Bio nam je prvi put. I iako je prije bilo prehlada, viroza i sličnih usputnih stanja, još nikada nije bio ozbiljnije bolestan i to na brodu. I nekako mi se čini da o tome nisam uopće promišljala. O tim nekim ozbiljnijim stanjima – možda se to um bori stavljajući to negdje sa strane da se nemir ne uvlači u svakodnevne pukotine. Nekada kada bi bio prehlađen ili virozan, razmišljala sam kako bi bilo da se mogu stvoriti tamo i skuhati mu čaj, juhu za ručak, pomaziti ga po čelu i poljubiti ga pa da mu bude lakše (mislim da žene imaju tu „manu“ (ili pak svjesnost) – misle da sve (ili barem većinu) mogu popraviti/izliječiti/pomoći samom svojom pojavom koja ima iscjeljiteljske moći dodira ili poljupca ili umijeća kuhanja). Naravno da bi mu bilo ugodnije da je netko bio pored njega, ali realno gledajući nije mu nitko trebao. Viroze bi prošle, tijelo bi se samo na koncu izborilo – i pored loše prehrane, i pored manjka sna, i pored manjka danjeg svijetla, i pored manjka šetnje po svježem zraku, i pored viška brodskih turbulencija… Tijelo bi se izliječilo samo.
Trebao je putovati popodne, a ujutro se probudio s temperaturom. Odmah alarm i crvene lampice, ali paniku smo gasili nekakvim logikama da se vjerovatno radi o nekoj virozi. Malac mu je primijetio neke neuobičajene bubuljice na vratu. Svi troje smo to detaljno gledali i nismo imali neki jasan zaključak. Ljeto je, bili smo dosta na suncu. Sigurno je neki osip od sunca. Pa danas svaka druga osoba ima neku alergiju na sunce, osip ili slično. Ali onaj mali glasni vrištalac, koji uvijek ima pravo, govorio je da bismo to ipak trebali s nekim provjeriti. Nije prebolio vodene kozice. Iako je malac imao vodene kozice, ovo sada nije uopće sličilo na to. Ali, ipak da provjerimo otišli smo do dermatologa koji nas je sa stopostotnom sigurnošću razuvjerio u mogućost vodenih kozica. „Ne, ne i ne… To je reakcija na previše sunca, slobodno ti leti…“. (Ovdje bih mogla napisati čitavu disertaciju o onom trenutku kada ti avion polijeće za nekoliko sati, a ti nekako nisi baš dobro. I onda vaganje – ići ili što???, javiti – kome, što, kako???, što uraditi, što misliti – da li je ozbiljno ili nije – a da nije možda od nervoze, nekog stresa jer na koncu kome se ide?? – pjevaš Should I stay or should I go now??…)
Naravno da je letio i naravno da se radilo o vodenim kozicama (sam Murphy ne bi bolje posložio situaciju).
Kada ga je liječnik na brodu pregledao i ustanovio da su vodene kozice, a ne osip ili što već, dodijeljena mu je karantena (dva tjedna) na brodu. Njegova kabina bila mu je cijeli svemir u ta naredna dva tjedna. Jednom dnevno doktor bi došao, pogledao (zajauknuo) i dao mu lijekove. Nitko osim doktora nije smio unutra, jer mnogi nisu ni znali da li su preboljeli vodene kozice ili ne. Da stvar bude gora, puna dva tjedna je imao stalno povišenu temperaturu i nije bilo mjesta na tijelu gdje mu osip nije izbio. Dakle, od tjemena do tabana. Nije bio ni bijel, ni žućkast, ni smećkast – bio je crven i ta crvena je mijenjala nijanse od svijetle, preko jarke, purpurne, do zagasito tamne. Bolnica s kraja grada premjestila se u jednu kabinu na sred jednoga mora. Nije bilo kuda, nije bilo izbora, nije bilo pomoći – trebalo je to odraditi. Trebalo je to odraditi sam. (Nismo li uvijek sami kada nam je najteže?)
Sada kada o tome promišljam, sjećam se jeze i apsolutnog straha od noći. Ne znam odakle mi ta ideja, kako mi se to dogodilo, ali preko dana nisam imala toliko izraženu bojazan kao noću. Nije se samo radilo o tome da mu nema tko skuhati nešto što (po odgoju i tradiciji uvriježeno pomaže ozdravljenju) baš sada treba jesti; nije se radilo o čaju i oblozima; nije se niti radilo toliko o mazanju tog osipa ili nemogućnosti da se tamo kupa u onim kupkama u kojima sam kupala malca… Radilo se o paničnim mislima „što ako temperatura noću naraste, a on nema snage nekog nazvati ili nitko ne smije doći ili ga doktor zaboravi ili on u deliriju visoke temperature zaspe ili-ili-ili …“… Bojala sam se jezivo noći i ne mogu ni sama sebi objasniti točno čega, ali noćima sam samo razmišljala o krevetu nasred pučine, koji se biba lijevo-desno, na kojem je onaj s kojim želim ostarjeti i kako ama baš ništa ne mogu učinit za njega. Baš ništa. I nekako mi je pomisao da je na moru, a ne na kopnu, bila zastrašujuća – iako realno nije nešto logična. Ali nekako stalna mi je panika bila koliko je daleko neka kopnena bolnica u kojoj bi mu možda mogli… ako možda zatreba… možda ako bude među onim postotcima komplikacija… ako možda… Bojala sam se činjenice da je na moru. Po prvi puta, more mi je predstavljalo realnu prepreku. A kada bih se umirila mišlju da on nije ni prvi ni posljednji kome treba liječnička pomoć dok je na moru, da ima nekakvu skrb na brodu, da postoje helikopteri, gliseri i slične pomoći koje bi mogle pomoći, imala sam zamjenu. Zamišljala sam sebe kako imam iste te kozice i kako sam npr zatvorena u svojoj spavaćoj sobi. Da mi nitko ne smije ući i da ja ne smijem nikuda išetati. Imala sam balkon, on nije. Imala sam veliki prozor, on nije. Imala sam svoju posteljinu, dovoljan broj odjeće koju bih mogla mijenjati kada se od temperature preznojim – on nije. Imala sam knjige i filmove – on nije. I pored svega toga što sam imala, činilo mi se da bih teško i jedva izdržala izolaciju. Okretanje među zidovima. Pokušaje da se izliječim. Snagu volje da sve to sama sebi svako malo čistim, mažem, sređujem. Bivstvovanje zatvorena. Ne znam, možda bih i uspjela, možda bismo svi mi. Možda čovjek zaista sve može kada je primoran. Možda smo zaista svi sposobni da preživimo sve ono što nam život priredi. Ne možda, vjerujem da jesmo. Sigurno! I on je ozdravio, nastavio raditi, malac i ja nastavili smo po svome, a svi troje možda mrvicu ponosniji, hrabriji i možda svjesniji krhkosti ove ljepote koju nazivamo život. I zato veliki pozdrav svima onima koji boluju sami i veliki pozdrav onima koji bi ih željeli njegovati, ali su im daleko. Svima želim puno hrabrosti i brz oporavak. Nije li sam Napoleon rekao da trpjeti zahtijeva više hrabrosti nego umrijeti. Možda nije imao na umu ova naša trpljenja, ali nije nam ni važno.
P.S. Kasnije smo shvatili (naravno guglajući) da postoji i cjepivo… Možda ova informacija nekome i pomogne.
