono što će ga činiti sretnim u životu.
„Čovjek mora sam odabrati svoj životni put i svoje zanimanje. Nitko to ne bi trebao činiti umjesto njega. Svoju budućnost svatko mora odabrati sam jer će tada on sam odgovarati za svoje odluke, bilo dobre ili loše“.
